vičić, groblje, srebrenica, 660x330

Vučić i ostali lešinari: Neobičan pogled iz Beograda na Aleksandra Vučića u Srebrenici

Share Button

Spektaklom u Srebrenici Aleksandar Vučić je opravdao status prvaka političke manipulacije i kolektivne hipnoze. Odlično je režirao predstavu i odigirao glavnu ulogu piromana – vatrogasca.

Piše: Predrag Popović/Foto:telegraf.rs

Uspjeh nije mogao izostati. Kulise je osobno postavio prije 20 godina, kad je, tri tjedna prije masakra u Srebrenici, sa skupštinske govornice predlagao da se ubije sto muslimana za jednog Srbina. Plan je realiziran, a njegovom autoru danas je ostalo samo gađenje nad izvođačima grubih radova, statistima s prejakim osvetničkim nagonom.

Na sceni u Potočarima osjećao se kao svoj na svome, što i ne čudi jer groblje najtočnije simbolizira posljedice njegovih politikantskih avantura. Skrušeno se poklonio pred spomenikom žrtvama svoje prošlosti, uvjeren da će odnijeti pobjedu čistu kao tuđa suza. Pozornicu je napustio trkom, bježeći pod kišobranom. No, tek tada je počeo posljednji čin njegove tragikomične predstave, kojom se narugao svima – srebreničkim žrtvama, bosanskim državnicima i, naravno, građanima Srbije.

Eto, iako je znao da ga čeka pakao, došao je s pruženom rukom pomirenja, a zli domaćini su pokušali da ga ubiju kamenicama i cipelama.

Uzalud su obitelji stradalih Srebreničana sahranjivali ostatke još 140 tijela; uzalud su Britanci predlagali rezoluciju kojom Srbe žigošu kao genocidne barbare; uzalud su Rusi stavili veto na tu optužbu; uzalud su u Beogradu paljene svijeće, neke za muslimanske, a neke za srpski žrtve – sve to nije važno, Vučića je stealth-kamen pogodio u usnu, a tvrda nanula proletjela iznad glave. Poslije atentata, 8.998. po redu, svima je jasno – Aleksandar Vučić je najveća i najznačajnija žrtva Srebrenice i ostalih stratišta diljem Velike Srbije.

I ovu multimedijsku pobjedu Vučić je ugradio u osobnu mitologiju. Nadlelekao je sve lešinare koji su se sjatili nad Srebrenicom. A, bilo ih je u ogromnim količinama, svih vrsta. Svoje parče političkog plijena jednako strasno poželjeli su ratni i anti-ratni profiteri.

Sljedeći ideju Dušana Mašića, nekoliko nevladinih organizacija pozvalo je građane da, u znak sućuti i prosvjeda, legnu ispred Doma narodne skupštine. Ne pred zgradu Vlade, u kojoj stoluju Vučić i Dačić – personificirani ostaci krvave prošlosti, nego pred Skupštinu, da ritualno, u skladu s tezama iz britanske rezolucije, odgovornost za zločin, koji oni smatraju genocidom, prebace na sve Srbe i državu Srbiju.

Nijedan predstavnik Vladinih NGO nije se usudio spomenuti ime Aleksandra Vučića. Oboljeli od Alzheimerova sindroma, pod konvertibilnom terapijom zajedničkih mentora, grijehe njegove radikalske mladosti udijelio su u nasljeđe svim građanima Srbije.

Autošovinističkim parazitima – koji mogu sve, samo ne da spomenu Nasera Orića i podrinjske Srbe pobijene u njegovim krvoločnim pohodima – suprotstavili su se radikalski fanatici, uvjereni da se srpstvo brani strijeljanjem zarobljenih neprijatelja. Ujedinjeni u ruganju srebreničkim kosturima, “žene u crnom” i isto tako crni pseudo-četnici dokazali su da je rat ipak bio opravdan, njima se isplatio.

Internacionalizirano licitiranje brojem ubijenih, kao i njihovo razvrstavanje po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, koristilo je samo Vučiću. U svojim strogo kontroliranim medijima, izvanknjižni vlasnik Srbije ponavljao je politički korektne mantre o pomirenju i budućnosti, u ime svih Srba pozivajući Bošnjake da oproste zločine, baš kao što je prije 20 godina, također u ime svih Srba, gurao ljude na ratišta, da ubijaju i ginu.

Dirljiva je njegova transformacija u mirotvorca, ali mandat za ispriku mogao je dobiti od tate Anđelka i mame Angeline, ne i od normalnih Srba na čijim rukama nema tuđe krvi.

Ipak, Vučiću se mora priznati dosljednost i u patološkom ruganju srpskih žrtvama njegove politike. Isti način, na koji je sad mrtve Srebreničane iskoristio za dizanje rejtinga, ranije je zloupotrijebio za skidanje vlastite odgovornosti za hajku koju je provodio nad “domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima” Zoranom Đinđićem i Slavkom Ćuruvijom.

Đinđiću je javno prijetio da će ga “istrijebiti kao gubu iz torine”, a Ćuruviju je upozoravao da će mu se “kad-tad osvetiti”. Streljani protivnici Vučićeve radikalske politike odavno se nalaze na Novom groblju, bez mogućnosti da se usprotive njegovoj nekrofilskoj identifikaciji s Đinđićem i zloupotrebi pravosuđa u montiranoj optužnici za ubojstvo Ćuruvije, kojom je skinuta svaka odgovornost tadašnjeg ministra protiv informiranja, glavnog kreatora hajke koja je završena s 18 metaka u leđima vlasnika “Dnevnog telegrafa”.

Vučić zna – svi mrtvi su isti. U smrti. U životu, svi ovi nad kojima lešinari, bili su njegovi protivnici. Njih više nema. Uz Vučića, jednako zarobljeni u povijesti, ostali su Mašić, Biserko i Kandićka, kao i njihov karikaturalni antipod Šešelj.

Dok Srbija ne nađe snage da iskorači iz prošlosti, svi građani bit će taoci ratnih i antiratnih lešinara, moralnih dvojnika koji, svatko sa svojih pozicija, negiraju istinu da Srbi nisu genocidan narod i da svi zločinci, bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadali, trebaju odgovaraju. Svi, ne samo Srbi.

Za razliku od Vučića, nije general Ratko Mladić prijetio nacističkom odmazdom sto za jednog. Nije Mladić, Tomislav Nikolić je predlagao da se pobije 10.000 uhvaćenih muslimana, a ne da se, kao u Bihaću, razmjene za zarobljene Srbe.

General Mladić nikome nije kopao oči, nije klao trudnice i djecu, to je radio ratni zapovjednik Srebrenice, muslimanski junak Naser Orić. Haški tribunal će presuditi Mladiću, ali to neće pridonijeti uspostavljanju povjerenja, pomirenja i zajedničke budućnosti. Ne, dok zločinci budu dijeljeni na “naše” i “njihove” i dok žrtve budu izložene uporabi u dnevno-političkim kampanjama kakvu je sada priredio Aleksandar Vučić.

 

KNJIGE PREDRAGA POPOVIĆA MOŽETE NARUČITI NA: 00381 (0)63 / 123-2702

predrag popović, knjige


Komentari
Share Button
-->