ante tomić-660x330

Boris Traljić: Ante Tomić je dobro prošao

Share Button

                                      Prije početka:

BorisTraljic1[1]
Piše: Boris Traljić
Ovaj članak je osvrt na dosezanje moralne nule (kolokvijalno – moralnog dna), odnosno teoretske vrijednosti morala za koju se dosad smatralo kako će živom čeljadetu stoljećima biti nedostižna (nešto poput nula kelvina ili putovanja brzinom svjetlosti), a do koje je nekako, kao prvi u ljudskoj povijesti, zaronio naš nagrađivani književnik i publicist Ante Tomić.

Dakle, ovdje je riječ isključivo o analizi još jednog svjetskog uspjeha hrvatskog čovjeka, naravno, i kako već pristoji takvom dostignuću, s pomalo iritantnim i naglašeno provincijalnim glorificiranjem njegovog talenta i uloženog napora u dugogodišnjem, životnom možemo slobodno reći, djelovanju do konačnog uspješnog ostvarivanja cilja.

Stoga ovim putem i na ovom mjestu kulturno molim sve mrzitelje navedenog književnika – odustanite od daljnjeg čitanja teksta – jer ovdje nećete vama najvažniji nutrijent – govor mržnje – što je samo po sebi jasno ako shvaćate da je ovo članak o Tomiću, a ne Tomićev članak.

Osuda nasilja (parafraziranje izjave Ministarstva kulture):

Ovaj članak podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ, ali i osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina.

Aksiom:

Puška nikad nije pobijedila pero. I neće.
Stoga svi vi koji planirate fizičko nasilje prema piscu i/ili novinaru kao osvetu za napisanu riječ – odustanite. Ostavite se ćorava posla ma kako vas vrijeđale njegove riječi, ma kolike vam duševne boli izazivale, ma koliko je temeljito i duboko pisac pero u govno umočio. Odustanite, bacite puške, uhvatite se i sami pera ili, što vas košta, obratite se nadležnim “institucijama koje rade svoj posao”.

———

Ubojstvo s namjerom je najgori zločin koji čovjek može počiniti i automatski zaslužuje najdužu zatvorsku kaznu. Točka. Treba taj zločin već jednom lišiti onih policijsko-isljedničko-forenzičko-administrativno-pravnih gluposti i dokazivanja je li izolirka na žrtvi bila savijena prema unutra ili van, i sličnih nekih nebuloza kakvih smo se načitali po crnim kronikama, a koje normalnom čovjeku dižu stomak, nabijaju krv u glavu pa agresiju, osim na zločinca, usmjerava i na taj, teško mu razumljiv, policijsko-isljedničko-forenzičko-administrativno-pravni aparat. U stvari, sve bi to trebalo biti do boli jednostavno… je l’ ti dokazano ubojstvo s namjerom? Jest. Onda četrdeset godina bajbuka prijo, pa ćeš imat dovoljno vremena za razmišljanje kako je onom jadniku ili jadnici stajala tvoja izolirka na rukama i nogama.

A jeste li se ikad zapitali što je povod najvećem broju ubojstava s namjerom? Niste? Jeste? Riječ. Da, točan odgovor je – riječ, izgovorena ili pisana, svejedno. Niste o tom baš tako razmišljali, zar ne? E pa vrijeme je…

Pokušajte, na primjer, zamisliti snagu riječi: “Glupi retardu!”, “Popuši bijedni klaune!”, “Odjebi balijo!”… ili sličnih nekih u zadimljenoj atmosferi kakvog zagrebačkog noćnog kluba ispunjenog bukom najnovijeg hita sisate turbofolk zvijezde i punog maligana pomiješanih s testosteronom.

Snaga tih riječi ja takva da je prečesta posljedica bljesak skakavca, koji se u ruci uvrijeđenog stvori u kraćem vremenu nego što je Mislavu Bagi potrebno za nekulturno prekidanje sugovornika, a onda još brže završi u stomaku ili u plućima verbalnog provokatora. Takav je, otprilike, epilog “rječitosti” u blažim slučajevima. U težim je u pitanju tetejac i nasumična paljba po lokalu prepunom maloljetnika i maloljetnica (doduše napirlitanih do neprepoznatljivosti, kao da im je trideset), ili u najtežim izlazak uvrijeđenog iz kluba, ali nažalost samo nakratko, samo do prtljažnika Golfa trice, samo toliko koliko mu već treba da u mračnom portapaku napipa ciganku, dva puna okvira i nekoliko kinder jaja, a onda… Da, riječ doista često potiče na ubojstvo. I ne samo ona izgovorena u polumraku narodnjačkih klubova, ne samo ona koja probija buku u turbonabrijanoj mješavini testosterona i maligana.

Koliko je samo mrtvih žena, supruga, prerano otišlo Bogu na istinu zbog u rastrojstvu izgovorenih riječi, nekad istinitih, a nekad samo s ciljem da ubodu. Jako. Duboko. Zbog: “I, na kraju, samo da znaš – nisu tvoji! Ni jedan ni drugi!” Ili: “Ti si jedan najobičniji šonjo! Nula! Ništa! Mamin sinčić! Maza! Gadiš mi se, još se… još se ni svojoj ludoj materi od sise nisi odbio! Odlazi od mene! Hajde! Idi sad živjeti s onom… s onom… bludnicom najobičnijom što ti je pokojnog oca prevarila više puta nego što je perli u onoj njenoj ‘bisernoj’ ogrlici! ‘Bisernoj’, možeš mislit… falš! Ogrlica je baš kao i ona – falš! Tko zna, možda ti je pokojni otac također falš!? Možda je tvoj ‘pravi’ otac, u stvari još živ!? Vjerojatno se pijan valja po nekom popišanom haustoru!”

A koliko se muževa probudilo kod svetog Petra samo zbog riječi: “Jesam! Bio sam s njom! Više puta! I bit ću opet! Dok nju nisam upoznao nisam ni znao kako toplo može biti ljudsko biće, nisam pojma imao što je sreća… Ti! Ti si jedno frigidno, ledeno biće. Tvoja hladnoća izvlači život iz mene!” Da, doista je bio u pravu… bar što se tiče posljednje rečenice. A koliko li je zbog susjedskih riječi krvi na međama proliveno, koliko li je zbog riječi ratova vođeno? I na kraju krajeva, što je, dovraga, u “Mein kampf”-u, dragi čitatelju, nego riječi? Samo riječi, riječi, riječi…

Opravdano se upitati je li doista neophodno ovakvo drastično ukazivanje na snagu riječi. Za Hrvatsku jest. A razlog je jednostavan, i svi ga vidimo, a ne želimo ga prihvatiti. Naša domovina je, naime, zapela u prostor-vremenu. Ni naprijed ni nazad. S jedne strane, svi mi želimo, odnosno barem većina nas, živjeti u naprednom, razvijenom, bogatom i slobodnom demokratskom društvu, i svi nekako osjećamo da uistinu pripadamo toj zapadnoeuropskoj civilizaciji u koju smo čak i formalno ugazili, da su tu svi preduvjeti i, evo, danas ćemo, sutra ćemo… ali.

Ali s druge strane je kaljuža koju su stvorile godine jada, bijede, straha i neimaštine, života kakav je već mogao biti u jednom totalitarnom komunističkom režimu, s ove strane je i kaljuža dugogodišnjeg jarma čas Jugoslavije, čas Srbije, čas Austrije, Italije, Mađarske… “časova” koji su trajali desetljećima i stoljećima, tu je i kaljuža, zbog nečijih interesa na životu neprirodno održavanog, tereta fašistoidnog i genocidnog naroda. I sve se to ujedinilo u jednu kaljužetinu, živo blato u koje smo do pojasa uronjeni i koprcamo se suludim svađama, pa malo potonemo, malo isplivamo – ali uvijek smo tu negdje, ni naprijed ni nazad, i jedino što nas doista može izvući je intelektualna elita, čvrst konop prema zapadu za koji se možemo uhvatiti. I snažno se povući.

U cijeloj ovoj tranzicijskoj konfuziji mi dosita nemamo pojma gdje je granica između slobode govora i govora mržnje, nemamo pojma što je satira, što je dobar ukus, što čitati, a što bojkotirati. Upravo zato je baš u Hrvatskoj i baš hrvatski pisac uspio zaroniti do dna moralne Marijanske brazde. A to svjetsko postignuće je ostvareno u članku Ante Tomića “Јади политичког минотаура” (“Jadi političkog minotaura”) za srpski tjednik НИН (NIN).

Na stranu činjenica da u članku jedan (makar administrativno) Hrvat olajava hrvatsku vlast u tjedniku naših nedavnih agresora koji su nas, da stvar bude još gora, desetljećima držali ujarmljene, nastranu i to što u tekstu nema ni “s” od satire (pardon, ни “с” од сатире, članak je na ćirilici) nego samo nebrojeno ad hominem vrijeđanja, na stranu i što ministra Zlatka Hasanbegovića, kao da je to općeprihvaćena činjenica, nešto poput – nebo je plavo, “časti” riječima onog turbofolk klevetnika: “nacionalistički gad”, “retard”, “slabouman”, ” ustaški klaun”, “balija”, “bijednik”…, na stranu i, u istom stilu (neargumentiranom, nesatiričnom, aksiomskom), ponižavanje jedne visokoobrazovne ustanove: “prije (bih) otišao hodži da mi napravi zapis, nego se dao u ruke nekome što je završio medicinu u Mostaru”, na stranu sav taj primitivizam, neobjektivnost, nekultura…

Ante Tomić je u ovom članku dotaknuo moralno dno slijedećim riječima: “Kao i inače, uzbuđuju oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, … kad imamo takvu nekakvu zbunjujuću osobu, sastavljenu od raznorodnih, neskladnih dijelova. Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog. Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom.”

Ovo su fašističke riječi. Bez ikakve dileme. Ne ulazeći u Tomićev stav o Tuđmanovoj politici prema Bosni, neprihvatljivo je nekome braniti političke stavove i ponižavati ga samo zato što je musliman. Po Tomiću je “zagrebački musliman” (“purgerski musliman” nešto kasnije u tekstu) čovjek-oksimoron koji je “mnogo puta morao progutati dostojanstvo i usnuti u suzama da bi bio ministar u HDZ-ovoj vladi “.

Je li tako i sa “zagrebačkim Srbima”, hrvatskim ministrima? Što je s Barackom Obamom, američkim muslimanom koji je prešao na kršćanstvo (zamislite samo reakciju da se na to odluči g. Hasanbegović)? Što je, na karaju krajeva, s miješanim brakovima? S djecom iz takvih brakova? Jesu li i oni gospodine Tomiću “nekakve zbunjujuće osobe, sastavljene od raznorodnih, neskladnih dijelova”?

Otežavajuća je okolnost to što ovaj fašistički pamflet dolazi iz pera jednog talentiranog pisca (nešto kao kad vas prebije UFC borac) i, navodno, slobodoumne osobe širokih liberalnih, ateističkih, anacionalnih i apatridnih stavova, antifašista i samoproglašenog korektiva našeg genocidnog naroda.

U stvarnosti Ante Tomić je moralno skučena osoba, osoba koja vlastitu kognitivnu konsonancu postiže u komunizmu utabanim “neurološkim magistralama”, dakle bez sposobnosti nepristranog sagledavanja stvari i neopterećenog zaključivanja, i zbog toga često ne vidi fašizam u vlastitim riječima.

Ukratko Tomić je za pisanje izuzetno talentiran, ali i potpuni moralni i intelektualni invalid. I dobro je prošao samo s kantom govana i pokušajem napada. Doista jest. Jer da je netolerancija Hrvata samo tisućiti dio one kakvom je on prikazuje urbi et orbi

Foto:screenshot


Komentari
Share Button
-->