NOBILO, PERKOVIĆ

GORAN RAGUŽ: DOŽIVOTNI LEX PERKOVIĆ

Share Button

PIŠE: Goran Raguž

U očekivanju doživotne robije za ubojstvo Stjepana Đurekovića, ne mogu odoliti crtici posvećenoj monstrumima iz mog sokaka, tj. Udbašima – ubojicama iz mog naroda.

Druge, ovaj put prepuštam njihovima, gdje Srbima dolaze komplimenti radi golemog rada dr. Srđana Cvetkovića i njegovih koji to obavljaju imenom i prezimenom, datumom i dželatom. Nakon toga ostane samo grka gorčina.

Ona, npr. zašto moj Stolac niti kamičkom nije obilježio niti jedno stratište zlikovaca.

Sve je počelo još u Stolicama kod Užica kada je maršal okružen “pobijedničkim” vojskovođama, donio odluku o provođenju tzv. Druge faze revolucije u kojoj legitimno postaje, ne samo ubijanje okupatora i domaćih mu pomagača, već i svakog drugog na koga upre prst jedine Partije. Od tog trenutka, zapravo i nije nikada bila, “oslobodilačka” borba postaje Majka Revolucija, a crveni teror, legitimna alatka.

Skojevske i partijske organizacije u ilegali diljem zemlje su dobile precizne instrukcije o pravljenju popisa, ne samo neprijatelja, već i “buržuazije”, “kulaka” i sl. naciboljševičkih kategorija. O pravljenju tog spiska po kojem su likvidirani npr. Mostarci ili Stočani, imam svjedočenje iz prve ruke, dvojice prvoboraca.

Niti jedno poslijeratno ubojstvo nije bilo slučajno i na mah. Postojali su spiskovi, svaki parafiran i odobren od samog vrha. Sve do službenog formiranja OZNE 1944. g. o likvidacijama su odlučivali partijski sekretari, za moju obitelj osobno, krvava Olga Marasović i Mladen Knežević zvani Traktor, ubojice moje tetke, mostarske prvoborke i junakinje Šamile Šane Bilić.

Sustav ostaje isti do kraja rata i u poraću. Ista ruka ubija 1944. g. nožem npr. maloljetnog, 14 godišnjeg Ziju Rizvanbegovića pred ocem ustašom Omer – begom kao i tisuće onih koje je netko utefterio u kakav pravedni tefter.

U mom Stocu se hoda po kostima, a sada UNESCO-va Radimlja je jedna od gorih grobnica Titovog staljinizma. Osnovna odlika svih klanja je apsolutna nekažnjivost tih monstruma i njihova vjera da ih ništa ne može stići. Greška, ništa ih nije moglo stići u bl.poč. SFRJ ili nekoj Udbom zaštićenoj tvorevini poslije. No može u Njemačkoj, a tu se, unatoč naporima koje su učinile SVE vlade RH da zaštite Perkovića i Mustaća, već nazire njihova doživotna, ma koliko god da trajala.

A ostalima, još živima, toplo preporučam trk do boljeg odvjetnika. Trebaće….  Led je krenuo, gospodo porotnici…

Ipak, golema većina ih je umrla u miru Božjem. Franjo Herljević, Mato Andrić, Jerko Bradvica, Stipe Grizelj… Rekoh, ovaj put samo “moji”! No stajanja više nema. Adios bagro.

Foto:hrt


Komentari
Share Button
-->