turska nato

TURSKA MORA IZ NATO SAVEZA Ostanak je opasan po ostale članice

Share Button

PIŠE: Goran Raguž

Izlazak Turske iz NATO saveza, primarno je potreba samoga Saveza, sve drugo je obična glupost, opasna po sigurnost drugih članica.

Trajanjem Varšavskog ugovora i odgovarajuće strategije ZEMLJA – ZRAK 2000, Turska je bila važan dio doktrine odvraćanja napadačkih ambicija SSSR a. Tehnički, nakon juriša 20.000 tenkova T – 72 prema Zapadu ili preciznije, njihov izlazak u Biskajski zaljev, Turska je trebala sa svojim pješaštvom krenuti na sjever, usput dignuti ustanak u muslimanskim zemljama juga SSSR a i oslabiti pritisak na saveznike dok ne pristignu pojačanja uglavnom iz USA i nešto iz VB, te okrenu napadni val nazad.

To sve svakako bez uporabe atomskog oružja. Njegovo uvođenje u bojišnicu bi značilo, pored brzog kraja rata za onog tko ga prvi uporabi, svakako i njegov, čitaj SSSR, nestanak s mape.

Kada je ušla u NATO, Turska je bila skoro 100% poljoprivredna zemlja s više manufaktura nego ozbiljne industrije. Savez je sa sobom donio i neviđen razvoj. Zemlja je industrijska velesila, no tu negdje je i problem.

Razvoj zemlje baziran na svevladajućoj državi kojom vlada svevladajuća vojska, sekularizirajući društvo kundurom u zube u svakoj generaciji, imalo je za posljedicu oživljavanje svega onoga što je službeni kemalizam pomeo pod tepih. A to je svakako bio politički islam. Kundura nije mogla polučiti gori rezultat od pokreta baziranog na učenju Muslimanske braće, Fetullaha Gulena, a naslanjajući se i na populizam jednog Homeinija. Ipak, Turci nisu Arapi ni Perzijanci i kao pojedinac i kao obitelj ili društvo, bitno su oslonjeniji na sami sebe nego na bilo što drugo. Tu je i ključ brzog razvoja Turske kao istinske mezimice Zapada.

Sve joj postaje dostupno. I jeftin novac i nove tehnologije koje u konačnici od države seljaka prave visoko razvijenu industrijsku državu. No materijalni razvoj nije pratila sloboda. Sjenke kemalističke vojske, i dalje jaki, prejaki čak, obiteljski klanovi od kojih je Erdoganov tek od nedavno vrh piramide, ne mogu definirati tursku budućnost, jednostavno zato što niti jedan njen političar nema viziju što i kako dalje ako on i njegovi bisu osobno ugrađeni u kakav masniji bakšiš. Osobito u vrijeme kada je svima, pa čak i ovakvom čemernom predsjedniku USA postalo jasno da Erdoganova Turska odavno nije ne samo saveznik, već je i ozbiljan kamenčić u cipeli.

Erdogan i unutarnji mu pokrovitelji, čini masivnu grešku kada iz samo osobnih interesa krši sankcije prema Iranu i debelo se ugrađuje u crni protok novca i roba. Ni Iran ni Zapad to nisu i neće lako zaboraviti, svatko iz svojih razloga. Napose, ukidanjem sankcija Iranu, bitno je smanjen novčani priliv i državi i klanu, s nesagledivim posljedicama u preslagivanju unutarnjih odnosa. Naime, o tolikom cashu je riječ.

Druga masivna greška je ulazak u građanski rat u Siriji protiv svog dojučerašnjeg kućnog prijatelja, El Asada, zajedno s par pohlepnih emirata i još pohlepnijom wehabijskom Saudijskom Arabijom. Svi bez iznimke s imperijalnim ambicijama i na Siriju i na Irak, da nevolja bude veća, dvije potpuno vještačke tvorevine britanskog kolonijalizma, bez ikakve šanse da opstanu kao države. U ovakva smutna vremena, lako je sebe viditi kao Sulejmana Veličanstvenoga ili makar Ibn Sauda.

Nesposoban kakav se i rodio, Barak Obama ne zna ni u konceptu kako se nositi s takvim “saveznicima” koji ga svakodnevno uvaljuju u sve gore probleme koje im, da i to bude gore, mora i prešutiti, te se svakako kola lome na njemu i “trulom” Zapadu koji je, eto, izmislio i ISIL. A to je bila i prilika da i Putin, pritisnut unutarnjom krizom, beskrajnim i preskupim ratom u Ukrajini i na Kavkazu, prepolovljenjem cijena jedinih izvoznih proizvoda, nafte i plina, hitno razmisli o vlastitom opstanku među sve nezadovoljnijim “silovicima”, a i on tu vidi (pogrešno) Siriju kao izlaz. Svakako i kao prisilnu naplatu ogromnih dugova El Asadovih kroz bitno jeftiniju eksploataciju nafte nego u preskupom Sibiru, ali i kao čvršći ulaz na Južno krilo NATO a, s upravo spremnim sjevernociparskim i izraelskim, te egipatskotalijanskim plinskim poljima.

Ono što ni on ni Erdogan nisu računali je činjenica da su svi oceani i mora, NAŠA, zapadna jezerca. U kojima se plovi samo uz dozvolu vlasnika i jako učtivo. Vježba SPOJENI TROZUBAC 2015 u kojoj SMO upumpali preko 30.000 elitnih trupa i oko 1.000 ratnih zrakoplova, bez Izraela i Egipta, sve je samo kazala svima. Osiljeni Erdogan je za sitnu povredu zračnog prostora, hypermodernim AMRAAMOM roknuo prastari SU – 24. SAC EUR i njegovi u Monsu su ledeno promatrali što će biti dalje. Par tjedana poslije, Putin je proglasio pobijedu u Siriji i povukao trupe. Shvatio je, pametno, da bez obzira što Erdoganova Turska solira, VI flota se ne zajebaje s objektivnom prijetnjom u teatru i tu je crta.

Iako ne glavnina, jer u današnjoj vojsci u Turskoj, broj “kemalista” u odnosu na “erdoganovce” ili “gulenovce” je zanemariv, vojska je shvatila da suluda Erdoganova obiteljska politika, donosi smrt svakom razvoju, tj. njima i krenuli su u jednu avanturu, koju ako nije sam organizirao da istjera opoziciju na čistinu, ono je pustio da se desi i učvrsti ga u poziciji tvrđeg sultana.

Zapad je opet reagirao tipično za oba mandata Baraka Obame ili Cameroona. Nikako. A kada su reagirali, samo su davali municiju Erdoganu da ih optuži da su oni to organizirali. Usput, iskoristio je priliku da u sepetu pošalje u Moskvu glave pilota koji su pod njegovom i Davotogluovom zapovijedi oborili Ruse, te počinio najgoru izdaju koju znam i formalno klekne Putinu na rukoljob usput još jednom mu servirajući turski Kavkaz i tatarski Krim za nešto blaga svome klanu. Ili preciznije rečeno, skupi ruski plin u koji se može ugraditi, a ne bilo koji jeftiniji gdje se kubikaža broji poštenije.

Toliko o mis – en – scenu i tko je tko na Južnom krilu.

NATO na svom Južnom krilu nema saveznika osim Egipta, Jordana i Izraela, te tvrdim da su svi drugi, kao Turska i Grčka u vrijeme novih doktrina ratovanja poput HYPERWARA, samo bespotrebni trošak muljatora koji su napravili karijeru i razvoj na svojoj “važnosti”. Obe zemlje su nevažne i treba ih se što prije riješiti, točno kao i Madžarske. Pa neka s Putinom prave nove saveze ako se to ovome više bude dalo. Jer i Turci i Mađari znaju da trebaju Putinu samo kao prolaz za plin i pranje prljavog kapitala, dok ruska znanost ne krene s teleportacijom.

Što se nas tiče, samo clickom kompjutera promijenimo kodove na FOF transponderima ratnih zrakoplova i zaključimo slučaj Orbana, Erdogana, Zemana i slične gamadi. A i jeftinije je.


Komentari
Share Button
-->