violina-i-cajkespojka

MARKO JURIČ: Srbi imaju lijepih pjesama, a izvoze nam cajke! Je li turbofolk put u obnovu Jugoslavije

Share Button

SRBI imaju lijepih pjesama. Ponekad bi me put odveo u Beograd pa bih svratio u neki od poznatih restorana na Skadarliji gdje se mogu čuti. Ima tu svega pomalo.

Dobra mješavina ciganskih, mađarskih, rumunjskih, bugarskih, bosanskih, makedonskih, crnogorskih, vojvođanskih, odnosno hrvatskih pjesama. Svemu tome Srbi su dali neki svoj štih. Maštoviti su u glazbenim improvizacijama, aranžmanima, ritmu, melodioznosti i tamo na Skadarliji odlično zvuče.

Međutim, ništa od svega toga dobroga srpskoga nema u njihovim izvoznim glazbenim kvotama koje dolaze u Hrvatsku. Do nas, nažalost, dolazi njihovo glazbeno smeće. Nešto što je u Srbiji zaživjelo slijedom dugih stoljeća turske okupacije, nešto što je potpuno strano našem civilizacijskom krugu. Turska je istjerana iz Srbije, ali ne i iz djela njihove glazbe koja je u međuvremenu konvertirala u jedan, teško je to nazvati glazbeni, hibrid idiotskog, razularenog ‘burgijanja’ zdravog glazbenog čula.

To cajkaško ludilo zahvatilo je i ovaj hrvatski očaj. Čujem ga vikendom, dopire iz bijesnih automobila kojima mladi jure zagrebačkim ulicama u potrazi za adrenalinskim ludilom. Ali čujem ga i iz raznih birtija, tzv. kafića ili šatro fensi klubova gdje se okupljaju i muški i ženski, mlađi i stariji, jednako dođoši, kao i domaći. Čudan je to, tužan, a nažalost i prijeteći fenomen.cajke-turbo-folk-narodnjaci21

Najprije zato jer primitivna, vulgarna, duhom siromašna glazba, svoje slušatelje oblikuje prema sebi u iste takve vulgarne budaletine. Glazba je medij koji prenosi onu duhovnost, onaj svjetonazor, onu emociju koju je živio autor u trenutku stvaranja te glazbe. Ta srpska glazbena industrija koja štanca tu glazbenu kuruzu, taj jeftini i vulgarni cajkaški arlauk nema u sebi ljudskih, civilizacijskih kvaliteta koje bi mogli poželjeti Hrvatskoj.

To je sirova industrija jeftinih plastičnih implantata, vulgarnih tračeva, neduhovitih prostačkih viceva, gramzive proždrljivosti za novcem i drogama svih vrsta koji ruše ono malo civilizacijskih okvira i baca čovjeka u ponor pohota, žudnji, kriminala, prijetvornosti, a u konačnici neljudskosti. Tako nešto ne treba ni jednom čovjeku koji želi živjeti prema logičnim modelima zdravog civilizacijskog rasta i napretka. I to iz jednostavnog razloga jer će taj napredak izostati.

Drugi možda za Hrvatsku još opasniji razlog je političke naravi. Naime, rat protiv Jugoslavije, Srbije bio je rat i protiv vulgarnosti, primitivizma i sustavnog preobraćanja Hrvata u nešto sirovo, predkršćansko, bijedno, nehrvatsko.

Sjećam se davnih priča nekih starijih ljudi koji su često znali pripovijedati kako u Hrvatskoj do kraja Prvog svjetskog rata, do ujedinjenja sa Srbijom nije bilo ovakvih brutalnih psovki kao što ih danas ima.

Takvo psovanje, ali s njime neprimjetno dolazi i prihvaćanje sveukupnih standarda civilizacije psovanja je mentalno prljanje koje dugoročno mijenja u čovjeku karakter i pretvara ga u labilnu ljudsku zvijer sklonu svim opačinama ovoga svijeta. U takav se društveni ambijent useljavaju razne devijacije poput korupcije, kukavičluka, varanja, lijenosti, sebičnosti, a u konačnosti gubitak osjećaja za zajednicu kao dijela vlastitog identiteta, života i postojanja. To je destrukcija koja razgrađuje nacionalne spone i pretvara narod u skupinu slučajno sakupljenih očajnika.

Mladi nam se iseljavaju. Odlaze u Irsku, Norvešku, Njemačku, Kanadu i drugdje. Ono najbolje, vitalno odlazi, a s njima i dio naše budućnosti. Drugi dio, koji ostaje, zgranut je lošim primjerima svojih očeva i majki, ali i naših političkih vođa koji svoju nesposobnost prikazuju kao vrhunsko umijeće održanja ovog nemogućega stanja. Ti mladi ljudi u većini nisu osobito politički pismeni, ali to nije ni važno jer je u naravi svakog čovjeka ugrađen mehanizam, nekakvo čulo, koje osjeti smrad laži, kukavičluka i krađe.

Kada u takvu smjesu nezadovoljstva, razočarenja, izgubljenih iluzija tek dotaknute zrelosti, propustite taktove beskonačno dalekoga istoka pa kada tome pridodate naravni mladenački bunt protiv roditeljskog nazora i stege, a koji je u Hrvatskoj često isprepleten loše interpretiranim pričama o danima ratničkog ponosa i slave, kada tome pridodate obiteljske vertikale koje su iz rata izišle kao mladi umirovljenici i politički aktivisti bez inicijative, jasne ideje i vodstva, nerijetko uvučeni u kaos alkohola i praksitena dobivate ovo što imamo.

Mladi odlaze u Beograd na cajke, na urnebesna ludila koja se valjaju tamošnjim klubovima, splavovima, u kaosu jeftine droge i brzinskog seksa što se, zapravo, pretvara u dugoročnu političku inicijaciju spremnosti na nove integracije. Sve započne grljenjem i sladostrasnim zanosom novokomponiranih ‘istina’ prema modelu ‘tko nas bre zavadi’.

Slijede razne druge NGO, medijske, javno djelatne pa čak i državne inicijative koje otvaraju prostor da u nekoj budućnosti ponovo proizvedu žar zanosa stare političke prevare iz još uvijek profitabilne tvornice laži imena ‘Bratstvo i jedinstvo&co’. Nakon toga postaje samo pitanje vremena kada ćemo napraviti puni krug i ponovo se naći u situaciji da jednoga dana neki novi klinci popravljaju greške zabluda prethodnog, odnosno našeg naraštaja. I to ognjem, mačem, krvlju i životima, baš kao je to bilo devedesetih.

Foto:beogradnocu.com


Komentari
Share Button
-->