Dejan Lovren, stožerni igrač obrane hrvatske nogometne reprezentacije, danas će posjetiti Kraljevu Sutjesku kod Kaknja, svoje rodno mjesto.
Dolazak Dejana Lovrena, koji je izabran među 11 najboljih igrača na SP-u u Rusiji prema Fifinoj ocjeni, očekuje se u četvrtak u popodnevnim satima, potvrdili su nam Uvjerni vjerni, klub navijača Vatrenih iz tog grada
Lovren će obići franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, a potom se uputiti na privatnu zabavu koja je organizirana s mještanima u Kraljevoj Sutjesci kod Kaknja.
Lovren je emotivno vezan za svoje rodno mjesto gdje je do rata proveo djetinjstvo, a pod granatama je obitelj morala napusti grad i pobjeći u sigurnost. Na društvenim mrežama Lovren povremeno objavi sjećanje na dane provedene u Kraljevoj Sutjesci.
U travnju ove godine na Instagramu je objavio posvetu ocu:
“Ovo je čovjek koji me je naučio da se u životu nikada ne trebam predati, i kako postići sve ciljeve kroz predan rad. Nisi odrastao u izobilju, ali si mi pružio svu ljubav ovoga svijeta i žrtvovao se kako bi tvoj sin ostvario svoje snove. Hvala ti oče što si takav! Želim ti Sretan Rođendan! Tvoj sin.”
Nakon što je naša reprezentacija na SP-u u Rusiji osvojila srebro Lovren se na stadionu u Lužnjiki pojavio se sa zastavom Hrvatske i natpisom “Kraljeva Sutjeska”.
U veljači prošle godine Lovren je za Liverpoolovu klupsku televiziju prvi put u životu otvoreno progovorio o svim užasima koje je njegova obitelj proživjela tijekom rata.
Stožeri igrač obrane Vatrenih je imao samo tri godine kada je bio primoran s obitelji pobjeći u Njemačku. U dokumentarcu pod nazivom ‘Moj izbjeglički život‘ poprilično je detaljno opisao trenutke straha dok je trajao rat.
– Iskreno, imali smo sve. I s nikim nismo imali problema. Družili smo se i sa Srbima i Muslimanima. Stvarno smo uživali, a onda je počelo…
– Sve se promijenilo preko noći – ratovao je svatko sa svakim, bile su tu tri strane. Ljudi su se nevjerojatno promijenili, a preko radija i televizije čuli smo raznih priča. Sjećam se kad su odzvanjale sirene. Bio sam u kući s majkom kada smo čuli zvukove zračnih sirena. Bilo je zastrašujuće. Primila me u naručje kako bi me zaštitila te smo sišli u podrum. Plakala je. Jedino što smo mogli napraviti je da se skrijemo. Nikada to neću zaboraviti.
Iz Kraljeve Sutjeske morali su preseliti u Zenicu.
– Yugom smo stigli u Zenicu. To je veći grad pa je bio više napadan, ali pravi horor se događao u selima gdje su ljudi ubijani na najgroznije načine. Brat od strica je zaklan nožem pred ostalim ljudima. Nikad nisam razgovarao sa stricem o tome, jednostavno to je preteška tema…
Napomenuo je kako je o ratu pričao s roditeljima te da njegova majka zaplače kada se prisjeti tog razdoblja.
Naravno da sam nekoliko puta s roditeljima razgovarao o tome što se dogodilo jer je prirodno da želiš znati više, ali kada mamu pitam nešto, ona zaplače. Nije joj lako prisjećati se. Meni je teže razumjeti jer sam bio dijete, ali njezine emocije govore mi dovoljno o tome koliko nam je kao obitelji bilo teško.
Sreća u nesreći je bila da je Lovren imao djeda koji je živio u Njemačkoj.
– Ponijeli smo odjeću koja je bila na nama. Ništa drugo nismo imali. Do Münchena smo putovali 17 sati. Otac mi je ostao u Bosni još nekoliko tjedana. Ne znam zbog čega. Vjerojatno da se pobrine o nekim stvarima kao što je prodaja kuće kako bismo imali nešto, rekao je Lovren te naglašava da je ostanak u Zenici bilo kockanje sa životom.
Uvijek vjerni Kraljeva Sutjeska
– Puno je ljudi ostalo. Neću reći da su pogriješili jer je to ipak njihov doma. Neki su se kockali sa životom i stradali su. Moj drugi ujak je ubijen na mjestu gdje smo živjeli. To je bila stvarnost. Da smo ostali možda moji roditelji danas ne bi bili živi. Možda bih i ja bio ubijen.
Čitao sam i gledao dokumentarce i znam koliko je loše bilo. Šokiran sam kada vidim kroz što su ljudi prolazili. Zato i razumijem zašto moji roditelji nisu imali drugu opciju nego da odu.
Megy Matičić/foto:press
