“ZBOGOM BESPLATNI UDŽBENICI” bio je naslov u hrvatskim tiskovinama negdje u ovom periodu prije 10 godina. Znajući što se sprema i u znak protesta dajem ostavku i odlazim iz Vlade.
PIŠE: Dr. Dragam Primorac
No, u tome trenutku nijedna osoba iz hrvatskoga javnog i političkog života nije reagirala niti dala potporu tom projektu ne shvaćajući (ili ne želeći shvatiti) da se ovom odlukom neodgovornih političara ruši jedan od najvažnijih projekata u povijesti hrvatskoga školstva: “Uvođenje obvezne srednje škole do prve kvalifikacije”. Tada se dogodila svima nama poznata i sramotna “hrvatska šutnja”.
Danas pak zovu sa svih strana i pitaju me za mišljenje o povratku na stanje prije desetak godina (uvođenje besplatnih udžbenika) pa ću zbog praktičnosti svima odgovoriti putem stranica svoga Facebooka.
Nakon više od četiri godine priprema i na moj prijedlog u lipnju 2007. godine Hrvatski sabor izglasao je Program mjera za uvođenje obvezne srednje škole do prve kvalifikacije. Potporu projektu dale su sve političke opcije, a mjere su sadržavale: besplatne udžbenike za učenike osnovnih i srednjih škola, besplatan učenički prijevoz i besplatan smještaj u učeničkim domovima za sve one koji se školuju izvan mjesta stanovanja.
Razlozi moga prijedloga temeljeni su na podatku Državnog zavoda za statistiku, Instituta “Ivo Pilar” i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa gdje jasno stoji da godišnje 8.024 učenika zbog financijskih i drugih problema ne završava srednju školu.
Drugim riječima, kroz deset godina više od 80.000 mladih neće uspjeti završiti srednjoškolsko obrazovanje. Osim toga, jedino su Urugvaj, Egipat i još poneka egzotična država imali kraće obvezno obrazovanje od Hrvatske. U konačnici, ideja projekta bila je osigurati svim učenicima završnost, neovisno o njihovome materijalnom stanju (Posebno je niska završnost bila među učenicima u Dalmaciji i Slavoniji.) te im omogućiti priliku za studiranje.
Projekt je dvije godine tekao besprijekorno, udžbenici su učenike čekali u razredu na početku školske godine, a trebali su se nasljeđivati iz generacije u generaciju. U konačnici je Ministarstvo željelo otkupiti prava i digitalizirati sve udžbenike kao i radne materijale. Osigurana su sva potrebna financijska sredstva i zapravo je sve bilo spremno za promjenu Ustava RH kako bi ove mjere ostale trajne neovisno o političkim opcijama koje dolaze na vlast. Članak 65. Ustava RH trebalo je dopuniti i nova odredba glasila bi: “Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje je obvezatno i besplatno.”
Udžbenici su kvalitetom i sadržajem bili pripremljeni za trajanje od 4 godine (ili dulje) čime bi se državni trošak svake godine drastično smanjivao. Osim toga, u slučaju oštećenih udžbenika roditelji su bili dužni nadoknaditi štetu, a kako su škole bili vlasnici udžbenika, potpuno je bilo nevažno materijalno stanje roditelja.
Inače, ovo posljednje (materijalno stanje roditelja) bio je argument onih koji zapravo znaju vrlo malo o školstvu jer su tvrdili da „bogatima“ ne treba kupovati udžbenike ne želeći shvatiti da „bogati“ – kojih je inače u promilima – nisu vlasnici udžbenika nego su škole vlasnici udžbenika. Osim toga, zemlje zapadne demokracije još prije pedesetak godina odgovorile su na ovo pitanje (i uvele besplatne udžbenike za sve) jer je postalo jasno da segregacija tih nekoliko učenika po razredu jasno vodi u diskriminaciju djece, posebice zato što se status mnogih roditelja mijenjao iz godine u godinu.
Međutim, ovakvi argumenti uvijek naiđu na plodno tlo, a kada se ljudi otrijezne i shvate da se radilo o političkim manipulacijama, u međuvremenu prođe, kao i u ovom slučaju, deset godina.
Ukidanjem besplatnih udžbenika, besplatnog prijevoza i besplatnog smještaja u učeničkim domovima „mudraci“ iz hrvatske politike tada su postigli svoj cilj i prikazali se u javnosti kao spasitelji proračuna. Ionako nikada nisu shvatili da ulaganje u obrazovanje i znanost nije potrošnja nego investicija. Možda ih zapravo nije bilo niti briga.
Čujem da se danas srame učinjenoga, no u međuvremenu su „žrtvovali“ budućnost, sada već desete, generacije hrvatskih učenika, među kojima su bili mnogi čija je budućnost ovisila upravo o mjerama koje su besramno ukinuli.
NAPOMENA:
Prof. dr. sc. Dragan Primorac bio je ministar u Vladi RH 2003. – 2009. godine.
