PIŠE: Goran Raguž
Prvo o čuvenoj “hrvatskoj šutnji”!
Ukratko, riječ je o vremenu nakon divljačkog sloma MASPOK a, neke vrste hrvatskog okašnjelog proljeća surovo polomljenog od strane i saveznih vojno – partijsko – policijskih organa i njihovih republičkih pandana. Bila je i logična jer je državni teror zahvatio policijskom obradom oko 50.000 ljudi, uglavnom intelektualaca, članova im obitelji i prijatelja, od kojih je skoro 10% završilo u pritvorima, zatvorima poput Lepoglave ili logorima poput Gradiške. Tu i tamo neki hrabri pojedinac bi otvorio usta na najnaivniju temu i iste sekunde bivao pometen pod tepih. Narod nije šutio, a tih godina i najtolerantniji su sami sa sobom zaključili projekat Jugoslavija. Referendum o neovisnosti je to jednostavno izbrojao.
Šutili su drugi. Isti oni koji šute i danas i preživljavaju od pravilnog čitanja “vremenske prognoze” u tekućoj politici. DORH, policija, UDBA, KOS, SID i SKH su bili jedinstveni represivni aparat usmjeren da začepi usta hrvatskoj slobodi. Ni neovisnost to nije promijenila. Za četvrt stoljeća postojanja DORH se i dalje ponaša kao politički, a ne pravosudni organ koji i danas mora svratiti na kavu u kakav svoj komitet da provjeri svoje mišljenje.
Univerzalna jurisdikcija je pravo svake zemlje da pred svoj sud izvede sve počinioce kaznenih djela opisanih u međunarodnim konvencijama i prihvaćenim i ratificiranim u domaćem zakonodavstvu. I da im sudi po zakonima svoje zemlje.
Bizarno bi bilo da DORH sada podiže optužnice za genocid u Darfuru, mada načelno može ako joj neki Džandžavid zaluta u izbjegličkoj koloni iz Sudana. “Srećom” po DORH, vladi Zorana Milanovića nije padalo na pamet da malo pročešlja te kolone izdvoji kojega za malo okašnjele pravde. DORH koji ovakav postoji od neovisnosti, krvavog rata i za tradicionalne balkanske uvjete, imao bi zapravo vlastitog posla preko glave da se hoće istinski baviti s njim. Da bi obradio ratne zločine, zločine počinjene u ratu i ratno profiterstvo, trebala bi mu ogromna volja i omanja vojska odličnih i nada sve pismenih pravnika. Tu znamo kako stoje. A tu je i rat u Bosni i Hercegovini NEODVOJIV od rata u Hrvatskoj i dobro uvezan i u kraj rata na Kosovu.
Republika Hrvatska ima i pravo i obavezu da se sa svojim DORH om bavi tim ratovima i da bez milosti kupi zlikovce bilo koje nacije i denominacije. A tu bi trebalo ići kronološki, od uzroka rata, agresije JNA i lokalnih joj saučesnika, vrha SDA i bratskih joj stranaka poput MBO za sabotiranje obrambenih napora, za izazivanje rata s HVO om, za nikada pokrenute procese protiv počinioca grozomornih zločina protiv civila i zarobljenih vojnika npr. u Bugojnu, protiv preživjelih članova predsjedništva BiH po zapovijednoj odgovornosti, protiv članova GŠ osobito iz vremena Sefera Halilovića i kosovsko – udbaških mu suradnika, članova ratne SDA vlade izravno odgovornih i za višegodišnju blokadu Sarajeva – svakako za posebno suđenje – te za ratno profiterstvo kao glavni uzrok te blokade, vođstvo 3. korpusa izravno formiranog samo za rat sa HVO om, preživjele iz 4. korpusa makar za izdaju akcine u Podveležju koja im je odnijela par stotina života, te zločine JA i partijsko – policijskih formacija od 1990 – 1999 na Kosovu.
Pošteno sastavljenom DORHU, dosta posla za jednu generaciju.
Republika Hrvatska se ne treba boriti za ukidanje univerzalne jurisdikcije ni u Srbiji niti u BiH. Svaka zemlja npr. potpisnica Konvencije o genocidu ima i pravo i obavezu da sudi bilo kome optuženom po njoj. Ili drugim pravno važećima. Republika Hrvatska i njen DORH samo trebaju raditi SVOJ posao, ništa više ili manje.
I to bez iznimki, a svakako prestati prijetiti da ćemo to raditi.
