Bolest za koju nema lijeka: Ranko Ostojić napokon priznao da nije naš

8 ožujka, 2016 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

PIŠE: Zoran Čapalija



S ljudima zadojenim ideologijom vrlo teško je razgovarati. To se najbolje očituje iz retorike takozvanih antifašista u Hrvatskom saboru. Svojim ideološkim govorima permanentno pokušavaju blokirati rad Sabora nastojeći prouzročiti parlamentarnu krizu i vratiti se na vlast.

Unatoč izbornom sloganu u kojem su obećavali kako nema povratka na staro kao i uvijek do sada plasirali su laž. Nakon gubitka vlasti odmah su posegnuli za dobro uvježbanom retorikom i počeli nas vračati u povijest.

Povijest u koju su nas htjeli vratiti njihova je lažna konstrukcija kojom su sebe htjeli prikazati kao antifašiste i spasitelje. Tu nakaradnu ideologiju svesrdno su decenijama poduprli pendrekom, bokserom i tamnicom protiv svih onih koji ju nisu prihvaćali. Na njihovu žalost samo su sebe i svoje slijednike uspjeli uvjeriti u te nebuloze. Milijarde su potrošili na tiskanje knjiga, snimanje filmova i TV emisija kako bi izrečena laž s vremenom postala istina.

Nažalost i danas se ponavlja ista stvar u Podunavlju. Petogodišnji moratorij na učenje moderne povijesti potpisan 1997. godine trebao je prestati 2002. godine no on se još i dan danas protuzakonito provodi. Kakvu povijest tamo uče i tko ih uči? Suludo je dopustiti profesorima da samostalno odlučuju što će predavati. Imaju li sva djeca pravo znati istinu pa ma kakva ona bila?

Što je istina? Istina je to da nikada nisu voljeli Hrvate, a sve što su činili, činili su protiv Hrvata i njihovog nacionalnog interesa. Od monstruozne komunističke partije pretvorili su se u socijaldemokratsku partiju no vuk dlaku mijenja ali ćud nikada. Da su uistinu demokratski orijentirani nikada ne bi zadržali ime i status partije i zvali bi se strankom. To im je u krvi, a omogućilo im je i nasljedstvo nad cjelokupnom imovinom onih čiju ideologiju nastavljaju. Na taj način uzurpirali su pravo i nad svom arhivom zloglasne komunističke kamarile pa ju pročistili ju kako bi prikrili zastrašujući genocid koji su počinili nad Hrvatima i drugim narodima.

Nakon počinjenih zločina zamijenili su puške perom i nastavili svoj zločin za pisaćim stolom. U fašističkoj maniri 1945. likvidirali su sve svoje ideološke protivnike i pokrili se  tobožnjim antifašizmom. Nije li sramotno da se i danas neki hvale tom 1945. i takvom „pobjedom“. Još je žalosnije to što to čini Ranko Ostojić koji obnaša dužnost predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u Hrvatskom saboru.

Dobro je jedino to što je Ostojić priznao da nije naš i to je valjda jedina istina koju je izrekao. Kad se već toliko hvale tom njihovom „pobjedom“ 1945., onda neka  širom otvorite oči i pogledaju čime se to hvale.

Ti njihovi takozvani antifašisti napunili su 1700 jama (koliko je do danas otkriveno) svojim ideološkim protivnicima. Žive i nedužne ljude zazidali su u rudarska okna s desetak betonskih prepreka kako se ne bi mogli spasiti.

Prije nekoliko mjeseci istraživač komunističkih zločina gospodin Roman Leljak otkrio je podatak da je u rudniku Pečovnik  smaknuto oko 12.000 Hrvata. Samo ova tri stravična primjera dovoljno pokazuju karakter te opjevane „pobjede“ iz 1945.

Mislim da čovjek koji slavi takvu pobjedu može biti jedino osoba s monstruoznim umom ili možda čak i sljedbenik Sotone. Takav čovjek zasigurno nije zaslužio da sjedi u Hrvatskom saboru. Sjetite se samo visokih dužnosti koje je obavljao. Od ravnatelja policije, ministra unutarnjih poslova do predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u Hrvatskom saboru.

Zastupnici Mosta pustili su ga pređe preko mosta, a Ranko je potom pod most obavio veliku nuždu. 

Ako toj „gospodi“ kažete istinu oni odmah počinu govoriti o svojoj ugroženosti. Svjesni svog beskrajnog blaćenja svega što je hrvatsko oni počinju podsvjesno osjećati krivnju za svoje postupke pa slijedom toga i nastaje iracionalni strah od kazne radi počinjenog.  No simptomi koje neki od njih pokazuju, a to su poremećaj opažanja, osjećaj proganjanja, razdražljivost do agresivnosti, haluciniranje i slično pokazuju da se kod takvih osoba radi o bolesti koja se u medicini naziva paranoidna šizofrenija. Takvima nije mjesto u Hrvatskom saboru već u nekoj umobolnici.

Njihovi saveznici za to imaju izreku: “Idi bre, budalo, leči se“.  Neki taj iracionalan strah koji je politički fabriciran već desetljećima koriste u podle političke svrhe nanoseći tako Hrvatskoj nesagledivu međunarodnu političku štetu. Proglašavajući sebe žrtvom predstavljaju se zaštitnicima fantomskih ugroženih skupina te tako pokušavaju opravdati svoje političko postojanje.

Ne, vi stvarno niste naši. Da, vi živite sa nama u državi koja se zove Republika Hrvatska, koja je nastala slobodno izraženom voljom hrvatskog naroda na prvim  demokratskim izborima 1990. godine te na pravednom i legitimnom obrambenom Domovinskom ratu. Jezik kojim se govori je Hrvatski a pismo je latinica. To su činjenice koje se ne poklapaju s vašim ideološkim stavom i  ciljevima no s njima bi se trebali pomiriti. Svatko tko poštuje Ustav Republike Hrvatske i djeluje u cilju boljitka dobrodošao je. Svi oni koji to ne mogu ili ne žele prihvatiti i poštivati trebali bi potražiti neko drugo mjesto u kojem bi našli svoju sreću.

Ilustracija: Stiv Cinik


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->