BOŽO PETROV je licemjer. Vjerojatno jedan od najvećih licemjera koji su gmizali bespućima hrvatske politike nakon osamostaljenja. A to je doista izuzetan doseg, zbog jake konkurencije među hrvatskim političarima kojima je visoka razina hipokrizije u opisu posla, usporediv s olimpijskom medaljom u nekom sportu.
Kako, nažalost, nitko još nije izmislio nekakav hipokritmetar s kojim bi se potvrdila ova teza, ostaje vam samo čitati dalje i zauzeti vlastiti stav.
Nekome ovo može izgledati kao nekulturan i primitivan start… klizeći s dvije noge (ostanimo još malo u sportskim prispodobama). Ali nije. Jer, što bi bila alternativa? Da je gospodin Petrov namjerno maliciozan? Da namjerno mjesec i pol dana vuče za nos hrvatsku javnost i destabilizira državu? Ili možda da je, jednostavno, naivan?
Teško je povjerovati u ova alternativna obilježja, dakle ostanimo pri dobrom starom licemjerju. Hajdemo ga prvo definirati kako ne bi bilo zabune – licemjer je osoba koja se pretvara da ima moralne standarde i mišljenja koje zapravo nema.
Licemjerje Bože Petrova postalo je jasno u jednom od gostovanja u emisiji Nedjeljom u 2 kad mu iz usta nije prestala izlaziti osobna žrtva za Metković i isticanje kako je u politici zbog starenja s vlastitom djecom u rodnom gradu. Bilo je to u lipnju 2015. i ništa ne bi bilo neobično da ih je izgovorio mladi perspektivni političar, gradonačelnik Metkovića koji će ostaviti dušu i tijelo narednih petnaestak godina, ili koliko je već potrebno vremena za rješavanje nagomilanih problema vlastitog gradića, a ne osoba koja nakon jedva dvije godine gradonačelničkog mandata promovira sebe i svoju političku platformu za parlamentarne izbore.
Što bolje definira licemjerje od guranja ispred sebe, u političke svrhe, vlastitu djecu u istoj emisiji u kojoj intenzivno radi na ispunjavanju političke ambicije, a koja je u koliziji s iznesenim obiteljskim ciljevima!? Ali koliko nas je tada tako rezoniralo? Odnosno koliko je, s druge strane, majki i baki gledajući gospodina Petrova, pustilo suzu i zažalilo što se njihova “glupača“, kćer ili unuka, udala za onog “propalicu” škverskog varioca koji od poštenog rada u tridesetoj izgleda već kao da je u pedesetoj?
Ili koliko je tih “glupača” (i pokoji “glupan“) orgazmično zadrhtalo i rumenih obraza zamišljalo kako će još jednom zadrhtati kad na biračkom mjestu budu zaokruživali njegovo ime na, opet licemjernom “jebe me se jer tu sam samo zbog vas“, zadnjem mjestu? A jebe ga se, u stvari, za Metković i Metkovčane koje će napustiti prije nego je stigao kao gradonačelnik pročitati sve minule aktivne odluke Gradskog vijeća. Iako će se oni u narednim godinama konspirativno došaptavati “napravit će Božo puno za naš Metković” očekujući mrvice iz Zagreba, koje ako ne stignu nema veze… prekrit će ih ponos zbog uspjeha “našeg Bože“.
Mesijanstvo je slijedeći dokaz licemjerstva gospodina Petrova. Zanimljivo je da je i “mesijanstvo“, pojam koji gospodinu Petrovu izuzetno smeta kad se nađe u istoj rečenici s njegovim imenom, baš on uveo u predizbornoj kampanji za lokalne izbore 2013. “Građanima Metkovića je dosta Jambina mesijanstva, velikih riječi, populizma, nerealnih obećanja, predizbornih darova i sličnih priča koje su nas i dovele u ovakvu situaciju.”
Danas ova izjava izgleda smiješno, zar ne? Slobodno možemo izbaciti Metkovića i Jambina zamijeniti s Božinog…
A treba li uopće spominjati predizborno ovjeravanje izjave kod javnog bilježnika kako neće u koaliciju ni s HDZom ni s SDPom? Ozbiljnih intelektualnih i/ili emocionalnih problema ima osoba koja mu je samo zbog toga povjerila glas, odnosno generalizirala stvari do te mjere da u HDZu i SDPu vidi samo loše, a baš s tima psihijatar dr. Petrov zna najbolje.
Inzistiranje na tripartitnoj vladi (u kojoj je MOST nezavisnih lista po logici stvari nepotreban) kao glupi pokušaj rješavanja nerješivog problema s dosljednošću, a u taj problem ga je dovela upravo glupa, neodrživa platforma protiv HDZSDPa te navedena javnobilježnička glupost. Pa pregovaranje, reformiranje, ucjenjivanje, ultimatumi, čak i redefiniranje pojma koalicija, nedosljednost i obrati…
Lutanja od Domoljubne koalicije do koalicije Hrvatska raste pa nazad nemaju nikakve veze s raznoraznim analizama i tezama koje ovih dana slušamo… kako na njih utječe pritisak javnosti ili Crkve, odnosno kako su zadnji(?) obrat napravili zbog pritiska SDPovaca. Dapače, tek ako prihvatite kako je riječ o “osobi koja se pretvara da ima moralne standarde i mišljenja koje zapravo nema” (definicija licemjerja) onda postaje sve jasnije:
- Politička ambicija Bože Petrova je postati premijer RH
- Politička ambicija članova MOSTa je velik broj (osam?) ministarstava i, izašlo je nedavno u javnost, mjesto guvernera HNB (vjerojatno za g. Lovrinovića), plus upravljačka mjesta u Saboru, odborima i brojnim javnim poduzećima
- Reforme, ako ih uopće zanimaju u što treba ozbiljno sumnjati, nisu sposobni provesti ni planski ni infrastrukturno
- Unutar sebe su značajno podijeljeni po puno osnova, od svjetonazora do političkih ambicija (fotelja)
- Novi izbori za njih nisu opcija, jer u ovom trenutku vjerojatno politički vrijede malo i ništa
U MOSTu su vjerojatno samo oportuno procijenili kako mogu biti sigurniji uz Domoljubnu koaliciju i kako će se kroz četiri godine mandata već nekako vratiti u kolosijek, opstati na političkoj sceni. Zbog svega ovoga, Domoljubna koalicija mora biti vrlo čvrsta u pregovorima. Malo toga MOSTovci zaslužuju dobiti jer trenutno gmižu, odnosno u poziciji su koju zaslužuje iskazano političko licemjerstvo, i vjerojatno će se danas oportuno zadovoljiti s mrvicama koje će pasti sa stola Domoljubne koalicije.
A Božo Petrov – “hero to zero”… ne smije, ne može, i neće biti ono za što nije ni sposoban – hrvatski premijer.
Foto:N1
