ZA moga brata Stjepana Crnogorca , sveučilištarca u Austriji, 41 bolnu godinu nismo ništa čuli otkako mu se od 2. srpnja 1972. izgubio svaki trag. Otac ga je do smrti tražio, a onda smo nastavili nas sedmero braće i sestara.
Službeno smo 16. kolovoza 2006. poslali zamolbu Protuobavještajnoj agenciji u Zagrebu i ravnatelju Tomislavu Karamarku da nam pomognu u traganju i izvijeste nas ima li ikakvih tragova o njegovu nestanku. Karamarko je našu zamolbu povjerio voditelju ureda Tomislavu Miličiću. Javljeno nam je da nisu uspjeli naći dokaze.
‘Cijela obitelj prolazila je torturu Udbe i milicije’, kaže sestra Bernardina
Naš otac je tužan i bolan umro, a majku smo donekle mogli utješiti da uvijek postoji nada. Možete zamisliti kako smo bili potreseni, ali na jedan način i radosni kada smo prije nešto više od mjesec dana od gospodina Romana Leljaka, istraživača i publicista iz Slovenije, dobili tužnu i istodobno radosnu vijest da je sve o njegovu uhićenju i likvidaciji doznao u Udbinoj pismohrani – ističe to časna sestra Bernardina Crnogorac iz makarske župe Kraljice Mira, sestra ubijenog Stjepana, koja je tek nedavno doznala potpunu istinu o sudbini svojega brata.
Prema njezinim riječima, publicist Leljak nedavno je bio u Makarskoj gdje je s Božom Vukušićem održao zatvorenu tribinu “radi utjehe nama, Stjepanovoj živoj braći i sestrama”.
– Htjeli smo u tišini prvi put čuti istinu o našem bratu. Naša obitelj im je neizmjerno zahvalna. Činilo nam se kao da je on među nas došao, kao da će se svaki čas pojaviti zahvaljujući dobrim ljudima. Teško je opisati osjećaje, pogotovo kada smo čuli da su ga nevinog ubili Udbini zločinci. Posljednji je put bio doma u Sovićima za Uskrs 1972. – kaže nam sestra Bernardina.
Njezin brat Stjepan, rođen 1946. u hercegovačkim Sovićima, od 1969. do 1972. studirao je psihologiju i filozofiju u austrijskom Salzburgu. Iako se susretao s ljudima koji su bili aktivni u emigrantskom Hrvatskom revolucionarnom bratstvu, članovi njegove obitelji tvrde da nije počinio nikakvo zlodjelo, niti je namjeravao sudjelovati u bilo kakvom terorizmu.
Obiteljska kuća na ‘meti’
Stjepan je završio gimnaziju u sjemeništu, a njegov otac je htio da se školuje za trgovca i da ga u poslu naslijedi. Nakon sinovljeva nestanka otac je zatvorio trgovinu.
– Brat mi je bio iznimno nadaren, govorio je pet-šest jezika, svirao orgulje i gitaru. Bio je poseban u svemu. Tijekom studija pomagao mu je svećenik Ivan Cecelj, a moj brat je zauzvrat radio u župnom Caritasu i pomagao u vođenju zbora u kojem je i pjevao. Također je bio povezan sa skupinom “Fenix” (Bugojanska skupina 1972., op.a.), ali nije s njima ušao u Hrvatsku. Ipak, 2. srpnja 1972. gubi mu se svaki trag i otada ništa za nj nismo čuli – dodaje sestra Bernardina.
Udba nije obavljala “operaciju” samo nad njezinim bratom Stjepanom. Torturu je prolazila čitava obitelj Crnogorac. Njihova obiteljska kuća bila je pod opsadom naoružanih milicionara više od godinu dana, a neki sumještani, suradnici Udbe, iz blizine su držali na oku članove obitelji.
– Čim bi mrak pao, skrivali bi se u kukuruzištu i iza stabala kako bi nadzirali kuću i ukućane misleći da će se Stjepan pojaviti – kaže Bernardina Crnogorac.
– Duboko u noć nam je milicija upadala u kuću i pregledavala sve sobe, zavirivala u svaki krevet u kojem bi netko spavao. Mislili su da će naći Stjepana. Bila sam na službi u Livnu kada mi je otac po prijatelju poslao pismo da se ne prepadnem naoružanih spodoba kada budem dolazila kući u Soviće i napisao mi je kako je kuća opkoljena naoružanim stražarima, čiji se broj tijekom noći poveća deset puta. Ma što god bude, ne smijete biti kukavice. Ako vas išta budu pitali, uvijek recite da ste katolici i Hrvati, govorio nam je otac – potreseno priča časna sestra Bernardina.
