Povreda mira pokojnika: Za rušenje spomen ploče HOS-u zakon je propisao kaznu od godinu dana zatvora

rujan 28, 2017 maxportal
Share Button

Tko je mogao ikada zamisliti da će Hrvati u svojoj napokon slobodnoj i nezavisnoj državi micati spomen na umrle tj. poginule branitelje Hrvatske vojske.



Pod medijskom harangom koja se financira iz državnog proračuna, u kojoj sudjeluju i neki članovi Vlade, pobjednici su opet pokazali svoje pobjedničko lice, sami su je u dogovoru s Vladom izmjestili na pričuvne položaje.

Tako sada  poginuli pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, vojske koja je pobijedila komunističku JNA i srpske fašiste ,kao nedemokratske režime,  čekaju finalni obračun s nekim “Vijećem za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima”.

Srpski kolovođa Milorad Pupovac koji je inicirao to kršenje zakona, svojim velikosrpskim nastupanjem likuje, on računa, sada kada je Plenković popustio i prekršio zakon jednom, prekršit će ga pod pritiskom još nebrojeno puta.

Zato je odmah  nakon premještanja spomen ploče opalio još jednu pljusku Plenkoviću izjavivši da “izmeštanje ploče za nas nije prihvatljivo rešenje”. Kakvo su „prihvatljivo rešenje“ – u biti „konačno rješenje“ – Pupovac i njegovi teroristi za nas pripremali vidjeli smo u  Vukovaru, Iloku, Škabrnji,… Stoga evo u čemu je problem.

Članak 332, stav 1 Kaznenog zakona RH jasno kaže: “Tko neovlašeno iskopa, prekopa, razruši, ošteti ili na drugi način grubo oskvrne grob, mjesto ukopa ili spomen na umrle, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine (KZ RH, pročišćeni tekst, NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, poglavlje “Povreda mira pokojnika”).

Uklanjanje ploče poginulim pripadnicima HOS-a očito je oskvrnuće spomena na umrle. Radi se o protuzakonitom i kažnjivom djelu pa baš da tamo leže i najcrnje ustaše, a ne heroji Domovinskog rata. Zakon je jednak za sve, to nam pak kaže Ustav. Pa kako je onda ploča maknuta? Lijepo, HDZ je našao način da „zaobiđe“ zakon, što je, čini se, postala specijalnost te stranke.

Pogledajmo zato kako razmišljaju ti pravno-politički veleumovi (svjesni, naravno, da je slično stanje i u drugim strankama)!

1. Bez imalo razmišljanja prihvate kao činjenicu da su pripadnici HOS-a nekakvi crni ustaše, tezu koju im podvaljuje Beograd preko svojeg agenta utjecaja Pupovca.

Razlog te srpske operacije nije teško dokučiti: mi smo fašistički agresori, a oni su žrtve, oni su “dobri momci”, a mi “loši momci” u prošlome ratu što svakako zahtijeva određene političke ustupke „agresora“ „žrtvi“, npr. garantirana mjesta u vlasti ili neka vrsta srpske političke supervizije Hrvatske (opet preko Pupovca i njegovih razbojnika) ili novac po želji.

Praktički svi od reda hrvatski su političari progutali tu propagandnu podvalu i pristali na to da im Beograd redefinira uloge u Domovinskom ratu, da bude jasno – da su hrvatski vojnici sada i službeno ustaše – samo da im netko nešto ne bi prigovorio. Nije slučajno da je Beograd istog dana, doslovno za nekoliko sati reagirao notom Hrvatskoj drsko tražeći čak progon prosvjednika zbog jednog jedinog glasa protiv skidanja ploče i srpske ucjene, i to glasa male i neparlamentarne stranke bez ikakva političkog utjecaja.

U normalnoj bi se državi – to bi diplomat Plenković trebao znati – na notu upućenu isti dan upalili svi alarmi, očito se radi o operaciji strane i neprijateljske države! Ako nekome nije jasno da se na taj način štiti “osvojena psihološka kota” –  da su Hrvati fašisti i agresori u Domovinskom ratu, a Srbi, prema tome, žrtve, zaista mora biti slijep pri zdravim očima. Činjenica da je ploča u Jasenovcu nebitna je; i drugdje u svijetu ima mjesta “nabijenih” poviješću.

U Jeruzalemu možete naći židovske, kršćanske i muslimanske spomenike jedne do drugih pa nikome ništa. Groblja iz 1. i 2. svjetskog rata također su jedna do drugih, sa svim obilježjima postrojbi koje su se borile pa opet, nikome ništa.

Povreda mira pokojnika necivilizacijski je čin i osim Vice Krstulovića 1945. i preoravanja domobranskih groblja po Hrvatskoj takvih barbarskih djela nije bilo u poslijeratnoj Europi sve do Srba 1991; a sada, u 21. stoljeću, Ranka Ostojića (oskvrnuće spomenika HOS-a u Splitu) do Europejca Plenkovića 2017.

Ipak, budući da je smjenjiv, pa ne ćemo glasovati za njega na sljedećim izborima, kao građanina me najviše zabrinjava njegova (tj. njihova) lakovjernost, nepromišljenost, neznanje, nevještost u državničkim poslovima, nemogućnost predviđanja ili rekonstrukcije tuđih planova (autistična „teorija uma“), neodlučnost pomiješana s velikom, velikom taštinom.

2.Pogledajmo kakva je reakcija hrvatskih političara 21. stoljeća, kako vide način na koji će riješiti problem. Niti jednom nisu pomislili da treba POŠTIVATI zakon. Niti jednom! Dapače, bivša je gospođa ministarka Pusić ustvrdila da je to stvar odvijača i čekića, izjava dostojna kakve protuhe, a ne bivšeg ministra vanjskih poslova!

Bivši je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić (izgleda, ne jednom) čak sudjelovao u organiziranju i izvršenju takvih kaznenih i huliganskih djela.  U redu, reći ćemo, komunistički probisvijeti i nasilnici s “kapama likvidatorkama”, čega su se Hrvati, hvala Bogu, nagledali i što smo od spomenutih mogli i očekivati.

Što je s “uljuđenim” HDZ-om? Oni bi protuzakonit i kažnjiv čin opravdali tako da nađu “zakonito” rješenje. Kako, kad je zakon (§332, st. 1 KZ RH) potpuno jasan. Jednostavno, promijenit će zakon, donijeti neki novi, tobože neko “cjelovito rješenje” za spomen-ploče, a sad ćemo se na brzinu nešto dogovoriti s udrugama. A radi se, zapravo, o besramnom kršenju zakona! Zamislite da neki političar, saborski zastupnik, odluči riješiti se ubojstvom žene jer želi živjeti s ljubavnicom.  Zamislite, također, da HDZ-u vlast ovisi o njegovom glasu u Saboru pa da ne smije u zatvor.

HDZ-ovo bi rješenje bilo donošenje posebnog zakona koji u tom slučaju dopušta ubojstvo žene. Biste li to nazvali zakonitim rješenjem? Analogija je potpuna: zbog viših ciljeva donijet će se nekakav potpuno arbitraran propis, protivno bilo kakvom pravničkom razmišljanju, bez ikakvih pravnih načela na umu, samo da se “pokrije” trenutačni slučaj.

Takav poredak, gdje je zakonitost relativna s obzirom na političke ciljeve, naziva se tiranijom, a ne demokracijom. Tko je taj koji određuje što su viši ciljevi? Partija? HDZ? HNS? SDSS? Zašto bi to bili ciljevi ili vrijednosti svih?

Zakon je zakon i mora se provoditi bez obzira na posljedice, kako bi stari Rimljani rekli, Fiat iustitia et pereat mundus (neka bude pravda, makar i svijet propao).

Jučer lex Perković za ubojice pa lex Agrokor za kriminalce, danas neki lex Jasenovac, sutra neki lex zastupnik, zašto ne? Donošenje takvih arbitrarnih propisa na svim razinama vlasti u Hrvatskoj već je dovelo do pravnog kaosa i nesigurnosti i od pravosuđa napravilo najgoru rak ranu (da ne kažemo sprdnju) u hrvatskome društvu. S takvim političarima nije teško dokučiti zašto.

I ne, nisam pravnik, samo kao Tuđmanov „neškolovani časnik“ imam nešto zdravog razuma. Ista je stvar s opravdanjem “konteksta” ploče u Jasenovcu.

Ako je kontekst razlog za nezakonito postupanje, znači li to da kontekst brani isticanje hrvatske zastave za Dan državnosti u Borovom Selu? Dopušta li taj “kontekst” Srbima bacanje bombe u dvorište Hrvata koji je to učinio? Pitamo zato što se to dogodilo i što u tom slučaju nije bilo reakcije “pravne države”. Na kraju, dopušta li kontekst paljenje šumskih požara, čega smo se ove godine nagledali. Što je to uopće “kontekst” koji opravdava kaznena djela i tko odlučuje koji je kontekst onaj pravi?

3. Pogledajmo proces donošenja odluka naših vrlih vođa! Sastao se glavni odbor HDZ-a. U zgradu ulaze sve same face, a pred vratima novinari koji traže izjavu i očekuju da im čelnici HDZ-a kažu što misle o uklanjanju ploče. A oni došli u komitet po mišljenje! Niti jedan nije rekao što misli, a neki su čak otvoreno rekli da imaju  mišljenje, i da ga ne će reći jer ga trebaju “usuglasiti” na sastanku.

Dakle, imaju svoje mišljenje, ali se s njime ne slažu. A kako izgleda sam postupak u stranci (slučajno je to sada HDZ, ali tako funkcioniraju sve naše stranke)? Vođa kaže što će biti rješenje, koje mu je sugerirao tko-zna-tko, a onda traži da članovi predsjedništva “zauzmu stav”.

Ako se ne slože s vođom, slijedi proces “diferencijacije” (ako se stvar zaoštri, diferenciranom članu nađu kakvu nezakonitost pa kad politički padne, ima još godinama – možda i desetljećima – pravnih problema koji će mu onemogućiti politički angažman i borbu – bio kriv ili ne – to su nam ti hrvatski zakoni dali).

Tada se ti  klimavci (evet efendije na Sultanovu dvoru) vrate u svoje sredine gdje se opravdavaju pred ogorčenim članstvom: “Pa moralo se, nije se moglo drugačije, takva je situacija”, zvali su iz ove ili one ambasade,  a zapravo se radi o nuždi da se ostane na položaju (i u ekstremnim slučajevima izvan Remetinca). Tako dobivamo te neuke, nemušte i nepromišljene odluke iz točke 

Ono što je u tom sustavu pogubno za moral naroda jest licemjerje. Svi znamo što obični članovi, pa čak, pretpostavljam, i dio Predsjedništva HDZ-a misle o ploči u Jasenovcu, ali to se ne smije reći. Ploča se uklonila, dopuštenje udruga iznuđeno, ali pravda nije zadovoljena. Ipak, svi se pretvaraju kao da je postignut neki uspjeh, kao, našlo se rješenje! Osim, naravno, Pupovca koji nastavlja s pohodom na hrvatsku državnost. Ali HDZ je sretan: koalicija očuvana, u očima neukih političara žrtva je minimalna – tamo neka ploča! Mir pokojnika žrtvovan je političkom primirju do sljedećeg slučaja.

4.Budući da je “Donijet će se zakon” jedino što hrvatski političari znaju reći, konačno rješenje za hrvatske spomenike čekamo u vidu nekakve kopije zakona iz 1843. (zabrana ilirskog imena), nekog Lex Plenkovića. Svakome s imalo zdravog razuma – ili barem dovoljno znanja iz povijesti da zna da se tada Habsburška monarhija, poslije Austro-Ugarska raspala – može predvidjeti da će zakon biti besmislen (uostalom, zbog takvih zakona Hrvatsku i zovu Apsurdistan).

Hajdemo razmišljati što će zakon donijeti. Hoće li to biti popis “ustaških riječi” koje će se morati ukloniti iz javne upotrebe (npr. pročistiti sve internetske stranice koje sadrže riječi “za”, “dom” ili “spremni”).

Koliko će riječi biti obuhvaćeno – npr. “Ružmarin” je lijepa domobranska pjesma, hoće li riječ ružmarin bit na popisu? Hoće li se zabraniti anagrami zabranjenih sintagmi? Ili će se zakon sadržavati samo opću zabranu “fašističkih simbola”; u tom slučaju hoće li u zatvor ići orkestar limene glazbe koji na nogometnim utakmicama s Italijom ili Njemačkom odsvira Il Canto degli Italiani (talijansku himnu) ili Deutschland, Deutschland über alles (tj. Das Lied der Deutschen, njemačku himnu) jer obje pjesme nisu samo simboli tih zemalja, nego su i “povijesno kompromitirane”?

Hoće li se zabraniti uzvik Allahu Akbar jer je bio poklič SS Handžar divizije koja je djelovala na ovim prostorima? I konačno, hoće li zabraniti Lijepu našu, hrvatske budnice i pjesme koje su se pjevale u NDH jer se nisu smjele pjevati u Jugoslaviji (poslije i u SFRJ)?

Hoće li se propisati dozvoljeni oblik brka ili zabraniti brk Lovri Kušćeviću? Hoće li HDZ-ova mladež hvatati krivo brkate ili ošišane i nasilno ih šišati, kao omladinci ’45?

Hoće li se uvesti neki novi USKOK, neka policija korektnosti koja će provoditi taj budući Lex Plenković ili će se on, kao što je to sada, primijeniti arbitrarno, kad to nekoj politici odgovara (vjerojatno nešto kao Srbi, Talijani i Nijemci mogu, Hrvati ne).

I ne, nije mi ruganje na pameti, radi se o pitanju kako funkcioniraju zakoni, što zakoni mogu, a što ne mogu propisivati.

Ideja da se propisuju pozdravi, brkovi, riječi kao zakonite ili nezakonite može značiti samo to da su hrvatski političari potpuno izgubili smisao za realnost. O tome svjedoči i njihova fikcija da mogu putovati kroz vrijeme i naknadno zabraniti HOS-ov grb). Kako nešto što je zakonito može postati nezakonito? I kako je to grb, knjiga, slika, fotografija uopće nezakonita? Nezakonita su valjda djela, a ne riječi, slike i grbovi.

Nije ruganje, brine me totalitarni um svih hrvatskih političara, barem onih iz parlamentarnih stranaka.

Joško Buljan/Foto:

 



Komentari
Share Button