Pod naslovom “Siroti, bez braće Rusa ni pjesmicu nisu znali smisliti“, u povodu prvoga ridikuloznog zagrebačkoga prosvjeda protiv promjene imena Trga maršala Tita, 22. lipnja 2017. objavio sam kraći osvrt na tamošnje demonstrativno izvođenje napjeva “Po šumama i gorama”,
PIŠE: Mate Bašić
U tom tekstu opisivao kako melodija ruske koračnice “Po šumama i gorama” zapravo potječe s ruskog dalekog istoka, pa izvorno nije ni u kakvoj svezi s Hrvatima, sa Zagrebom, s fašizmom-antifašizmom ili bilo čime što bi se nas trebalo doticati u današnjemu (političkom) trenutku, jer je nastala davne 1915., među ruskim vojnicima u hladnim pustopoljinama sibirskih tajgi za vrijeme Prvoga svjetskog rata pod nazivom “Marš Sibirskog puka”.
Autor teksta bio je Vladimir Giljarovski, a ubrzo se pojavila i druga, proširena verzija pod nazivom “Marš Sibiriskih strijelaca”.
Malo kasnije, u doba Ruskoga građanskog rata od 1917. do 1923., nastaju treća, četvrta i peta verzija, jer je ova melodija bila popularna i među vojnicima Crvene armije i među vojnicima Bijele garde, ali su imale različite tekstove, kao što su zaseban tekst imali i pripadnici treće struje, tzv. mahnovci iz anarhističke ukrajinske Ustaničke armije, zvane Crnom armijom Nestora Mahnoa, koja se borila za nezavisnost Ukrajine, a protiv svih drugih.
“Marš Drozdovskog puka” u šestoj je verziji bila koračnica bjelogardejaca nastala 1919. godine u čast pohoda generala Mihaila Drozdovskoga, koji se u Velikom ratu prvo borio na rumunjskom frontu, a 1918. godine se odlučio priključiti Bijeloj gardi.
“Marš dalekoistočnih partizana” poznatiji pod nazivom “Po dolinama i gorama”, kao sedma verzija, jest pjesma crvenih boljševika nastala 1922. godine u čast pobjede dalekostočnih partizana nad pripadnicima Bijele garde u završnici građanskog rata. Autor teksta je bio pisac Petar Parfenov, ali je 1929. izmijenjen dio teksta (osma verzija) pa se ona proglašava za “Partizansku himnu”.
Tijekom Španjolskog građanskog rata od 1936. do 1939.. nastala je (deseta) ruska verzija na španjolskom jeziku, a tijekom Drugoga svjetskog rata od 1941. do 1945. godine nastaju još četiri marševske verzije (na francuskom, njemačkom, grčkom i na tzv. srpskohrvatskom jeziku), što dakle, čini ukupno 14 verzija ratničkih koračnica sibirskog podrijetla, od kojih je ona s Trga maršala Tita vjerojatno zadnja, ili makar predzadnja nastala inačica koja se, eto, pojavljuje kao svojevrsni poziv na šumsko-građanski mentalno-gerilski otpor aktualnom hrvatskom političkom mainstreamu.
Možda zbog toga što im je tada skrenuta pozornost na kontekstualno neprimjerene konotacije koje sobom nosi izvođenje “Po šumama i gorama”, titoističke organizacije 28. kolovoza 2017., na drugomu prosvjedu s istim povodom, ali na drugoj lokaciji, odabrale su i drugu koračnicu za uvodni borbeni melodijski motiv.
Tako su 23 što veće, što manje, što fiktivne, što minorne, što preklapajuće udruge novih hrvatskih antifašista na simboličnom Trgu žrtava fašizma odlučile program započeti s drugom simboličnom koračnicom uz harmoniku: ovaj put riječ je bila o “Bilećanki”.
Nažalost, siroti novi hrvatski antifašisti i ovoga su puta promašili konotacijski smisao: jednako kako sibirska koračnica “Po šumama i gorama” nema nikakve veze s onim oblikom hrvatskoga antifašizma na koji se oni žele i nastoje pozivati, tako ga – osim u dalekim naznakama – nema ni “Bilećanka”.
Naime, ova je sumorna koračnica nastala prije Drugoga svjetskog rata, u jednomu od starojugoslavenskih, kraljevskih koncentracijskih logora, u tadašnjoj Banovini Zetskoj u Bileći, 1940. godine, i ni na koji način ju se ne može povezati ni s Hrvatima, ni s Republikom Hrvatskom, ni sa NDH, ni s hrvatskim komunistima, a ni s Titom samim.
Osim, naglasimo, nasilno i ideološkom manipulacijom, otprilike kao i s “Bandierrom Rossom”, Picassoovom “Guernicom” ili retrogradnim zastavama Kominterne s njezinim kojekakvim, slabo maštovitim grafičkim varijacijama u izvedbi Nove ljevice i Radničke fronte.
Tekst “Bilećanke” napisao je Slovenac Milan Apih, učitelj iz Celja, jedan od komunista zatočenih u konc-logoru u Bileći (na sličan način na koji su još ranije ustaše zatočene u sličnim “ustanovama” na Liparima ili pak njihovi domovinski prijeratni suborci iz Bosne na Adi Ciganlji i drugdje), a na srpski ju je prepjevao njegov drug Todor Vujasinović Toša, kako bi stvorili svoju pjesmu po ugledu na slične pjesme logoraša u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici.
Kraljevina Jugoslavija je, navodno, po ugledu na Njemačku i Italiju (premda je ideja konc-logora izvorno britanska, prvi put primijenjena i konceptualno razrađena još na samom početku 20. stoljeća u Južnoj Africi), počela otvarati koncentracijske logore još 1935. godine. Prvi takav logor otvoren je u Višegradu 1935., a do 1941. otvoreni su logori u Lepoglavi, beogradskoj Glavnjači, Sremskoj Mitrovici, starom austrijskom zatvoru u Kotoru, Kolašinu, Dubrovniku, Kragujevcu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju itd.
Pripreme za otvaranje konc-logora u Bileći počele su potkraj 1939., a s djelovanjem je otpočeo već u siječnju 1940. godine, u prostorijama staroga austrijskoga zatvora i vojarne, tj. u dograđenoj i uređenoj negdašnjo turskoj utvrdi, uz prisilne radove uz rijeku Trebišnjicu.
Logor je raspušten nakon 11 mjeseci postojanja, a dok je radio, u njemu su postojala četiri odjela: slovenski, makedonski, srpski i ženski, pa su se među 82 zatvorenika našli i komunisti: Moša Pijade, Ivan Milutinović, Ivo Lola Ribar, Todor Vujasinović, Đorđe Andrejević Kun, Bora Baruh, Pepca Kardelj, Milan Apih i drugi. “Bilećanku” su logoraši prvi put otpjevali uz Trebišnjicu na prvomajskoj proslavi, zajedno s Internacionalom, “sredi pušk in bajonetov, sredi mrkih straž”, tj. nimalo borbeno, već uz dopuštenje i blagonaklonu nazočnost logorskih vlasti.
Na stranu što činjenica od cijelom izgrađenom sustavu konc-logora u Kraljevini Jugoslaviji svjedoči o uzornom hodu ukorak s europskim i svjetskim “civilizacijskim trendovima”, što nekome možda zvuči šokovito, a nekome tek kao otkrivanje tople vode, ali ovdje je tragikomično, zapravo, ono što se s odabirom harmonikaških ovih koračnica – doduše, ne samo njih – dogodilo na oba zagrebačka prosvjeda.
No to ujedno svjedoči o posvemašnjoj nesvijesti organizatora i ideologa tih prosvjeda, kako na razini ukupne simbolike, tako i na razini sadržaja te simbolike, pa i krajnje poruke.
U konačnici, ta zaumna, nesvjesna, podsvjesna poruka (i na ova dva primjera, da ostale niti ne spominjemo i ne analiziramo) uopće ne govori ni o Hrvatskoj, ni o hrvatskom antifašizmu, pa čak ni o samomu Titu, koji s hrvatskim antifašizmom, pa i hrvatskim partizanskim antifašizmom, ionako ima tek daleke i posredne veze – osim u mjeri u kojoj je taj Tito tek izabran za poopćavajući pojam! – već o nečemu temeljito neprihvatljivom i nedopustivom, retrogradnom i opakom: govori o pokušaju oživljavanja jednoga poraženoga i preživjeloga, prošlostoljetnoga oblika revolucionarnoga totalitarizma u njegovu represivnoj režimskom obliku, za početak, s ucjenjivački nasilnom zaštitom njegovih simbola i njegovih parola.
A zašto je tome tako, ako je već bjelodano da nije riječ o biološki starim osobama, čak nije riječ niti o neobrazovanim ili bezvrijednim probisvijetima?
Pa samo zato što su lijeni razmišljati, odnosno zato što razmišljaju kao strojevi i ponašaju se kao davno isprogramirani roboti: taj instalirani čip u mozgu, taj ugrađeni program tjera ih da rade, pa ako u njihovu sustavu i postoji pogreška, ako djeluju u kontradikciji jedni prema drugima unutar istoga svojega “antifaštičkoga” plemena ili šljakaju antagonizirani s većinskim okružjem, svejedno, oni će pogrešku mehanički ponavljati sve dotle dok se sustav ne ugasi, dok se ne izliže ili naprosto, dok ne istrune od hrđe.
Kako drukčije objasniti pojavu da akademski obrazovane osobe javno i vrlo glasno izgovaraju djetinjaste besmislice (dr. Mirjana Krizmanić, primjerice) ili pojavu da su tom čudačkom polusvijetu jednaki smrtozovni i smrtonosni ruski bjelogardejski i crvenoarmejski marševi, ukrajinska crnoarmijska i španjolska repubikanska koračnica, slovenski konclogoraški tekst iz Bileće i stihovi I.G. Kovačića kojega su zaklali četnici, “Za dom spremni nismo i “Partisan” Leonarda Cohena, Dom umjetnosti kralja Petra Prvoga Velikoga Oslobodioca i Muzej revolucije na Trgu žrtava fašizma maršala Tita?
Da su im jednake partikularne vrijednosti istarskih, LGBTQ-skih, židovskih, srpskih, studentskih, lijevih, ultralijevih i inih manjinskih skupina – sve dotle dok se oni samo sad i samo ovdje tako dobro furaju. Ali, što je njihov stvarni raison d’être, što to – kako se pjesnički izrazio pokojni P.P. Njegoš – nješto jest što ih naprijed kreće?
Ilustracija: Mate Bašić
