Boris Traljić: Kako sam bančio s Antom Tomićem

listopad 27, 2015 maxportal
Share Button

Neugodno je to kazati, ali mi koji još živimo ovdje (Hrvatska pr. B.T.) plod smo negativne selekcije. Mi smo krezubi socijalni slučajevi. Pijanci koji biju žene.



Ante Tomić, Jutarnji list 24. listopada 2015.

– Aj ti svoju prvi! – doviknuo mi je pijani književni bard keseći krezuba usta. Dok je govorio desna šaka mu je bila čvrsto stisnuta u razini glave i spremna svu svoju silinu prenijeti na supruginu glavu u razini njegovih koljena. Čvrsto ju je držao za ovratnik skupe svilene košulje. Usporene slike u mojoj glavi. Mirnoća nesretne žene. Njene beživotne ruke na podu, mirne, neborbene, predane. Navikle na neminovnost onoga što slijedi i uzaludnost svakog otpora. Pogled u mene praznim očima, bez imalo straha, bez znatiželje… samo poput ogledala prati pokrete glave nasilnika.

– Ali Ante… m-moran li i ja? N-nisan je nikad u životu… – promucao sam teškom mukom prvo što mi je palo na pamet jedva zadržavajući vlastitu suprugu da me ne zaobiđe, preskoči ili na bilo koji drugi način spriječi naum našeg domaćina. Nikad je nisam vidio takvu, a zajedno smo još od srednje škole. Niža je od mene dvadesetak centimetara i lakša tridesetak kilograma, ali uspješno me gurala sve bliže mučnoj sceni derući se iz sveg glasa, psujući, prijeteći…

– Zna sam, pičko! Nije za tebe moj sinko Hrvatska… – dobaci mi Tomić i pogleda svoju suprugu.
Tri tupa udarca. Metalni okus krvi nesretne žene koji mi je poprskao lice, oči, širom otvorena usta…

Sve je počelo prije šest-sedam sati. Baš je bio završio Dnevnik koji smo odgledali u kući Ante Tomića kad se on naglo ustao, mahnuo mi glavom da ga pratim, uzeo jaknu s vješalice i dobacio ženama koje su razgovarale za kuhinjskim stolom.

– Idemo mi!
– Di ćete? Ka’ ste nazad? – iznenađeno je upitala moja supruga. Sugovornica je bez riječi čvrsto uhvati za podlakticu. Slegnuo sam ramenima.
– Na kurve, a nazad smo kad ih dobro izjebemo! – dobaci oštro Ante i izgura me kroz vrata. Jako ih zalupi.

– Jebi me kad sam ovako sentimentalan. Nisam ja moga, sinko, nikako iz Hrvatske. Oni poduzetniji, okretniji i bistriji su odjurili ne osvrćući se. Najbolji su završili ispod polarnog pojasa ili u Americi. A mi!? Mi smo zapravo talog. Gori dio naroda… – jadao mi se Ante u kafiću nedaleko od njegovog stana nakon petnaeste ture nekakve brlje. Čim smo došli oduzeo mi je mobitel i izvadio bateriju pa ga zbog toga nisam baš pozorno slušao. Razmišljao sam samo o supruzi. Valjda je išla doma, već je skoro dva sata iza ponoći.

Nisam imao pojma da me ovo čeka kad je jučer zazvonio telefon. Nepoznat broj. “Ante Tomić je…“. Bio sam siguran mi netko od ekipe podvaljuje, a ispalo je da stvarno legenda hrvatske književnosti i novinarstva želi “upoznati svog najljućeg kritičara“. “Povedi i ženu“, mi je tada izgledalo sasvim prirodno. A sad…

– Jel ti mene slušaš uopće!?

Kimnuo sam glavom. Ni jaka alkoholiziranost nije uspjela usporiti moje misli. Znao sam da često piše o pijancima koji biju žene i krezubim socijalnim slučajevima… ali mislio sam da je to samo pjesnička sloboda.

Međutim puno toga je pokazivalo da nije. Čak i krezubost, jer je zaboravio staviti protezu (bio je već dobro pod gasom kad smo došli). Kako se dovraga izvući iz ove situacije? Viši je i jači od mene… možda je baš u alkoholu spas, čini mi se da ga žešće puca.

Odjednom mu zazvoni mobitel, uspio sam pročitati na zaslonu “GLUPAČA”. Odbije poziv i naglo ustane.

– Idemo! Sad su najebale…

Boris Traljić

Foto:arhiv bp



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button