Boris Traljić: Moj obračun s njom. I s ljudima koji žive od prošlosti

travanj 14, 2016 maxportal
Share Button

Povijest je učiteljica života“, tako je u drugom dijelu svoje knjige “De Oratore” (55. pr. Kr.) staroj dami tepao Marko Tulije Ciceron.



BorisTraljic1[1]

Piše: Boris Traljić

Iako je ovaj dvomilenijskom upotrebom već dobrano izlizan citat vjerojatno i najveća glupost koju je Marko ikad napisao, ili izgovorio svejedno, gospođica Povijest ga je ipak u znak zahvalnosti krstila najboljim govornikom koji je bio u njoj (a bilo ih je ohoho).

Nadrobio je on još podosta idiotarija u tom hvalospjevu, idiotarija, istinabog, toliko slatkorječivih da je “učiteljica života” samo zanosno kleknula i honorirala ovog starog poganina ne primijetivši da se tu zapravo radi o običnoj samohvali jednog elokventnog narcisa.

Da, upravo u skladu s “veličinom” ove mudrosti ide i činjenica kako je ona u stvari “isprdak” Ciceronovog najobičnijeg, onog prizemnog, svim ljudima znanog samoljublja jer, eto, baš kroz njegov glas, i glasove njemu sličnih, gospođica Povijest svjedoči, svijetli, pamti, uči… Ma evo vam cijela rečenica pa zaključujte sami (izvor Marko Tulije Ciceron “O govorniku”, Matica hrvatska, Zagreb 2002., prevela Gorana Stepanić):
A čiji bi glas, osim govornikov, besmrtnosti mogao povjeriti povijest, koja je svjedokinja vremena, svjetlost istine, živo pamćenje, učiteljica života, glasnica starine?

“Svjetlost istine”, možeš mislit! Eh… kako nemam baš nikakvog straha ni od osvete gospođice, ni od posljedica erupcije njene taštine, niti imam ambiciju, ne daj Bože, završiti u njoj, zatomit ću ovdje svoj džentlmenski habitus i progovoriti baš onako kako ona zaslužuje.

Povijest je, dragi čitatelju, samo jedna velika lažljivica, prevrtljivica koja se prilagođava i moćnicima i potlačenima, pa je čas ovakva, čas onakva, priležnica najobičnija, riješena pod svaku cijenu udovoljiti potrebama trenutnog joj ljubavnika. Nije ona nikakva dama ni “učiteljica života”, a pogotovo nije “svjetlost istine”, nego samo jedna najobičnija ofucana lažljiva prostitutka, frajla koju su svi razvlačili otkad je svijeta i vijeka, a i razvlačit će je, duše mi, do susvita.

Eto! Hajdemo se sad složiti oko jedne, ali ovaj put istinske, mudrosti koja tvrdi da “povijest pišu pobjednici“. Nećemo se i ne možemo, naravno, složiti oko toga čija je ova mudrolija jer lažljivica Francuzima kaže da je ovo prvi izgovorio Napoléon Bonaparte, a Židovima kako je ipak u pitanju Walter Bendix Schönflies Benjamin, a i to je samo početak njenog prostituiranja po ovom pitanju.

Ide ona po svijetu, od ljubavnika do ljubavnika, pa kao autora ove mudrosti desničarima hvali malog Cezara, a ljevičarima brkatog filozofa, vjernicima prvog, ateistima drugog, Nijemcima je, pazite ovo, najprije hvalila prvog, sad hvali drugog, a možda im sutra opet vrati prvog… vrag će ti ga znati. I tako se, frajla prevrtljiva, valja po svijetu, u prostoru i vremenu želeći se dodvoriti svima, i bijelima, i crnima, i pravima, i krivima, i prije, i sad, nudeći svakom njegovu istinu, nekad naglas, nekad šaptom, nekad, pak, samo oportuno šuti i radi – dodaje papire i dokaze, ovima ove, onima one.

I oprezna je, priležnica ofucana, pazi ona dobro da naglas govori samo onu istinu koju nudi pobjednicima, onu “vječnu istinu” koju oni strastveno zapisuju, a dotad, cijelo vrijeme usporedno i potajice šapće neku drugu istinu poraženima, jer hajde ti znaj kako će se karte sutra posložiti i koja će istina sutra biti ona “vječna”.

Prodala je dušu vragu za život vječni. A kako bi inače preživjela tolika stoljeća? Ne bi, sigurno ne bi, da davno nije shvatila kako je upravo sukobi na životu drže, kako stalna na tom svijetu samo borba jest, i da i onda kad bi ostala zadnja dva čovjeka u cijelom svemiru ta dva nesretnika bi oko nečeg zaratila i jedan bi, naravno, bio poražen, a drugi pobjednik, i imao bi ovaj posljednji svjetski ubojica, Pale sada sam na svijetu, nekakav čudan poriv zapisati kako je on to pobijedio, i zašto, i kako je sve doista bilo, nadajući se da će tu “povijesnu istinu” netko nekad pročitati. Ali tko, pobogu, čovječe? Tko?

Ne zanimaju mene, doista ne zanimaju, noćne dame, i ne bih riječi jedne jedine napisao o gospođici Povijesti, kohabitirali bi ona i ja do moje smrti ne diram te – ne diraj me suživotom da nisam počeo osjećati njenu prevrtljivost na vlastitoj koži. Ne mogu zbog nje više nigdje ni najobičniju kavu popiti na miru, bez nekog tumača “povijesne istine” koji mi se odmah prikači.

Evo za primjer… imam, tako, jedno društvo poznanika koje se okupi dvaput mjesečno, društvo intelektualaca, doktora, magistara i diplomiranih… eh… masturbatora, kako ih odnedavno zovem zbog jasnog razloga – za prevrtljivu frajlu su se odjednom neopisivo zainteresirali, valjali bi se s njom po cijeli dan, mâme je, zovu, supruge su zbog nje zapostavili… a ona ih ne doživljava, ignorira ih, grubo im je uskratila usluge. Bira prepredena klijentelu i odlučila ih je zaobići.

Vjerojatno je shvatila kako tu nema potencijala za nju, shvatila je da se tu ne hvataju lako njena šaputanja, filozofiraju ovi moji previše brate, razmišljaju, citiraju naštrebetane latinske: “… da dragi moj, i kao što bi Ciceron rekao: ‘ Nescire autem quid…’” Ali ipak je ne puštaju. I što im više izmiče to su oni uzbuđeniji, razum im je pomućeniji, a kako je moj interes za neko društvo obrnuto proporcionalan interesu tog društva za ovu lažljivu prostitutku, tako već neko vrijeme bježim od ovih mojih intelektualaca.

Iskreno, nije mi taj bijeg preteško pao jer je puno više od njihovog vabljenja prevrtljivice iritantno njihovo kirurški precizno predviđanje budućnosti. Samo za ilustraciju, po njima bismo danas imali BDP kao Njemačka, Vladu bi sastavila koalicija SDPa i MOSTa, a Ivo Josipović bio bi predsjednik u drugom mandatu “… ma nema Kolinda nikakve šanse, dragi! Evo, pojest ću vlastitu diplomu ako pobjedi!“. Nije je pojeo.

Ono što mi je doista teško palo je sve češće bježanje od prijatelja otkad su se i oni počeli paliti na ovu ofucanu frajlu (padaju im kriteriji s godinama). Zbog njih sam joj prvi put zaprijetio ratom, udarila je tamo gdje najviše boli. Udarila je na, ionako zbog životnog ritma prorijeđene, susrete prijatelja od rođenja, na taj zajednički odmor srodnih duša, na punjenje baterija i uspjela je, nekako, samo nama zanimljivu priču “A sićaš li se ono kad je Xa Y potega s balkona balunom u glavu, ono kad smo mu krali trišnje? Hi, hi, da balunom!? Pa smo mu onda i balun punili!” pretvoriti u “… ma pusti sad to, nego jesi pogleda Sedlarov film?

Totalni rat s ovom lažljivicom ipak sam započeo tek onda kad se uvukla u moje posljednje utočište, u društvo balotaša, točnije kibicera (balotaši su ipak financijski potkovaniji, zaigra se najmanje u piće, često i u janje) mahom nezaposlenih mlađih i umirovljenih starijih ljudi koji dane ubijaju gledajući kotrljanje bulina po zogu ispod moje zgrade i pokušavajući se ogrebati za koje pivo ili paprčnjak. Kontaminirala je beštija to moje posljednje utočište prepuno priprostih, dobrih i iskrenih ljudi, ljudi sa stvarnim problemima i neskrivenom potrebom za razgovorom o njima. Posrala se, oprosti na izrazu čitatelju, na moju Hrvatsku, onakvu kakva doista jest.

Nije to ona Hrvatska koja se srami zato što joj kćer nije upala na medicinu ili ona svijena pod kreditima u švicarcima samo kako bi moćnije vozila i bolje izgledala valjajući se po preskupim kožnim garniturama. Ne, ova moja Hrvatska najprije plati režije s većim dijelom od dvije tisuće sedamsto pedeset i tri kune i dvadeset četiri lipe mjesečno, ova moja Hrvatska nije ovršena na desetine i stotine tisuće eura nego na koju stotinicu kuna i rješava tu ovrhicu desetak mjeseci, mojoj Hrvatskoj kćer ujutro čisti portun, a popodne konobari, sve u fušu, kako bi zaradila par tisuća kuna, kako bi pomogla obitelji i, usput, uštedjela nešto za pir, ta moja Hrvatska ne citira na latinskom, nego me pozdravlja sa “ima li šta posla za mene?“…

Kupim, tu i tamo, gajbu jeftinog polalitarskog piva (mini market je u montažnom objektu uz teren – samo zbog balotaša i opstaje) i počastim ih. Tako sam napravio i nekidan nadajući se napokon ljudskim pričama, teškim, ali toplim i iskrenim… međutim, tek tu su me dočekali najveći ljubavnici ofucane prostitutke, svi odjednom znaju svako selo gdje su u Drugom ratu ustaše poklali Srbe ili partizani Hrvate, što je već kojemu prokletnica napričala, znaju oni i točan broj žrtava Jasenovca, u jednog čovjeka, samo s rasponom od dvije do sedamsto tisuća, znaju oni… eh ne biste vjerovali što sve još znaju. To mi je otvorilo oči. Uz njih sam tek shvatio što frajla hoće… odlučila se valjati s hrvatskim pukom, šaputati nam nježno, huškati nas jednog na drugog. Malo joj je rata bilo kod nas, ofucanoj, pa hoće još.

Ali ljudi, ostavite se tih gluposti… imamo mi naš Domovinski rat, našu svetu, neokaljanu pobjedu. Mi pišemo povijest ljudi, mi! Mi smo pobjednici!“, vičem. Samo pusti vapaj. Moj glas je razbio vjetar koji nerazumljivo šumi u njihovim ušima.

Domovinski rat više nitko ne spominje, ne zanima ih, preskočen je nekako, pregažen. Naglas prokletnica viče o nekim drugim ratovima, urliče o nekim drugim pobjednicima kroz usta mojih balotaša… vraća nas lažljivica u neka mračna vremena.

———-

Posveta:

Ante Gotovina, general i heroj Domovinskog rata:
Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno.

Herman Melville američki književnik:

Prošlost je mrtva i za nju nema uskrsnuća; budućnost je obdarena životom i živi u nama, makar u iščekivanju. Dok je prošlost u mnogim stvarima neprijatelj čovječanstva, budućnost je u svemu naš prijatelj. U prošlosti nema nade; budućnost je i nada i uživanje. Prošlost je udžbenik tiranina, a budućnost Biblija slobodnih. Oni s kojima isključivo upravlja prošlost su poput Lotove žene, kristalizirani u činu gledanja unatrag, i zauvijek onesposobljeni gledati naprijed.

 



Komentari
Share Button