Boris Traljić: Radite što hoćete, samo mi ne rušite neboder!

studeni 10, 2015 maxportal
Share Button

Živim u neboderu. U stvari, kućetina je to i visoka i široka, sedamnaest katova s osam stanova po katu. Da mi je samo ući u glavu arhitekta koji ju je ovakvu zamislio, ali opet, zgrada je građena početkom sedamdesetih pa je možda zato tako glomazna. Možda je tada veći broj duša u istom portunu trebao značiti veće zajedništvo, kolektiv, bratstvo i jedinstvo ili što je već mogao smisliti i arhitektu naložiti pametnjaković iz nekakvog ce-ka.



Što god, i tko god da je mislio, loše je smislio. Velik broj ljudi se međusobno uopće ne poznaje, otuđeni smo do te mjere da kad se sretnemo u jednom od samo dva mala lifta koje je arhitektonski genijalac, sto posto sin nekog komi-funkcionara, predvidio, zurimo u pod brojeći sekunde koje beskonačno dugo traju ili lupetamo nekakve gluposti o vremenu.

A možete li samo zamisliti koliko se dugo čeka lift? Pogotovo u špicama oko osam ujutro i tri popodne. Sreća što me zdravlje dobro služi i što sam na niskom petom katu pa ga rijetko koristim i tako bar ne slušam kako “je ovo vrime skroz poludilo” i kako “iz kratkih rukava idemo u bunde i kapute“.

A možda je kriv samo dobri stari LSD. Tada je bio u modi, ne bi me začudilo… Danas bismo, doduše, rekli da je sigurno na nekim drogama bio i susjed iz prizemlja kad je sa suprugom i četvoro male djece devedesetih, pod okriljem noći, provalio u praonicu, napravio od nje sasvim pristojan stančić i malo po malo, mic po mic ga legalizirao. Tako da danas zgrada i službeno ima 137 stanova.

Mogao bih napisati cijeli roman o čudima našeg nebodera, međutim zadržat ću se na jednom friškom događaju… šteta bi ga bilo ostaviti nezabilježenog.

Naša vam je zgrada, naime, poprilično podijeljena. Podijelilo nas je, nećete vjerovati, baš ono jebeno splitsko vrijeme koje je glavna tema besmislene liftovske komunikacije. Stanovi u jugoistočnom dijelu nebodera, među kojima je i moj, imaju problem s prokišnjavanjem i vlaženjem zidova kod kiša koje su najobilnije s jugom, a sjeverozapadni, burom šibani stanovi muku muče sa starim prozorima i hladnoćom.

E sad, mi s jugoistoka želimo da stanouprava sanira fasadu, a ovi sa sjeverozapoda bi stavili plastične prozore. Približno nas je pola-pola, i baš smo se dobro zakrvili. Teta Luce s prvog kata naše strane me je jutros zaustavila na skalinama, otvorila je vrata svog stana točno ispred mog nosa. Skoro sudar.

Očito ima istine u onome što svi govore, kako je po cijeli dan na “špijunu” i prati tko prolazi… kažu da je nabavila čak i onu visoku šank-stolicu i da “obidva isprid vrata“.

Bog, teta Luce… kako zdravje? – upitao sam usput i nastavio hodati ne čekajući odgovor. Odjednom me nešto čvrsto ščepalo za rukav. Kakva je samo snaga u ovoj maloj starici.

Doji mali… samo sekundu da ti nešto rečen… čula san jutros Mariju, znaš onu s devetog, onu šta je bila ćelava prošlu godinu? Ma ona šta je bila na kemoterapiju? – kimnuo sam glavom u pokušaju skraćivanja ove agonije iako nisam imao pojma o kome je riječ

E nju… šta je đava nije odnija, Bože mi prosti… govorila je onom pederčini s trećeg… – kimnuo sam glavom kao da znam “pederčinu”

E njemu… da su ti – privukla me bliže i stišala glas pa pogledala lijevo i desno – oni Srbi na njiovoj strani. Sve tri fameje! I još da kako nije pošteno da naši Hercegovci imaju pravo glasa. Jebajojpasmater da joj jebapasmater, da prostiš. Moraš doć večeras mali, bi’ će čupavo… sa’ nas je pesdevet – pesdevet.

Dolazin teta Luce, sto posto!

Rekao sam ovo samo dijelom kako bih se izvukao iz daljnje priče. Doista ću večeras doći na sastanak stanara. Ako ste dobro zbrajali imamo devetnaest stanovlasnika koji se ne slažu ni s obnovom fasade ni s mijenjanjem prozora. A to vam je neka čudna ekipa… čim su shvatili kako bez njih nema odluke udružili su se i počeli bahatit, postavljat zahtjeve, ucjenjivati. Kakav smo mi proklet narod… barem neki od nas. Čas hoće svog predstavnika stanara, čas hoće “pituravat hodnik“, čas napravit nekakvo dječje igralište na krovu.

Svašta nešto traže da bi onda glasali za fasadu ili prozore. Ma sve nam to treba, da se razumijemo, ali nema novaca za sve. I da ima, loše je ovo riješeno u našim zgradama kad 19 vlasnika stanova ucjenjuje 59, odnosno 118, točnije rečeno. Sreća je u nesreći da nam se u državi ovo nikako ne može dogoditi. Pametnije je uređena, a i nema ovakvih sitnih duša u visokoj politici. To su obrazovani ljudi, neki su i doktori… ne može u velikog čovjeka nikako biti sitna duša.

Spremio sam se dobro za večerašnji sastanak. Neka pobjede prozori, jebe mi se… doći će i naših pet minuta. Jedino što ću tražiti je da ne rade ništa što bi moglo srušiti neboder. Postavit ću i šator nasred portuna ako treba, al’ neće nikakvi meštri uć’ u zgradu dok mi tu izjavu ne ovjere kod javnog bilježnika… jer i dosad su ovjeravali svakakve pizdarije.

 



Komentari
Share Button