Dinko Dedić: Kako vrijeme odmiče lakše mi je shvatiti zašto se ubio Zvonko Bušić

prosinac 20, 2015 maxportal
Share Button

KOLIKO lakše bilo trpiti jugoslavenski pendrek od hrvatskoga i udbaša sa zvijezdom od udbaša s hrvatskim grbom. Možda su ga stvarno ubili a ako nisu oni ubili smo ga mi i ja kao da gledam sve što mu je moralo prolaziti kroz glavu.



dinko dedić

Piše: Dinko Dedić

Vrlo je teško uložiti sav svoj život u jednu ideju, držati ju kao svetinju nad svetinjama u totalnom odricanju i davanju sebe za svoj narod a onda pronaći da tvoj narod, za kojega su toliki prije rata, u ratu i poslije rata dali svoje živote da bi drugi živjeli u sreći, ne pokaže dovoljno skrbi za sebe, da makar na vlast izabere nacionalnu vladu koja će čuvati i njegovati Hrvatsku, da ustane protiv nepravde, pljačke i izdaje, nego trpi, čeka i propada.

Treba znati da je Zvonko Bušić puno patio kao hrvatski politički zatvorenik s najduljim robijaškim stažom. U Hrvatskoj su ga optuživali i nazivali teroristom. Pravaš u srcu kao i većina političkih emigranta revolucionarne linije, vidio je kako komadaju stranku prava i dave se međusobno u borbi za stolice, za mrvice što im ta jugoslavenska mafija baca sa svog bogatog stola.

Sva ta borba, svi ti životi, sva odricanja, sva muka i patnje nisu bili namijenjeni ničemu nego sreći tog našeg nesretnog naroda, za sretnu budućnost, za nasmijanu djecu, za obiteljske stolove pune hrane, ponosne očeve koji rade, zarađuju i uzdržavaju svoju obitelj, za korekturu naše povijesti da naši očevi i djedovi koji su ginuli za Hrvatsku ne budu više tretirani kao fašisti i zločinci, da se zaustavi iseljavanje kojim umire i nestaje ovaj narod.

Ništa od toga nije ostvareno a trebalo je od prvog dana zasukati rukave, očistiti Hrvatsku od udbinih zločinaca, izdajica, lihvara i jugoslavenskih krvopija. Kako je Zvonku bilo živjeti u saznanju da ubojice Brune Bušića i drugih među nama koje smo imali kao braću po krvi i braću u borbi, žive u toj hrvatskoj državi, uživaju zaštitu i maste se plodovima svog krvavog posla?zvonko, julie i bruno bušić

Koliko je lakše bilo trpiti jugoslavenski pendrek od hrvatskoga, i udbaša sa zvijezdom od udbaša s hrvatskim grbom, jer si ih mrzio pa su ti prkos, ponos i dostojnstvo davali štit protiv bolova.

Marko Dizdar je u robijašnici na objavu Titove smrti zapljeskao, iako je znao da će ga tuči, a kad su ga tukli, on im se smijao. Ljubav za svoj narod je osjećaj koji ti daje toliku snagu da te nitko i ništa ne može pobjediti, nitko osim naroda kome si poklonio cijeli život.

Devetnaest Bugojanaca odlazi u smrt, ne da bi srušili državu, jer im je bilo jasno da sami to ne mogu napraviti, nego da nakon gušenja Hrvatskog proljeća, svojom žrtvom pokažu narodu da bez borbe neće biti slobode. Prpić i Matičević su nekoliko puta prelazili granicu, napadali jugoslavenske policijske i vojne objekte, vraćali se u emigraciju i opet odlazili u akciju.

Ljudi koji su se osvetili za ubojstvo Stjepana Radića i likvidirali kralja Aleksandra, u Hrvatskoj slove kao zločinci.

Emigracija je primala udarce ali ih je i vraćala. Miro Barešić je likvidirao Vladimira Rolovića, Franjo Goreta Savu Milovanovića, a Jozo Ledić Edvina Zdovca. Neću sve nabrajati jer sve nije za javnost. Otkako je hrvatska država uspostavljena niti jednom udbašu nije pala ni dlaka s glave.

Borba nije prestala ni kad su pod najvećom udbinom torturom punjene tamnice za i najmanji znak hrvatskog otpora. Emigranti su nosili hrvatski barjak visoko i nikad ga nisu spustili. Svemu tome je trebao doći kraj 1995. godine kad je Hrvatska odnijela pobjedu. Kad sam se vratio u Hrvatsku u rat i pronašao da će Josip Perković, šef udbe za emigraciju, biti moj pretpostavljeni, pao mi je mrak na oči jer sam vidio crnu budućnost.

Kako je to doživio Nikola Šedul na kojega je Perković organizirao atentat? Kako je to doživio naš simbol hrabrosti i požrtvovonosti Zvonko Bušić kad je pronašao da ista ta udba sada upravlja hrvatskom državom?

Kako to boli kad vidiš Josipa Boljkovca koji u Hrvatskoj umire prirodnom smrću i pokapa ga se uz najveće državene i vjerske počasti a generala Gotovinu lovi kao psa i izručuje u Haag. Boljkovac koji je trebao dobiti glogov kolac na grob, dobiva križ i zahvalu u ime naroda koji je klao. Kako je bilo gledati kako komunisti koji niti dana svog života nisu bili u crkvi, nego su ju služeći Jugoslaviju proganjali, odlaze u katedralu gdje ih se u isti dan krsti, pričešćuje i blagoslivlja, kako bi stekli akreditive za upravljanje državom, i sve ono zlo koje su nakon toga napravili?FOTO-Hrvatski-mucenik-Zvonko-Busic-Taik-ispracen-na-posljednji-pocinak_article[1]

Kako se morao osjećati jedan Hrvat iz Melbournea koji je prodao svoju kuću, novac dao za Domovinski rat i umro u staračkom domu bez igdje išta. I brojni drugi koji su podizali velike kredite koje treba otplaćivati desetljećima i novac dali za Hrvatsku, koju možda nikad neće doživjeti sretnom i slobodnom, jer ovo danas nije sloboda.

Sloboda nije u imenu nego u sadržaju, u osjećaju, u saznanju da će tvoja djeca i djeca tvoje djece uživati plodove koje si ti za njih posijao.

Kako se morao osjećati Zvonko Bušić kad je vidio sav taj jad, bespomoćan narod pod čizmom istih onih zlotvora, koji nema snage ustati ponosno, lupiti šakom po stolu i reći “Nećete više, tako mi Bog pomogao!”, nego u redovima odlaze iz Hrvatske tražiti kruha u tuđini, baš kao i za vrijeme Jugoslavije? Imam strašan poriv nastaviti nabrajati i mogao bi u nedogled ali mislim da sam bio dovoljno jasan.

Sad je već pola 2 u noći pa idem zaklopiti oči i sanjati sretnu, lijepu, bogatu, slobodnu i naprednu Hrvatsku. Onakvu kakvu smo ju sanjali dok je trajala borba za njeno oslobođenje.

Foto: Privatni arhiv



Komentari
Share Button