GORAN RAGUŽ: Hrvatski sabor između tri Bitke na Sutjesci

siječanj 6, 2018 maxportal
Share Button

Svakako da treba obilježiti stradanja u Drugom svjetskom ratu, osobito svih onih nevino stradalih. Bitku na Sutjesci  u kasno proljeće 1943. treba prikladno obilježiti, osobito radi stradalih Hrvata u njoj.



PIŠE: Goran Raguž

No prvo činjenice o toj bitci, ili preciznije rečeno o bitkama. Naime, na istom terenu, bilo ih je tri, jedna krvavija od druge.

Prva je bila sredinom proljeća 1943. g. I bila je ne manje krvava od potonjih. Bila je rezultat propalog savezništva boljševičke KPJ, njenog vojnog pokreta i četničkih grupa formiranih već prije rata. Naime, KPJ, instruirana Kominternom, u travanjskom raspadu Jugoslavije, lojalno je podržala njemačko – talijansku okupaciju zemlje.

Kraj Jugoslavije i stvaranje NDH, srpskim nacionalnim grupama je bio poziv na uzbunu. Sve drugo, osobito potonji ustaški zločini, bili su samo neposredan povod. Iako se trudi da nabrzinu sklepanom organizacijom, što milom, što likvidacijama preuzme vođstvo ustanka u koje se uključuje tek nakon napada Njemačke na SSSR, rezultati prve pola godine su i vojno i politički, katastrofalni.

Istjerani iz Srbije u BiH, u Hrvatskoj, zapadnoj Bosni i osobito istočnoj Hercegovini, četnici su ih doslovce masakrirali gdje su stigli. Tu je pored srpskih nacionalnih ciljeva već definiranih Ravnogorskim pokretom, politika boljševiziranja zauzetih teritorija, odigrala svoje osobito nakon savjetovanja CKKPJ u Foči i Ivanjici, što je rezultiralo krvavim raskidom sa srpsko – muslimanskim četničkim snagama uprkos zajedničkim uspjesima i pokoljima od Čavkarice do Borča. Tzv. III neprijateljska ofanziva ili bolje rečeno talijansko – četnička reokupacija Hercegovine, rezultirala je totalnim krahom partizanskog pokreta koji od nestanka na terenu spašava saminicijativni dolazak Koče Popovića i par bojni njegove Prve proleterske.

Iako uspijevaju makar djelomično amortizirati gubitak teritorije, glupo i inertno vođene operacije na sjeveroistoku Hercegovine, zahvaljujući samo Titu i njegovom načelniku VŠ Arsi Jovanoviću i zamijeniku mu Velimiru Terziću, zaglavljuju ih sve skupa opkoljene na Tjentištu, gladne, jadne i čemerne, doslovce pred četničkim nožem. Spašava ih suludo hrabri Kočin upad na Dabar i Berkoviće, gdje Vlado Šegrt što osobno, što uz pomoć svog tjelohranitelja i svjedoka ovog dijela priče Save J… pokolju vodjstvo lokalnih četnika, no Titu na Tjentište dovode samo 39 pravovjernih. Pokolj 1. Sutjeske u nizu je masivan.

Preko 5.000 Hrvata, otprilike toliko muslimana i oko 2.000 partizana je bilanca koja isključivo na dušu ide vrhovnom komandantu i njegovoj partiji.

Obiteljski, mene je tih par mjeseci koštalo dvije tetke i baku. Četničko – muslimanski odred Mitra Šakote, Đure Andrića i Dr. Ismeta Popovca, poklao je i popljačkao moje Dubrave. Koča Popović i Vukašin Bato Mijanović su nedvojbeno krivili samo jednog čovjeka za to. Tita.

O drugoj Sutjesci je rečeno i snimljeno sve što se dalo reći i snimiti. U glavnom propagandne laži Vlade “Gangstera” Dedijera i potonjih mu klonova. Tito, Jovanović i Terzić su upali na istom Tjentištu u identičnu zamku onoj iz 1943. g. Tisuće mrtvih, osobito Šibenčana i Ižana je još jednom popločalo ljubičici bijeloj spas osobne stražnjice.

Da ne smetnemo i legendarno, tada već tradicionalno Kočino “ludilo” i proboj na svoju ruku. Da je VŠ ostao još pola dana, sve bi bilo gotovo. Doduše, samo po njih. Ranjenike su ostavili svom lojalnom Savi Kovačeviću, prije primjeru ubojice za sudsku medicinu, nego vojnom zapovijedniku.

(Za povijest, Mostarski bataljon pod zapovijedništvom Envera Ćemalovića u tom trenutku proboja preuzima Titovu zaštitu kao prateći bataljon i izvlači ga živog. Iz svoje tipične zahvalnosti, nije nikada dopustio da se obnove, a partizansko groblje u Mostaru im je naselio četnicima koji su pred kraj rata trkom obrijali brade i pretrčali u XXIX diviziju kod Vlade Šegrta.

Preživjeli iz Mostarskog bataljona su poklani to ljeto i ranu jesen nakon što su poslije obruča lovljeni kao divlje zvijeri. Svega nekolicina ih je preživjela. Moja tetka, Ešrefa Bilić Zbrojovka, treća ubijena u godinu dana, ubijena je na Mišljenu od strane lokalnih četnika koji su svi završili u partizanima, neki i na partizanskom groblju u Mostaru, a jedan od ubojica je prodavao novine u Stocu. I znao je da znam. Toplo preporučam namjerno zaturene uspomene Envera Ćemalovića.)

Treća bitka na Sutjesci ili preciznije na Tjentištu i pravcu Peručica – Vučevo, posve moguće je bila i najkrvavija. I slobodno se može nazvati bitkom između bivših četnika i onih koji nisu stigli pretrčati u partizane. Naime, četnici pod neposrednim vođstvom Draže Mihajlovića i pridruženih mu članova VŠ koji nisu otišli sa Pavlom Jurišićem na zapad i izbjegavajući sudbinu Lijevča polja, upali su na Tjentištu u ruke svoje jučerašnje braće.

Hercegovačko – crnogorske partizanske snage, makar 1 divizija KNOJ a, OZNA, zrakoplovstvo, topništvo, sve raspoređeno po okolnim visovima – lekcija naučena iz svoja dva poraza – samljelo je četničke kolone u pokušaju prolaza za Srbiju do neznatnog broja preživjelih. Usput, novoobrijani partizani su s nožem u ruci dokazivali pravovjernost majci partiji. Nepoznat broj pobijenih, ostavljen zvijerima i vremenu.

Ipak, šezdestih, odlukom o dizanju pomena i kosturnice, počelo je skupljanje kostiju po prašumi Perućice i okolnih visova. Ne vjerujem da je i 1/4 skupljena. Naime, služeći JNA u alpincima u Pljevljima, markirajući stazu Žabljak – Sušica – Mratinje – Vučevo – Perućica – Tjentište, na dva mjesta smo našli gomile kostura oko ovećih kratera što je pretpostavljam bilo djelovanje zrakoplovstva, no na oba mjesta pored zahrđalog oružja većinom talijanskog, našli smo i nekoliko kama, kokardi koje su istina zahrđale no nisu ostavljale dvojbu o tome koja je vojska tu pobijena. Iskreno, bio sam šokiran.

O prvoj i trećoj bitci na Sutjesci, tada nisam imao pojma. Po povratku na Žabljak, u klasičnoj crnogorskoj priči, upoznao sam dvojicu sudionika sve tri bitke. U prve dvije su bili sa Jurišićem, a u trećoj su završili na obe strane. Srećom po ovaj tekst, oba su preživjela rat.

Rade Knežević iz Odžaka kod Pljevalja i Perko Vujinović iz Selaca kod Žabljaka. Bez imalo gorčine su sve pričali, sretni što su pretekli. Nedvojbeno, kosti palih iz tri bitke na Sutjesci su pomiješane u kosturnici. Točno onako kako su pomiješane i na partizanskom groblju u Mostaru. Ubojica moje tetke Šamile Šane Bilić, Salko Šestić, je samo nekoliko redova ispod njenog spomena. Kosti joj nisu tu, banditi su je ostavili negdje na obroncima Prenja.

Treba li Hrvatski sabor treba biti pokrovitelj 75. godišnjice 2. Bitke na Sutjesci? Ukratko, treba. Unatoč svemu, treba. I to radi one poštene antifašističke mladosti koja je ustala protiv talijanske okupacije Dalmacije i koja je hrabro izginula pod kukavičkim vodstvom boljševičke KPJ.

 

Maxportal se ne mora nužn slagati sa stavovima autora iznesnim u tekstu



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button