Imotski pravopis: Plaćenici i čuvari srpa i čekića

siječanj 29, 2015 maxportal
Share Button
photo11[1]
Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Zašto je prelijepa Hrvatska postala zemlja apsurda i pozornica na kojoj vlada političko nasilje i poremećeni sustavi vrijednosti, pozornica na kojoj se zbivaju neobični događaji, mjesto zatrovano nerazmrsivom smjesom postratnih depresija, tranzicijskih malverzacija, kriminala i mafije, tajkuna i sirotinje? Zašto je život u Hrvatskoj postao neizdrživ s mizernim šansama da uskoro bude bolje, i zašto je sve to skupa dovedeno do krajnjih granica na kojima hrvatska zbilja i oni koji su u nju bačeni počinju funkcionirati kao groteska.



Odgovor je teško pronaći. Profesori, Jakovčević i Lovrinović tvrde: – Vladina mjera s obuzdavanjem tečaja švicarskog franka nije prava mjera nego tek politikantsko kupovanje predizbornog vremena. Sa raznih službenih mjesta odmah je osuto drvlje i kamenje na profesore i sve koji slično misle, dok su dužnici, a i ja s njima, sretni da je trenutna vlast uopće reagirala na smrtonosni zagrljaj raznih globalnih financijaških i bankarskih ubojica. – Valutna klauzula je zakonita – kazuje nam učeni guverner i plaćenički potvrđuje kako je sve sa raznim klauzulama zakonito. Normalni svijet, makar manje učen od guvernera, zna da je valutna klauzula pljačkaška smicalica, kukavičje jaje podmetnuto domaćoj valuti kuni. Gubitak financijske  suverenosti direktno vodi u gubitak svake suverenosti.

Ima još. Prema podacima MUP-a, u 2013. u Njemačku je odselilo tek nešto više od 2000 ljudi iz Hrvatske, dok njemačke statistike pokazuju da im je stiglo gotovo 25.000 Hrvata. Zavod za zapošljavanje već dugo ne uspijeva zaposliti nikoga ali u njihovoj evidenciji je sve manje nezaposlenih. Ministar Mrsić nema objašnjenja za tu čudesnu pojavu. U školi u Osijeku mladić, nakon fizičkog obračuna s učenicom prijeteći izjavljuje: – Slobodno zovite policiju moja mama je načelnica pa od toga neće biti ništa! Milorad Pupovac u Saboru prognozira dolazak na vlast stranke HDZ, ali proročki odmah domeće: Mogu (oni) doći na vlast ali Hrvatsku neće imati. Na koju je to Hrvatsku mislio Milorad pita se neustrašivi Duje Marasović? Predsjednik Sabora Leko ne dopušta nastup braniteljima. Razlog je poslovnik koji može donijeti velika koalicija.

Sjedim uz čašu vina i fetu Mijukićevog imotskoga pršuta s dvojicom prijatelja i pokušavam dogovoriti veliku koaliciju. Moj dobar prijatelj, EsDePe-ovac i ljubitelj imotskog pršuta, mirno gleda novu Predsjednicu dok svira državna himna a onda nervozno konstatira: – Ma, zamisli, i ona drži ruku na srcu! Moj drugi dobar prijatelj, isto ljubitelj pršuta ali nepokolebljivi HaDeZe-ovac, mu mirno odgovara: – Predsjednica pazi na novčanik da joj ga ne maznu!DAN-SJEĆANJA-NA-HOLOKAUST[1]

Izgleda da od mog prijedloga o velikoj koaliciji neće biti ništa. Jedva sam shvatio zločestu primjedbu od koga možda Kolinda čuva novčanik. Pogledam u tv ekran i vidim uz Predsjednicu mirno stoje, bez ruke na srcu, dvije uvažene Podpredsjednice vlade, Vesna i Milanka. Nakon odsvirane himne s HTV-a ponosno javljaju da je premijer uputio protokolarnu čestitku Alexisu Tsiprasu i njegovoj Cyrizi. U čestitku je uključen i radikalni akademik Yanis Varoufakis, novi grčki ministar financija, koji je evropske mjere štednje svojedobno nazvao “fiskalnim waterboardingom” (CIA-inom nasilnom tehnikom ispitivanja)! Nagađam da je naš premijer, inače nesklon čestitanjima svim domaćim pobjednicima koji nisu iz SDP-a, poslao nedvosmislenu poruku svima u EU! Poruka se odnosi – ovo nagađam – osobito na Angelu Merkel koja možda, mimo premijerova odobrenja, ima namjeru doći na inauguraciju novoj Predsjednici, inače nevoljenoj Milanovićevoj protivnici.

Stalno se u Hrvatskoj provodi neki politikantski dišpet, ustvari izopačena filozofija ‘dišpeta’ od strane plaćenika i revnih čuvari srpa i čekića  Poznato je, dišpet je, ( prkos, inat, zločestoća) odlika Hajdukovih igrača, ‘bilih tića’. Dišpet je odlika i njihovih navijača; Splićana, Bračana, Sinjana, Imoćana i ostalih. To je zapravo cijela životna filozofija. I dok god ta filozofija sportskog dišpeta ostaje u razumnim, kulturnim i etičkim granicama zaslužuje nepodijeljene simpatije. Ali, zamislite: kad bi, na primjer, iz prevelika dišpeta hajdukovi igrači i navijači počeli postavljati balvane na ceste ili željezničke tračnice to se više ne bi moglo imenovati običnim dišpetom! Postalo bi dišpetancijom i dešperancijom. Sjetite se velikog  Miljenka Smoje. Jednom je rekao: – Bolje rak – nego rat. A drugi put je rekao: – Jebe se mene za njihov Prvi maj odnosno Prvi svibnja! Meni je Dan sv. Osiba maranguna, najlipši i najdraži dan u godini. Vajali marangun pila je, tesa, šega, tuka brokve za priranit svoju famiju. Sveta famija Osib, Isus i Marija.

Zašto sada u ovakvoj apsurdnoj hrvatskoj stvarnosti spominjem Smoju? Smoje je dobar primjer, i on je bio pun raznih dišpeta ali su njegovi dišpeti ipak bili u granicama ukusa, do mire?! Sigurno je svojedobno bio pobornik Juge ali je na vakat prestao biti, nije baš odmah zavolio Rvacku kao ni Račana ni Tomca, Tuđmana ni ostale. Ali lako je prestao voljeti i sve one koji su za Prvi maj nastavljali metati crvene garifule na patele od jakete.

Pametni Smoje, premda i dalje pun ajdučkog dišpeta, nije želio ostati jedan od nekoliko starih rebanbivenih Splićana sa crvenim kularinama. Nije htio glupavo nastavljati ‘svetašno’ obučen koračati uspravno, ponosno ka da je bog zna koje junačko djelo izveo. Prestao je prkositi nepotrebnim isticanjem velike jubavi za Jugu i nastavio gajiti jubav za dobru marendu, čašu vina i svoju Lepu. I znao je često podsjećati na Svetog Jeronima iz 4. stoljeća koji je navodno rekao: “Oprosti mi Bože što sam Dalmatinac, ti znaš kakav smo mi dišpetan svit!

Iz kakvog čudnog dišpeta Jurica Pavičić nastavlja hvaliti Olivera Frljića, osobu koja nedostatak talenta nadoknađuje privlačenjem pažnje na sebe netolerancijom, vulgarnošću, i provokacijama. “Naša novinarska pozicija – kazuje nam Jurica Pavičić – slična je poziciji Olivera Frljića: a to je pozicija Moći. Nas objavljuju i još za to plaćaju, a ako nas tuže sudu, (naše!) novine nam daju advokata. Mi imamo u rukama Moć! U riječkoj kazališnoj priči – nastavlja Pavičić – Oliver Frljić je taj koji ima sličnu moć: moć da igra na domaćem terenu, da za to prima plaću, da zadaje pravila. To je ta kolosalna promjena koja se dogodila onog časa kad je Oliver Frljić režiser prestao biti samo Frljić režiser i postao Frljić funkcionar”.

Možda je dio odgovora baš u tome. Pavičić, i slični mu, dovodi u pitanje i sam pojam demokracije namećući neku svoju i frljićevsku ‘moć’ protiv volje kulturne javnosti, moć osvojenu raznim plaćenim uslugama. Zašto nas nastavlja prosvjećivati plaćenik Pavičić o ostalim kvalitetama obična krkana Frljića kad i sam priznaje da Frljić nije bog zna kakav kazališni režiser. Možda samo zato da kao usput, posve nenamjerno i vrlo nježno spomene Opus Dei, Hvidru, Jakova Sedlara, Krešu Dolenčića, dok vjerojatno potajice zapravo cilja uvrijediti i režiserskog doajena Tončija Vrdoljaka koji, po Jurici, kao režiser, odnosno redatelj, također nije bog zna kaj.milanović orah

Nastavljajući nabrajati sve ostale mane svih živućih i svih pokojnih hrvatskih režisera i svekolike kulturne hrvatske javnosti koja nikako ne uspijeva shvatiti jedinstvenu ličnost kazališnog režisera Olivera Frljića uspoređuje ga sa dosadnom brekujom. Tu je i moj umjereni imotski dišpet opet proradio mada sam bio obećao da o Frljiću i o frljićima nema smisla trošiti riječi. Zato podsjećam uvaženog i dobro plaćenog plaćenika Juricu Pavičića, kojega zapravo redovito čitam mada se uglavnom ne slažem s njegovim stajalištima ni opredjeljenjima. Muha brekulja je, kao i Frljić, stvarno naporna, uglavnom voli kakicu, hrani se kakicom, i na kakici odgaja svoje potomke.

Možda sam mu trebao poručiti i ovo: – Za takvu prosvjetiteljsku uslugu, ustvari ideološku kaljužu, kakvu nam pokušavaju plasirati revni čuvari srpa i čekića i među svima njima najrevniji Jurica Pavičić pišući za novac o Frljićevim neotkrivenim umjetničkim i ‘funkcionarskim’ kvalitetama kod nas se uvijek plaćalo unaprijed. Zar ne?! (Ono o čuvarima srpa i čekića sam, za ovu jedinstvenu priliku, posudio od književnika Stipe Čuića).

Milanović se ponaša bahato – kaže iznervirana čestim telefonskim pozivima Mirela Holy. Narod ne misli kao Mirela. Narod je oduševljen svojim premijerom. Koji je nedavno sišao sa svojih egoističnih nebesa među svoj narod. I priznao narodu da je Hrvat. Zašto je premijer bez prisile i egzorcističkog mučenja priznao da je Hrvat kad hrvatskom izmučenom narodu to više nije najvažnije. Narod je već imao nekoliko premijera Hrvata. Jedan je čak bio vrlo veliki Hrvat. Toliko velik da se od šuba odvažio izgovoriti Hristos se rodi. Čak je i umjereni građanin Milorad Pupovac tada time ostao iznenađen. Većina hrvatskog naroda i hrvatskih građana je na postojeće sijede glave dobila još sijedih lasi a na želudac još čireva jer je usput ostala i bez pozamašnih količina love. Od premijera i velikog Hrvata. S klauzulama i bez njih.

Ali lijepo je bilo slušati da bez inkvizicijskih mučenja premijer obznani kako je i on Hrvat. Čovjek je  sišao među svoj narod riskirajući mogućim samoubojstvom. Spustiti se među Hrvate, i hrvatske Građane, skokom s tolikih visina vlastitoga ega, nije bilo lako izvesti bez ikakvih posljedica. Zato mu zaplješćimo. Jer ovih dana ionako među umornim Hrvatima kruži sličan razgaljujući vic: Kad SDP- ovac želi izvršiti samoubojstvo samo skoči sa svog ega. Skok s takvih visina je vrlo nepromišljen i opasan, mora se priznati.

mijukić



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button