IMOTSKI PRAVOPIS Tito o kardinalu Stepincu: “Taj klerik je opasan, on iskreno vjeruje u Boga!”

veljača 13, 2015 maxportal
Share Button

Hrvatski narod je spreman strpljivo pričekati godinu dana do Stepinčeve beatifikacije i bez osvetoljubivosti izvršiti  ‘demaršalizaciju’ najljepšeg trga u Zagrebu u čijem susjedstvu stanuju velikani poput Roosvelta 

photo11111[1]
Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero



Sve, pa tako i hrvatske Institucije (latinski instituere, sastaviti, osnovati) bi trebale jamčiti provođenje pravde i imati funkciju zadovoljenja raznih ljudskih, pravnih, socijalnih i ostalih društvenih potreba na društveno propisan (pravedan!) način. Institucije kao pojam, naravno, imaju više značenja ali nećemo se danas time baviti.

Podsjetimo se samo nekih uobičajenih opisa koji se svakom živućem čovjeku odmah pojave u mislima na sam spomen pokoje od hrvatskih institucija. Evo, za ilustraciju, tek nekih. Sve bi ih stvarno bilo teško pobrojati u jednom ovakvom kratkom zapisu.

Krenimo vidjeti bar neke; neopisiva sporost, bezmjerna neefikasnost, hrvatoždersko diletantsko poimanje kazališnih umjetnosti, opća društvena sterilnost, hinjeno domoljublje, prijetvorna i lažna bogobojaznost, neiskreno ali vrlo gorljivo politikantstvo, nedostatak prave hrabrosti i manjak stvarne odlučnosti uz višak vlastitosti i egoizma, zaboravljena etika i ljudskost, uništeni moralni obziri, obeshrabrena hrabrost, slijepo provođenje suludih zakona, poticanje i glorifikacija gubitničkog mentaliteta, odnjegovano bezakonje, lažna dobrota u neprikrivenoj agresivnosti, otvorena gospodska i građanska arogancija, lijeni neprofesionalizam, obična netolerancija, vlastodržačka bahatost, javne i tajne privilegije, neiskorijenjena korupcija, surova kleptokracija, silno troma birokracija, nametnuta globalizacija, oligarhizacija, uzurpatorsko despotstvo… Ima, naravno, još atributa i opisa kojima bi ih se moglo oslikavati, ali nema potrebe dalje nabrajati.

Možda samo još jednu, jednako nelijepu karakteristiku kojom su naše institucije ni krive ni dužne etiketirane a ta pak ima najgore moguće značenje i dugo je izazivala podsmjeh te postajala predmetom sprdnje. Pogađate, kad god bi naš bivši predsjednik Mesić,  u svojoj, inače neiscrpnoj riznici prizemnih mudrosti, prozborio onu svoju čuvenu: – neka institucije rade svoj posao – ili – institucije moraju djelovati –  narod je odmah pomišljao na te dodatne nove atribute, ustvari pomišljao na izraze ‘fikusizacija i burdušizacija’.mesi__josipovi__460218S1[1]

Osim što je u to vrijeme časna institucija Predsjednika Republike dovedena tamo kamo ju je Fikus (ukrasna sobna biljka sa mnogim otrovnim supstancama) doveo, upirući sve snage da što više ocrni veliko osloboditeljsko domoljubno vrijeme i svojim prizemnim vicevima i crnilom zaprlja svijetao lik svoga prethodnika raznim institucionalnim a osobito vaninstitucionalnim sredstvima započeta je i takozvana ‘detuđmanizacija’. Taj opskurni, i u svojoj naravi ustvari mizerni politikantski postupak vođen je isključivo revanšizmom a rođen je iz spoznaje vlastite fikusove minornosti.

Dok sve europske države čuvaju svoju samobitnost i svoj nacionalni ponos u Hrvatskoj je započela ‘fikusizacija’ s kojom je ugled hrvatskih institucija i cijele države pao na još niže grane i postao bolestan, postao predmetom opće sprdnje. Da je sve ostalo samo na sprdnji ne bi bilo toliko tragično, ali odmah se je, pod tom ‘građanskom egidom’ (zaštita, zaklon, okrilje, pokroviteljstvo) novoizabranoga predsjednika Građanina okupilo i golemo ljevičarsko pleme i započelo opće blaćenje države, domovinskog rata, hrvatstva, ozakonjeno je cinkanje i opanjkavanje svega hrvatskog i svega domoljubnog.

Udružili su se vrlo brzo do tada pritajeni raznorazni javni umnici, političari, novinari e-pe-haovci, arkzinovci (Buden, Kršić, Iveković, Pupovac, Dvornik, Beier, Rašeta, Jović, Pulig, Obrad Savić), raznorazni tomići, lovrići, pavičići i ivančići te još mnoge razne snage čvrsto zagrljene u ljevičarskoj odanosti zajedničkoj im ideji, svi ustvari upregnuti u njihovoj i u fikusovoj velikoj zlovolji zbog nastanka samostalne države Hrvatske.

Čak su, pod tadašnjim suptilnim medijskim manevrima i bezočnom indoktrinacijom, ustvari nasilnim forsiranjem i krivotvorenjem takozvanog općeg javnoga mišljenja, i mnogi hrvatski ljudi nasjeli tom novom šarmu novog, ‘fikusiziranog’ i ‘burdušiziranog’ poimanja hrvatskih institucija pa čak i samu institucije predsjednika Republike. Sjećamo se kako je uopće došlo do ustoličenja tadašnjeg predsjednika Republike po recepturi lukavog Račana koji uspijeva nadmudriti i vlastitog predsjedničkog kandidata Budišu, ispravno računajući na tadašnje veliko Budišino domoljublje koje mu je (Račanu) tog časa bilo vrlo potrebno jer je domoljublje tadašnjeg članstva SDP-a bilo minorno.racan_budisa_238193S1[1]

Račan je istovremeno lukavo izračunao da će Budišina prevelika sebeljubivost učiniti ostalo i progutati njegove puste i nerealne ambicije, što se i dogodilo. Budiša je u svojoj slijepoj narcisoidnosti čak napustio svog političkog mentora, eruditu Gotovca, kao da nije ni postojao. Budiša je, možda, puno, ali puno kasnije uspio shvatiti da je besramno iskorišten i da od izmišljenih visokih ideala teorijske socijaldemokracije nije ostalo ništa do praznih riječi i katastrofalnih rezultata što i danas sami vidimo svojim očima.

Sve je evidentnije da i današnja vladajuća struktura ima na umu samo jedno – kako sačuvati vlastitu moć i vlast, bez obzira na posljedice. Cijela vladajuća garnitura je, a osobito premijer, totalno odmaknuta od stvarnosti, od stvarne hrvatske osiromašene situacije, od umornog naroda i njegovih problema. Nema ni truna ljudske empatije niti socijaldemokratske brige za nezaposlenog čovjeka, nema ničeg što bi stvarna socijaldemokracija zapravo trebala, barem teorijski, imati. Kozmetički se u predizborne svrhe poduzimaju populistički potezi u pridobivanju glasova pa se i nemušti plan o otpisu dugova najsiromašnijim građanima pokušava plasirati kao navodna socijaldemokratska brižnost za narod. Kakva prozirna laž i kakva politička lakrdija.

Svojim neradom su ih doveli pred ponor i onda im nude ruku spasa. No iz povijesti znamo za slične populističke pokušaje. Naime, i Catilina je, u borbi za mjesto rimskog konzula, razmetljivo nudio oprost dugova i postao sinonim za političko licemjerje. U ambiciji da osvoji vlast krila se vrlo sebična želja da, nudeći Rimljanima oprost dugova, osvoji političku moć i sebi pribavi bogatstvo. Ciceron ga je, svojim oštrim i nadahnutim govorom pred Senatom razotkrio riječima: Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra?( Dokle ćeš Katilina zlorabiti strpljivost našu?) Tu Ciceronovu frazu i danas je dobro ponavljati, dobro dođe u razotkrivanju goleme hipokrizije sadašnje vladajuće garniture.

Novine bi inače trebale biti posljednja brana u čuvanju institucija i individualnog mišljenja pred nametnutim političkim mišljenjima kako ljevičarskim tako i desničarskim pogledima na istinu. Ali u Hrvatskoj je većina novina raznim pretvorbenim novčarsko političkim manipulacijama došla u vlasništvo EPH i onemogućila svakoga tko je u posljednjih petnaest godina pokušao kritički misliti kamo li javno progovoriti. Onemogućeni su mnogi, vrsni nezavisni novinari istraživači, mnoge institucije, udruge branitelja i tako dalje.

Onemogućeni su i neki nezavisni portali pa čak i novinar Malić koji je tom sustavu predobro služio, ali kad je odbio bezočnu ponudu da jedna institucija, živući predsjednik Republike, udružen s drugom institucijom, s novinskom kućom EPH te svi udruženi s trećom hrvatskom institucijom Državnim odvjetnikom pokušaju uništiti još jednu instituciju, odnosno političku stranku. Upregnute su institucije da rade neinstitucionalne prljave mafijaške radnje u ime takozvanog građanskog društva. Prema mnogim spoznajama u te prljave rabote upregnuti su i USKOK i DORH te Glavni državni odvjetnik. Činjene su nečasne radnje u predizborno vrijeme e da bi se osigurala pobjeda lijevoj opciji. Vršeno je pravno nasilje nad neposlušnim pojedincima i nepoćudnim institucijama.
kolinda zdravicaNi u jednoj demokratskoj državi bez slobodnih i nezavisnih novina nema prave demokracije a u Hrvatskoj posebno, ali u Hrvatskoj se nameću nove, u ovom slučaju ljevičarske istine kao jedina istina. Nedostatak slobodnih novina kao i nedostatak slobodnih elektronskih medija otvaraju ogromni prostor za manipulacije javnošću i javnim mnijenjem.

Nadajmo se da su ta vremena prošlost i da će inauguracijom nove predsjednice Republike biti barem malo uspravljen posrnuli hrvatski ponos i da će dosadašnja opasnost od slobodnog izgovaranja vlastitog mišljenja različitog od preporučenog građanskog mišljenja nestati. Nadajmo se da će ministar Grčić opreznije najavljivati veliki rast izvoza jer podaci o trenutnom izvozu možda sadržava i Roterdamski (lučki) sindrom koji na primjer kinesku robu u tranzitu, namijenjenu Evropi, ili austrijsku robu namijenjenu Egiptu a transferiranu iz Riječke luke bilježi kao domaći izvoz.

Nadajmo se da će se ministar Jakovina ispričati slušateljima hrvatskog radija zbog laži da je zbog snježne mećave zakasnio na emisiju dok slušatelji pouzdano znaju da je snijeg u Zagrebu pao tek u četvrtak. Nadajmo se da će gospodin Pupovac nastaviti biti lojalan hrvatskoj domovini otkrivajući bar neke od počinitelja zločina koji možda stanuju u Borovu, Trpinji, Markušici, Negoslavcima, Civljanima, Erveniku ili Kistanju. Ili možda čak u Zagrebu. Nadajmo se da će i mnogi Srbi početi osjećati Hvatsku jedinom svojom pravom domovinom a ne potajno moliti Boga da kiša padne u Čačku ili Nišu.

Nadajmo se da će tijekom ove godine parlamentarni izbori pokazati kolika je bila uspješnost vlasti u proteklom mandatu i koliki je zapravo ponor iskopan između ideološki suprotstavljenih strana u tom istom mandatu. Nadajmo se da će hrvatski narod smoći snage da umjesto donedavne ‘detuđmanizacije’ provede potpunu ‘defikusizaciju i deburdušizaciju’ svih hrvatskih institucija i cijelog hrvatskog društva.

Hrvatski narod je spreman strpljivo pričekati godinu dana do beatifikacije Stepinčeve i bez euforije ili osvetoljubivosti će toga dana izvršiti i ‘demaršalizaciju’ gradskog trga u Zagrebu u čijem susjedstvu stanuju velikani poput Roosvelta i sigurno se srame se što su im postavili u susjedstvo lika koji se nezasluženo razmetao maršalskom uniformom, kočoperno pušio zlatni muštikl i još kočopernije pokazivao briljantni prsten obraćajuči se ‘radničkoj klasi i poštenoj inteligenciji’ riječima: boga ti moljim, kako bi ja mogo pogljedati radničkoj kljasi u oči dok se raznorazni nacionaljisti šeću i kočopere okoljo! I, boga ti, podcjenjuju našu narodnoosljobodiljačku borbu. Za kardinala Stepinca se čudio: “Opasan je taj klerik, on iskreno vjeruje u Boga.”mijukić11[1]

Nadajmo se boljem sutra u kojem neće kao jedino pravo europejstvo ili kozmopolitizam biti podmetano antihrvatstvo i frljićizmi, bolje sutra u kojem će roditelji moći birati odgoj za svoju djecu, takvo sutra u kojem će svaki čovjek pa ma kako različit bio od većine biti slobodan i bez straha od raznoraznih žigosanja i etiketriranja.

Nadajmo se boljem životu u državi u kojoj će doista zaživjeti vladavina prava. I tako dalje! Nadajmo se da će hrvatske Institucije opet imati svoju izvornu hrvatsku ulogu i da ćemo zaboraviti nedavnu prošlost u kojoj je i sam izraz institucija bio lakrdijaški omražen. To vrijeme treba zaboraviti, a ako ga se itko bude sjećao bit će to amo onako kako se Imoćani sjećaju pokojnog Gajtana Krištića. Kao simpatičnog lakrdijaša i ništa više.

Foto: Maxportal/ KAportal

 



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button