Imotski pravopis: Vidjet ćemo tko je jači, prijeti Milanović Karamarku i Josipoviću

Umro je veliki Kemo Monteno! Bio je Čovik i po! Mali rastom a velik kao najveći hrast! Pokoj mu vječni! Imao sam čast poznavati ga. Nedavno mi je pred bolnicom ispričao najnoviji vic o imotskoj matematici. Oduvijek znam da Hercegovac na pitanje koliko je dva i dva uvijek odgovori pet i znam da je učenomu Imoćaninu i to malo. Ali bolje je biti Imoćan nego nemoćan, kažem ja taj put Kemi, a on meni, na svoj duhoviti, najduhovitiji način sarajevske raje ispriča najnoviju verziju nove imotske matematike. Pita učiteljica Ivicu: reci ti nama Ivica koliko je dva i dva? A Ivica (Todorić), nakon vrlo kratkog razmišljanja odgovori: 3,99!

Nasmijali smo se obojica mada naš smijeh više nije bio sladak kao prije. Obostranom spoznajom novih životnih matematika duboke bore oko svih preumornih imotskih, hercegovačkih, a i ostalih negrađanskih hrvatskih očiju postale su još tamnije i dublje.

Treba li išta reći o Oliveru Frljiću? Najbolje o Frljiću i ‘frljićima’ ništa. On sam već sve reče o svojoj osobnosti, pardon, ljudskoj i režiserskoj ličnosti najnovijim napadom na ženu. Na djevojčicu! Usred predstave i usred hrvatskog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Uostalom, Tomislav ga je Čadež već odlično oslikao, predlažem pročitajte! A o ministrici kulture Andreji Zlatar Violić sve već govori hrvatska kulturna javnost kad je pročitala najnovija  srpska/srbijanska posezanja. Ovaj put srpska posezanja nisu topovima nego knjigom na ćirilici o njihovoj, da dobro ste pročitali – srpskoj/srbijanskoj – književnosti dubrovačkoj. A ministrica kulture da bi ni riječi o tome. Ili možda ministrica nije čitala!?  Ili joj se kao ministrici ‘građanske vlasti Hrvatske’ čini da je sve to zapravo istina?!

Treba li uopće podsjećati na još jednog, od rečene građanske ministrice kulture opasnijeg građanskog borca, na enciklopedista Velimira Viskovića i na njegov nedavni pokušaj da kao glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije bezočno nametne nekoliko opakih teza. Jedna je svakako da je hrvatska književnost samo apendiks (nastavak, produžetak, crvuljak) srpske/srbijanske književnosti. Tim je enciklopedijskim političkom projektom ‘hrvatske ljevice’ pokušana građanska restauracija boljševizma i rehabilitacija mentalnog komunizma u Hrvatskoj.

Projekt jest začinjen s elementima enciklopedistike ali bezočno nameće tezu da je hrvatska književnost 20. stoljeća samo književnost antigrađanskog predznaka. Sve što ne pripada tom (Viskovićevom građanskom!) korpusu minorno je i treba temeljito poništiti. U toj Viskovićevoj Hrvatskoj književnoj enciklopediji manje prostora je pripalo velikom hrvatskom jezikoslovcu Radoslavu Katičiću ili hrvatskom klasiku Ivanu Aralici nego partijskim glasilima Pečat ili Danas. A ni Ujevićeva Hrvatska enciklopedija nije obrađena kao zasebna jedinica! Podsjećam se, Visković je kao veliki enciklopedist tvorac rigidne etikete ognjištarci! Etiketa je nalijepljena svim hrvatskim književnicima koji se nisu iz nekih veoma razumljivih pobuda htjeli pokrstiti u građanske pisce!

Mislite li da će ministrica Zlatar Violić i enciklopedist Visković ikad progledati? Teško!   Mrena je predebela! No nikad se ne zna. Imamo i suprotnih primjera. Građanin Ratko, Radimir Čačić, je napokon progledao! I otvorio dušu. Priznajem, osobno nisam vjerovao da on ima i dušu. Tko to kaže tko to laže da se čuda ne događaju? Treba li podsjećati na čuvene Čačićeve riječi  izgovorene s prijezirom i gnušanjem odgovarajući na novinarsko pitanje Tatjane Munižabe: kako ćete vi kao Prvi Potpredsjednik voditi posrnulu ekonomiju i uništeno gospodarstvo građanske Hrvatske. – Pa nismo mi HDZ, zaboga, što vam pada na pamet!? – odgovorio joj je Ratko. Pitanje je bilo postavljeno vrlo nježno i nimalo tendenciozno na samom početku kukuriku idile. Tadašnji Radimirov prijezir i neizrecivo gnušanje nad tako bezazlenim pitanjem vam ja nisam sposoban opisati.

Prijezir se činio razumljivim, gnušanje također, ali bahatost Radimirova činila se malko pretjeranom. Ma šta vrdam, i bahatost Radimirova je bila neopisiva. A danas, kad je idila prošla, on, naš Ratko, naš Radimir, naš bivši kukuriku Prvi Potpredsjednik vlade s neispunjenim premijerskim pretenzijama otvorena srca i nešto manje bahatosti kazuje: mogao bih ja s novim HDZ-om! To je odlična stranka! Kukuriku koalicija je mrtvi konj! Lipsalo kljuse! Potom, iako mu nitko nije postavio pitanje o negrađanski izabranoj Predsjednici još kazuje: – Kolinda je bila bolja ministrica od Vesne Pusić.

Gle čuda. Tko bi to mogao i pomisliti!? Radimir nije dobro čuo uvaženu inostranu ministricu koja i dalje na svoj građanski način opservira, po njoj tešku bolesnicu, građansku Rvacku. Da Radimir išta sluša svoju nekadašnju miljenicu Vesnu Pusić čuo bi kako mu šapuće: Ratko, devedesetih smo nažalost imali predsjednika koji je predstavljao jedva polovicu građana ali smo nakon te pošasti i mi imali jednog i po predsjednika koji su uspijevali zastupati sve građane, čak i one u Hagu! Ratko, nažalost sad opet imamo, ako uopće imamo, predsjednicu koja misli zastupati samo svoju polovicu negrađanske Rvacke.

Ovdje bi moja pokojna baba Gabeličuša sigurno rekla: – Ajme ti je njemu, gospe moja! Ko bi se pametan “porišćanio” znala je govoriti. Baba Gabeličuša inače nije ništa imala protiv komšija Hrišćana, naprotiv, Bog je samo jedan, govorila bi. Baba Gabeličuša nikako nije mogla razumjeti da se netko tek tako, nabrzaka, preobuče i “porišćani” dok je pri zdravoj pameti pri kakvoj je Čačić. Mijenjati svoju kozmopolitsku građansku vjeru za tuđu ognjištarsku i negrađansku, za judine škude, bože sačuvaj.

Čak i Jurica Pavičić iz svojih neognjištarskih visina moli po njemu negrađansku predsjednicu Kolindu: molim Vas ne dirajte Građane, oni imaju identitet. Jurica pokušava stručno uputiti neupućene u razne revolucionarne stečevine. Nevješto pokušava  prikriti pravu istinu da se iza nasilno i neprirodno nametnutog pojma ‘građanin’ ne krije nikakav identitet. Iza izforsiranog pojma građanin krije se samo nasilna balkanizacija i samo bolesno i nerazumljivo negiranje hrvatskog identiteta. Uzaludan je i Pavičićev trud zbog većine hrvatskih građana kojima na srcu i u duši nije Regija nego je i dalje europska i bolja Hrvatska.

Mnogi  građanski mislioci razmatraju kamo bi mogao Ivo Josipović nakon gubitka izbora. Večernji razmatra čak tri opcije kamo bi mogao. U Jutarnjem još nitko to tako otvoreno ne razmatra. Tamo, u Jutarnjem, izgleda još nitko nije posve siguran je li Josipović uopće izgubio izbore. Neki od jutarnjih mislilaca kakav je i Imoćanin Ante Tomić misli čak da je to možda opet neka imotska protugrađanska i proturegionalna mućka i još ne može prihvatiti tu strašnu činjenicu nego i dalje pokušava smišljati svoje šaljive priče. Svoje bajke.

Očekuje se da se u međuvremenu oglasi i uvaženi analitičar Žarko Puhovski s nekom njegovom najnovijom vrlo stručnom prognozom. Sjećate se, on je svojedobno, u vremenu predizborne afere Barbika izrekao onu visokostručnu i nadasve samo djelomično točnu prognozu predizbornog rejtinga. Onu o ‘slici i tonu’. Žarko je odlično pogodio da je Kolindin rejting prilično visok jer je slika prelijepa! Analitičar Puhovski bi sada slobodno mogao dopuniti svoju polovično točnu prognozu i priznati da je uz prekrasnu sliku i ton bio briljantan. I svi bi mu zapljeskali. Barbika je i postala pobjednicom jer je uz prelijepu sliku i tonom doista bila briljantna u svim sučeljavanjima. Evropski otmjena, američki samouvjerena i svjetski superiorna ali pristojno suzdržana. Nasuprot sitničavim podmetanjima regionalnim!

Kojim putem će nakon gubitka izbora Ivo Josipović ako želi ostati vjerodostojan. Trebao bi, zbog vlastite vjerodostojnosti, krenuti svojim, Pravim putom. 19. veljače mora napustiti ured na Pantovčaku i može preseliti na Trg maršala Tita. Naše je da se pitamo hoće li ponijeti bistu voljenog maršala i postaviti je i na Pravni fakultet u Zagrebu, na Katedru za kazneno procesno pravo. Da mu bude pri ruci u slučaju da opet dođe do kakvog Bombaškog procesa s premijerom. U ratu do istrebljenja, u premijerovu mi ili oni. U republici čiju vlast ni njegov voljeni maršal ne bi lako priznao. Dok nova predsjednica ne prisegne, Josipović neće istupati u javnosti. Sve će nastaviti raditi u tajnosti, po mogućnosti noću. S nove pozicije gubitnika izbora, mora nastaviti mudro držati figu u džepu zbog predstojećih okršaja s Milanovićem koji polako preuzima javni prostor prijeteći svima svojom novom snagom. E, pa da vidimo tko je jači, kazuje hrabro bankarima i Evropi naš premijer pred najezdom podivljalog švicarskog franka. Dok se Milanović razmeće snagom a osobito mudrošću Josipović će izbjegavati nove političke polemike s mogućim pred-parlamentarnim konotacijama.

No najvažniji razlog zbog kojega će Josipović do daljnjeg biti podalje od medija i hrvatskog naroda je taj što Republika kojoj je predsjedao još nije posve očišćena od vjernika, populista, ognjištaraca i ostale ne-agnostičke bulumente. A to mu je bio i ostao sveti cilj. Zato još ne ide u političku mirovinu. Zasad, međutim, još nije raščistio u kojem smjeru krenuti i kako kanalizirati političke ambicije i stečeno iskustvo uspješnim vođenjem države. Iako će neko vrijeme provesti u medijskoj ilegali, sličnoj nekadašnjoj ilegali voljenog maršala, misli ostati vrlo aktivan. Aktivnosti će se temeljiti na dvije parole. Prva je: po šumama i gorama naše zemlje ponosne, idu čete partizana slavu borbe pronose! Druga parola je puno kraća: snađi se druže!

Dok se bivši predsjednik i svi predsjednikovi ljudi ne snađu njegov je dnevni raspored na Pantovčaku jednako popunjen kao i usred mandata. Dolaze građani savjetnici i donose mu vijesti iz Regiona. U Uredu je i dalje vrlo živo. Jedan od savjetnika, neću reći koji, premda ćete sigurno pomisliti na građanina Dejana Jovića, predlaže Ivi da se ostavi politike i da napiše knjigu o svojim velikim uspjesima. Knjiga ima nositi naslov ‘Pravi put’. No nesuglasice se javljaju i među mnogobrojnim Josipovićevim savjetnicima pa jedan neoprezniji savjetnik novoj knjizi predlaže bolji naslov. Pogađate, naslov će biti  Mein Zamp(f). O tome, a i o drugim zgodama slijedeći put.