U HRVATSKOJ ne će biti sreće ako se ne provede lustracija. To nije bilo moguće u vrijeme Domovinskoga rata, jer tada nam je na prvom mjestu bila obrane od agresije i stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne države.
Međutim, brojni bivši Udbaši, doušnici i izdajice iskoristili su taj metež i vidjevši da će završiti kao „Ceausesco u Rumunjskoj“ brže-bolje su gotovo preko noći preokrenuli kapute, kao dio četnika na kraju II. svjetskog rata, i priključili se onoj strani za koju su vjerovali da će pobijediti. Pretvarali su se da su uvijek bili na hrvatskoj strani, a Hrvatsku nisu voljeli ni onda ni danas.
Neki od tih Udbaša pronašli su svoje mjesto i u samom političkom i vojnom vrhu, pa stoga s pravom i dalje sanjaju – da nije bilo njih, ne bi bilo ni hrvatske države! Činili su i čine sve da se njihovi zločini koje su počinili u vrijeme bivše Jugoslavije, zaborave. To bi bilo isto tako (da pojednostavimo) da ste do jučer bili okorjeli kriminalac i ubojica, a onda ste preko noći, ni krivi ni dužni, došli na vlast (ili oko vlasti) i onda vaš životopis kreće od 1991., a sve ono što ste radili prije toga jednostavno ste izbacili iz biografije, kao da se nije dogodilo.
Pogledajte malo životopise bivših Udbaša, od Manolića, Perkovića, Gažija, Mustača, Boljkovca i niza drugih poznatih i nepoznatih „krvnika“ pa ćete vidjeti da su „zaboravili“ svoju mračnu povijest, a da jedino što pamte je to da su imali „velike zasluge“ prigodom stvaranja hrvatske države. Za to ih treba nagraditi, a za ono drugo – zatvoriti.
Ispovijest Željka Kekića
Ne želimo nikoga proganjati, ali ako si bio kostolomac, ne možeš biti ministar u Vladi- rekao je dr. Anto Kovačević, koji je i svojom knjigom „Čovjek i njegova sjena“ jednim dijelom razotkrio bivše Udbaša i njihov način rada.
Njegova „sjena“ u vrijeme bivše Jugoslavije bio je bivši tajni agent Udbe Željko Kekić, koji je na žalost zasad jedini spreman javno govoriti o zlodjelima ove komunističke, Brozove partije. Ovih je dana u popularnoj tv-emisiji „Bujica“ uz ostalo rekao:
”Imao sam sreću da sam kao mlad radio kao sekretar omladine, pa sam vidio to društvo s druge strane. Čovjek osjeti potrebu da s istinom ispriča sve i tako sam došao do Kovačevića i priznao mu sve. Pratio sam ga od 1980. do 1990., svaki njegov korak je bio pokriven, svaki put kad je bio na liniji Orašje – Beč.
Kad je kontaktirao s Veselicom, kad je imao tajne razgovore i kovao planove kako dobiti samostalnu državu. Bio sam svjestan da ću jednog dana završiti u zatvoru. Anto je bio jedan od najtvrđih „objekata“, kako smo zvali one koje smo pratili. Pratio sam i Franju Kuharića, Franju Tuđmana, Budišu, Veselicu, Tripala, Tomičića, Čička…Sva izvješća koja su sakupljena završavala su u središtu SDP-a. Oni su tu službu smislili.
Osim agent Udbe bio sam dio i partijske tajne policije Partiji smo davali na uvid sve što smo otkrili i onda su oni dalje radili s time. Hrvatsku od prvih dana imaju moji šefovi”, rekao je iskreno Kekić, pozvavši i ostale bivše Udbaše, koji su danas na čelnim pozicijama od politike, banaka, tvrtki, škola, bolnica, estrade, športa, medija, općina, županija pa do dječjih vrtića i ugostiteljstva da i oni otvore srce.
Tko u Hrvatskoj ne želi lustraciju? To nisu sigurno hrvatski branitelji i stradalnici. Ako je kod nas javno objavljen Registar branitelja, onda nema nikakvog razlog da se kao u Sloveniji ne objavi i Registar bivših Udbaša i doušnika. Problem je jedino u tome da je većina tih ljudi i dalje na moćnim pozicijama, da i dalje rade posao koji su radili u vrijeme komunizma, ali sada nekim drugim metodama, i pod drugim nazivom, i da oni ne daju da nešto takvoga ugleda svjetlost dana. Dakle, tko je branio Hrvatsku to se može objaviti, ali tko je čitavo vrijeme radio protiv nje, e to ne može doći u medije ni na portale, to je „službena tajna“.
Bivši premijer Zoran Milanović svako malo laprda o ustašama i fašistima u pojedinim hrvatskim političkim strankama, ali nikada ne kaže ni jedno ime. Ne bi li zbog toga trebao biti pozvan barem na moralnu odgovornost, tim više što je Hrvatska, kao i mnoge druge zemlje, već odavno osudila nacizam i fašizam, ali ne i komunizam, odnosno komunističke zločince, o kojima javno i govori bivši Udbaš Željko Kekić?
SDP je nasljednik političke partije koja je do 1990. rušila, ubijala, širila „koleru“, koje se još dugo nećemo riješiti. Osim toga, tko je na početku Domovinskog rata bio protiv stvaranja hrvatske države: SDP ili HDZ? Kad ste čuli bivšeg premjera da o tome govori? On veli da nije sudjelovao u pljački hrvatske države. I nije. Ali, nije sudjelovao ni u njezinom stvaranju. Zašto? I dokle ćemo dozvoliti da oni koji su mogli, a nisu bili sudionici Domovinskoga rata danas „peru“ po ljudima koji su s „dva razreda osnovne“, tj, „neobrazovani“ stvorili to što imamo, dok hrvatski branitelji i stradalnici i dalje žive u šatoru i jasno i otvoreno ukazuju na štetnu politiku onih koji su nas „vozili“ pune četiri godine?
Budući da ratni zločini nikada ne zastarijevaju, nedopustivo je da hrvatska vlast ništa ne čini u odnosu na komunističke zločine. Istodobno se progone optužnici za navodne ratne zločine iz Domovinskoga rata, tj. oni koji su branili, obranili i stvorili hrvatsku državu.
Totalitaristički komunistički režim, kao i svi zločini počinjeni za vrijeme tog režima osuđeni su Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. Pravni temelj ove Deklaracije je sadržaj Rezolucije 1481, koju je donijela Parlamentarna skupština Vijeća Europe još 2006.
Ali, što se tiče nas, sve je to – mrtvo slovo na papiru! Do kada?
Mladen Pavković/Foto:DW
