Karamarkove i Milanovićeve stranačke pobjede ili SPECIJALNI RAT protiv hrvatske države!

travanj 19, 2016 maxportal
Share Button

MEDIJSKE priče o Karamarkoviom i Milanovićeviom stranačkim pobjedama sebe samih jesu SPECIJALNI RAT protiv hrvatske države!

Mate Bašić

Piše: Mate Bašić

Rezultati unutarstranačkih izbora u HDZ-u zapravo su fascinantni: pravo glasa imalo je 207.456 članova HDZ-a, izborima se odazvalo oko 68.000 HDZ-ovaca, a Tomislav Karamarko osvojio je njih 98,99 posto. I to kao JEDINI kandidat.

Karamarko je, inače, četvrti po redu predsjednik HDZ-a. Na čelo najbrojnije hrvatske stranke došao je 2012., pobijedivši protukandidata Milana Kujundžića. Prije njega, Franjo Tuđman vodio je HDZ od osnutka 1989. do svoje smrti u prosincu 1999. godine.

Drugi predsjednik stranke bio je Ivo Sanader (od travnja 2000. do srpnja 2009.), da bi nakon njegova odlaska sa stranačkoga predsjedničkog mjesta,. ali i premijerskoga – pod još nerazjašnjenim okolnostima! – došla Jadranka Kosor.

No, prisjetimo se malo, kako je to zapravo išlo: Sanader je – u dramatičnom scenariju, o čemu se svašta nagađalo, ali i nedvojbeno potvrđivalo! – na čelo HDZ-a došao 2002., pobijedivši Ivića Pašalića, da bi pak 2008. (uvjerljivije nego Karamarko danas!) bio izabran jednoglasno, naravno, kao JEDINI kandidat: za njega je glasovalo 2467 izaslanika, pri čemu svega 14 listića nije bilo valjano.

Gorespomenuta Jadranka pak Kosor, ni na stranačku, a ni na premijersku funkciju, nota bene, nikada nije bila ni birana, niti izabrana: oktroirao ju je Sanader osobno, neki vele da mu je upravo to došlo glave, a kasniji njegovi pokušaji stranačke autorehablitacije, to znamo kako je završilo. Već duži niz godina, hrvatsko je društvo postalo bjelodano – bipolarno.

Stvari su postale ili crne ili crvene, ljudi su postali “naši ili vaši”, rat se (opet) vodi između ustaša i partizana/četnika, na tzv. horizontalnoj ravni (a nikako vertikalnoj, dubinskoj!), zove se to ideološkim sukobom između tzv. ljevice i tzv. desnice. A u tom svjetlu, tek u tom “fokusnom žarištu”, uprla se tzv. ljevica dokazivati kako je HDZ tzv. desnica, pa čak i gore: Karamarkova uvjerljiva unutarstranačka “pobjeda nad samim sobom” (budući da je bio jedini kandidat za mjesto predsjednika HDZ-a), tobožnji je dokaz “sjevernokoreizacije” društva, dokaz je tobožnji (bivše, sadašnje, ali i buduće) hrvatske “nacifašistoizacije”, itd.

No, hoće li tome biti baš tako? Naravno da ne! Jer, ako je hrvatska parlamentarna, stranačka, politička scena konačno došla do toga da se određuje dvostranački (premda se to u naznakama još tumači kao “dvokoalicijski”, čak i uza zabavne metafore, tipa “Kukuriku”, “Hrvatska raste”, “Domoljubi”), onda je razumljivo da se prijepori – ma kakva se sredstva pritom uporabljivala, iako znamo da su prvenstveno medijska, elem, specijalratovska! – odvijaju isključivo na razini HDZ vs. SDP (preskočimo usputne amaterske provincijsko-agramerske kazališne predstave tipa HNS, i slične).

Dan-dva prije, Zoran Milanović uvjerljivo je na svojim stranačkim izborima pobijedio Zlatka Komadinu i po četvrti put (p)ostao predsjednik SDP-a (dobio je 60 posto glasova, makar je broj glasača bio daleko ispod onih navedenih HDZ-ovih 207.000, odnosno 98.000, no pustimo to začas).

Za ovu je priču donekle značajnija ova usporedba: početkom lipnja 2007. na 10. izvanrednoj izbornoj konvenciji SDP-a – uvjetovanoj smrću njima jedva zamjenjivog Ivice Račana! – s osvojenih 825 od ukupno 1500 glasova stranačkih izaslanika, Zoran Milanović izabran je za predsjednika SDP-a, pobijedivši Željku Antunović u drugom, a Milana Bandića i Tonina Piculu u prvom izbornom krugu.

Čelno mjesto u SDP-u potvrdio je i na redovnim stranačkim izborima u svibnju 2008., kada je je pobijedio Davorka Vidovića i Dragana Kovačevića. No, najuvjerljivije je on pobijedio na stranačkim izborima 2012., kada je po treći put izabran za predsjednika SDP-a. Bio je Zoran Milanović, naime, tada JEDINI kandidat.

Pobjeda nad samom sobom, no u drukčijim nepoznatim okolnostima, nego što su Karamarkove danas, ha?! Ideologizrani, stoga urušavajući – a ponovimo, “zaljevičareni”, ako to išta znači – hrvatski mediji, svakako bi o tim sitnicama mogli povesti malo računa dok se šakama bubaju u glavu zbog “velike izlaznosti članova HDZ-a na njihove stranačke izbore”, ili zbog toga do koje se mjere Karamarko treba prati, ispirati, pravdati i opravdavati zato što je bio JEDINI kandidat.

I jednima, i drugima, pametnije bi bilo da se malo prisjete predizbornih obećanja. Obećanja uoči onih izbora koji nisu bili stranački, već – parlamentarni. O upravljanju državom je riječ, de administrando imperio, rekao bi Konstantin Porfirogent, gospodo i drugovi!

Iluistracija: Mate Bašić




Komentari
Share Button