BEZ lustracije traje kastracija hrvatskog naroda. Oni koje bi trebalo lustrirati su upravo oni koji kastriraju narod. To su slijednici, krvni, ideološki, profesionalni onih koji su započeli kastraciju Hrvata.
Prvu liniju svih onih koji su bili politički agresivni, odlučni i hrabri boriti se za nacionalno poklali. Drugu su liniju pozatvarali i opljačkali, a treću potjerali u emigraciju.
Onda su to ponovili nakon Hrvatskog proljeća 1971. godine, potom iznova 2000. i to čine uspješno sve do danas.
Kastrirati ili lustrirati?
Ti koje treba lustrirati stalno pozivaju Hrvate na mir i dostojanstvo, na poštivanje pravila igre u kojoj oni nelustrirani drže sve adute u svojim rukama. Ti koje treba lustrirati stalno pozivaju da se treba okrenuti budućnosti, zaboraviti na ustaše i partizane, upravo zato jer su oni glavni negativci iz te priče koju treba zaboraviti. Ti koji su kastrirali Hrvate protive se lustraciji pa kažu da ona više nema smisla. Naravno, tko bi se zalagao za mjeru ili zakon koji bi ga mogao stajati imetka, društvene pozicije ili čak i glave?
Pitanje svih pitanja glasi mogu li kastrirani kastrirati one koje treba lustrirati?
Vratila bi se ljudskost u narod. Hrvatski bi čovjek ponovo postao slobodan čovjek. Slobodan od mentaliteta srpskih konjušara, komunističkih robova, boljševičkih slugu, jugoslavenskih kmetova. Vratio bi se onaj osjećaj nacionalnog ponosa iz kojeg se rađa ljubav, ali i gnjev. Onaj ponos koji rađa nepobjedive ratnike i rata i mira, korupcije i nepravde, nepotizma i ulizivanja, laganja i prijetvornosti, svake društvene deformacije, patologije, vulgarnosti i primitivizma.
Ne bi se više moglo dogoditi da se od najekstremnijeg dijela nacije, od tih tzv. fašista, ustaša i ostalih, čuje tek poziv na molitvu. Molili bi ti koje bi kastrirani lustrirali.
Tek tada bi u Hrvatskoj završila prošlost i započela budućnost.
AUTOR: Marko Jurič/ Ilustracija: Markhu.hu
