Ljubić o nacionalnoj sigurnosti: SDP traži da se antifašizam ugradi u rad tajnih službi

srpanj 10, 2017 maxportal
Share Button

Prošle godine otprilike oko Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, velikosrpske Novosti u Zagrebu su donijele zanimljivu priču, neku vrstu polurazgovora s ‘bivšim pripadnikom vojske Republike Srpske Krajine’, koji se vratio i živi u Hrvatskoj nakon bijega u Srbiju tijekom Oluje. Jedna rečenica je u tom svjedočanstvu bitna za istaći – bivši vojnik kaže, da je samo branio svoj narod.



Postavlja se pitanje kakvu je to ugrozu mladi Srbin devedesete vidio i doživio da brani svoj narod u Republici Hrvatskoj, od koga, što je prijetilo tome narodu i konačno, je li imao bilo kakav racionalno prihvatljiv argument da je njegov narod ugrožen?

Je li politički opravdano prihvatiti halucinaciju kao realnu društvenu kategoriju, strah od fikcije, izmišljenih namjera i zločestoće svoga susjeda hrvatske nacionalnosti?

Što je to u konačnici mjerljivi i općeprihvatljiv standard u uređenome društvu na kojemu se država i društvene institucije s pozornošću i primjerenom aktivnošću odnose prema – ugrožavanju bilo koga?Do mira

Smiju li ta mjerila biti fiktivna, utemeljena na zaštiti nepošteno stečenih društvenih pozicija kao prirodnog prava, te smiju li ta mjerila zanemarivati posljedice koje njihova državna zaštita i primjena izaziva na – temeljni narod jedne države?

Ne bi smjeli nikako.

Tim prvacem nužno dolazimo do pojma straha u današnjoj politici.

Prvi put je u kontekstu rasprave o strategiji nacionalne sigurnosti, koju je predsjednik vlade Plenković i njegov ministar Krstičević predstavljao Saboru o pojmu straha kao realnoj političkoj kategoriji na vrhunski stručnoj razini govorio saborski zastupnik, prof. dr. Goran Dodig.

Dodig se osvrnuo na izlaganje Joška Klisovića, koji je predložio Krstičeviću i Vladi te saborskoj većini da se pojam i platforma antifašizma svakako ugradi u strategijiu nacionalne sigurnosti, kako bi bila općeprihvatljiva, postavljena na najšire i prema Klisovićevim riječima, najčvršće temelje i na taj način zapravo dodatno učvrstila sigurnost Republike Hrvatske.

Je li Klisoviću ovdje bio cilj ponuditi dodatni argument za jačanje temelja nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske?

Čisto sumnjam.

Evo zašto.

Ako Klisović kao intelektualac i iskusan političar, diplomat i po definiciji čovjek naučen na odgovorno donošenje odluka od značaja za sebe i za zajednicu stvarno misli da bi ta platforma bila kohezijski element zajednice u Hrvatskoj, o čijoj se sigurnosti u biti raspravlja, onda je – lud.

Još je luđi ako na istim kriterijima planira obiteljske ciljeve i štiti obitelj od ugroza.

U to sumnjam.

U drugom, realnom slučaju namjerno – vara i podvaljuje, čime zapravo stimulira fiktivni i agresivni strah manjinskih skupina od većinske zajednice i nastoji usmjeriti državu u vrlo opasnom totalitarnom i destruktivnom pravcu.

A to je – ponuda ozbiljne nesigurnosti umjesto sigurnosti o kojoj se govori.

Goran Dodig je i njemu i zastupnicima, ali i javnosti uputio kompleksno, jasno i temeljito znanstveno potkrijepljeno obrazloženje zašto to nikako ne smije ući u tekst i biti sadržaj nacionalne sigurnosne strategije, odnosno – politke.

Dodig je jasno naglasio da je temeljna svrha svakog ljudskog udruživanja, okupljanja, svega što čini neku zajednicu, počevši od obitelji, preko plemena do naroda, zapravo – potreba za sigurnošću. Zajedništvo i udruživanje ljudi nužno eliminira ili umanjuje strah. Strah od neizvjesnosti, nesigurnosti i opasnosti koja se krije najčešće u nepoznatome i od nepoznatoga, polazni je motiv za udruživanje ljudi, a onda i za planiranje zajedničke sigurnosti u funkciji zajedničkoga i pojedinačnoga opstanka.

A uspješna obrana sigurnosti ovisi od stupnja integracije zajednice, koja opet izravno ovisi od stvarnih kohezijskih vrijednosti. Opstanak ljudi u zajednici mora stoga počivati na dokazanim vrednotama, realnim standardima, njhova sigurnost na njihovim realnim mogućnostima, a obrana od ugroženosti, na procjeni stvarnih opasnosti i štetnih posljedica.

Jer nitko u svijetu nema neograničene resurse da bi ih rasipao na obranu od nepostojećih ugroza.

Pogledajmo odmah razmjere idiotizma Klisovićeve ideje da se antifašizam ugradi u nacionalnu sigurnosnu strategiju. Usmjeravati nacionalne resurse koji nisu neograničeni i od čijega pametnoga korištenja izravno ovisi sigurnost nacije i društva u pravcu jačanja kompleksa aktivnosti na svim razinama, od fašističke ugroze danas je otprilike kao usmjeriti sve nacionalne potencijale u – eliminaciju kuge.

A kuge nigdje.

To s obzirom na intelektualne potencijale ne bi ni Glavašević smislio.

Zašto onda Klisović inzistira na antifašističkoj sigurnosti Hrvatske?

Jer namjerno stimulira strah manjinskim skupinama ističući radikalnu halucinogenu opasnost od drugačijih posve se izjednačavajući s nesretnom Baniček iz Siska, stvara iluziju opasnosti od slobodne hrvatske države i državnosti, nastoji zaštiti stečene pozicije izgrađene na proizvodnji toga straha i borbi protiv razloga za strah, s jedinstvenim ciljem – trajnoga uništenja uzroka straha.

A uzroci njihova straha su: Hrvatska država, Katolička crkva, hrvatska simbolika, hrvatski identitet.

Nije li upravo antifašistička platforma danas prepoznatljiva upravo po tim ključnim vrijednosnim obilježjima?

Jest potpuno.

Dodig je Klisovića upozorio da je ugrađivanje antifašizma u tekst sigurnosne strategije protivno samoj definiciji sigurnosti, jer će automatski s obzirom na realnosti i sadržaj njegovoga antifašizma, golemi dio hrvatskoga naroda imati rezervu prema tome. U tom slučaju umjesto čvrste integracije zajednice, imamo radikalnu sukobljenost. Nema nikakve sumnje da bi ugradnja tzv. antifašizma u strategiju sigurnosti bila dodatni sigurnosni poticaj jednome, po svemu manjem dijelu hrvatskoga naroda, bolje rečeno onima koji apostrofiraju svoju građansku protiv nacionalne integracije, ali bi svakako isto to bilo izvor nesigurnosti i straha kod velikoga broja ljudi.

Problem je ovdje to što se halucinogeni strah društvene manjine pretpostavlja kao imperativ realnim uzročnicima straha velike većine u Hrvatskoj. Zato je Dodig savjetovao Krstičeviću ozbiljno razmišljanje o kategoriji individualnoga straha u pristupu izgradnji strategije. Je li ga Krstičević razumio ili ne, to samo Bog zna.

I, eventualno Šeks.

Kako to i na kojim principima pomiriti u današnjoj Hrvatskoj? Posve je prihvatljivo razumjeti strah jednoga dijela Srba u Hrvatskoj od simbolike Jure Francetića jer su odgajani u stimulaciji toga straha. Francetićeva društvena reafirmacija njima može ukazivati na pravac društvenih gibanja iz kojega se može na temelju njihovih u većini modeliranih iskustava izroditi neka nevolja za Srbe u Hrvatskoj. Nije ni shvatljivo ni prihvatljivo s druge strane da isti ti Srbi polaze od prirodnog prava na specijalnu senzibilnost prema svojoj sigurnosti i makar i posve neutemeljenim i nemjerljivim ugrozama očekujući ravnanje i države i društva prema tome, a s druge strane drže normalnim da dojučerašnji koljači među njima s petokrakama i kokardama ne izazivaju baš nikakve reakcije u hrvatskom narodu.

To je čista rasisitička vrijednosna pozicija.

Jer, što vrijedi za Srbe, ne vrijedi za Hrvate.

I to u Hrvatskoj.

Kako urediti dakle da se u najvećoj mogućoj mjeri u jednoj društvenoj zajednici otklonestrahovi i eliminiraju najvažnije ugroze porema njenim ljudskim skupinama i podskupinama? Prema kojoj se grupaciji odrediti i kako pomiriti radikalno suprotne strahove, kao u slučaju Srba u Hrvatskoj i većinskoga hrvatskog naroda?

Nije li stimuliranje takvoga najčešće mitološki i lažno utemeljnoga straha pravac eliminacije čitavoga niza povijesnih osoba koje su se u nekoj povjesnoj etapi hrvatsko-srpskih odnosa usprotivile neupitno bezobraznim i prljavim srpskim nastojanjima?

Povijest hrvatsko-srpskih odnosa ukazuje da jest.

Pa će sutra doći na red Gotovina, već je ranije ozloglašen Tuđman, a tijekom zadnjih dvadeset i šest godina zapravo svaki poznatiji vojskovođa hrvatskoga oslobodilačkog rata. S druge strane na Mirogoju imamo Aleju narodnih heroja koje hrvatski narod nikada nije ni imenovao ni prihvatio jer su njihova imena jedino dobrano namočena narodnom krvlju, imamo cijeli kompleks simbolike i sadržaja koje su izravno i pred cijelim svijetom demonstrirale mržnju i nasrtaje na goli opstanak hrvatskoga naroda nazad samo dvadesetak godina.

To navodno – umiruje Srbe i antife u Hrtvatskoj.

Samo to.

Problem nastaje kad se manjinske strukture, postavljaju u monopolnu poziciju kreiranja društvenih standarda, pa i onih koji definiraju javno prihvatljivu i društvenu granicu – mjerenja razložnoga straha.

S jedne strane bez da trepnu okom drže svojim pravom u svakoj prigodi isticati simboliku, sadržaje, vrednote i stečevine koje su realno označile genocid nad hrvatskim narodom i u crno zavile milijune ljudi afirmirajući to kao temelje vlastite sigurnosti i prava na zaštitu, ističu svoje pravo na javnim mjestima isticati epitafe dokazanim srpskim zločincima diljem Hrvatske od nazad dvadesetak godina, drže neupitnim činjenicu da u državnim i javnim službama rade biviši pripadnici zločinačke Republike Srpske Krajine i zločinačkoga komunističko-jugoslavenskoga režima, a ne pada im na pamet da kod milijuna ljudi u Hrvatskoj to izaziva – strah i nesigurnost.

Svojim pravom također drže brutalno i eliminacijski nasrnuti na svakoga tko im sugerira notornu činjenicu da ti njihovi postupci i simbolika izazivaju strah i nesigurnost.

U takvim situacijama reagira država i za to upravo služi. Mora racionalnim dijaloškim argumentima i javnim stajalištima zatražiti poštivanje razuma i mjerljivih kriterija, a ako to ne ide, primjenjuje se prisila.

Treće opcije nema.

Ne bi smjelo biti govora o drugačijim mjerilima ili standardima, jer razložan strah, razložnost uopće, mora biti temelj uspostave prihvatljivih i funkcionalnih društvenih odnosa i to mora jamčiti država. Ako je nešto nerazumno, fiktivno, nestvarno, krivotvoreno ili plod nekakve dugogodišnje manipulacije i namjernoga izazivanja nesigurnosti, ako je to utemeljeno na izazivanju straha od gubljenja nepošteno ostvarenih društvenih pozicija koje su privilegiranima predstavljene kao prirodno pravo, onda se to ne smije u društvu uzimati kao – društveno opravdani razlog za strah.

I to mora eliminirati – država.

Od halucinogenoga izvorišta ugroze ili manipulativnoga straha i opasnosti se ne smije država, ali ni društvo, organizirano braniti ozakonjujući pravo na halucinacije, pogotovo ne bi smjelo na toj osnovi društvo ili država temeljiti institucije, politike, te instrumente nasilja koje će biti u funkciji obrane takvih stečevina ili psiholoških stanja.

Umjesto vojske, državnih institucija, represivnoga ustroja država, takvi slučajevi se –moraju liječiti.

Stručno, znalački i po znanstvenim medicinskim protokolima – liječiti.

To može biti na više načina.

Od psihijatrijskih ustanova i medicinskog tretmana prema protokolima suvremenoga svijeta, do pažljivo osmišljenih državnih politka u javnom i institucionalnom, pogotovo u medijskom diskursu, koje će omogućiti eksplicitne argumente ustrašenim ljudima i skupinama da je njihov strah neopravdan, manipulativno kreiran i razoran za većinu društva.

Manipulatore je u tom kontekstu nužno prokazati i demistificirati.

Ogoliti ih ili – lustrirati.

Kako kome drago.

U takvim slučajevima država ne popušta oboljelima od takvoga straha, ne smije prihvatiti njihove fikcije ili manipulativne razloge, ne smije nasrnuti na njihove fikcijske neprijatelje i izvore ugroze, mora im se usprotiviti i smislenim politikama natjerati ih da se suoče s činjenicama preko kojih jedino mogu razbiti mitologiju u svojoj svijesti i u konačnici – osloboditi se straha.

Država takve „strahove“ i strahove koje je netko zločest namjerno proizveo da naudi hrvatskom narodu ne može liječiti naoružavajući – ustrašene. Pod oružjem u ovome slučaju ne mislim samo na fizičko oružje, nego na puzajuće osvajanje tisuća ustupaka u društvenoj organizaciji, koja na taj način gubi nužnu ravnotežu, a bez primjerene ravnoteže nema ni konstruktivnoga dijaloga ili dijaloga uopće, pa se stvaraju preduvjeti fizičkih sukoba i dovodi „zaraćene“ na prag – potrebe za oružjem.

Točno po toj matrici imali smo srpsku agresiju o kojoj svjedoči bivši srpski voinik – agresor na Republiku Hrvatsku, koji uopće nije svjestan da je to što on drži obranom svoga naroda – agresija na hrvatski narod. Iste probleme imamo i sa skupinama koji nasrću na Katoličku crkvu, na udruge koje promiču kršćanske i obiteljske vrednote, a strah se pojačava osjećajem ugroženosti pozicija pogotovo uz podsvjesnu slutnju da su te pozicije nastale – nepoštenim društvenim transferima.

To Hrvatska mora žurno mjenjati, jer ne može psihijatar u psihijatrijskoj bolnici pacijentu koji ima halucinaciju iskeženoga vuka u dnu sobe prije spavanja davati lovačku pušku. Dat će mu ako drugo ništa ne pomaže – injekciju.

Marko Ljubić



Komentari
Share Button