M. Ljubić: Pula – Motovun – Brrijuni ili kako mukte ljetovati na hrvatski račun

srpanj 31, 2017 maxportal
Share Button

Obično je medijski interesantno nešto što se rijetko događa, neka specifičnost, pojedinost, neka izjava, recimo, poznate javne osobe koja, ili nudi sadržaj za umnu kreativnost ili za ismijavanje do zgražanja.



Odavno u Hrvatskoj javnosti antifa eksces nije vijest, a što je najlošije, sve manje izaziva zgražanje, a upravo zbog te činjenice ljudima nije ni do smijeha slušajući i čitajući umotvorine tih nesretnika.

Tako je onda i s ljudima iz te socijalno-statusne, može se reci franšize. Sjeća li se netko Igora Mirkovića, bivšega novinara HRT-a, izvan banalnih posthaerteovskih provokacija nešto manje suludih ili ako baš hoćete manje hrabrih od Frljićevih, ali posve jednakoga sadržaja, jednakih ciljeva i iste antifa autentične zadrtosti, od kada je s dolaskom račaniziranoga svijetla nad geografsku Hrvatsku, motovunsko umjetnički prodisao?

Nema ga se, otkako je sa svojim pozadinskim guruom Grlićem utekao iz Tuđmanovog mraka i dograbio se novog i najnovijeg vremena, čovjek po čemu sjetiti. Obični, bezbojni, karijerni novinarčić s televizijskom kamerom koji je uredno odrađivao naloge, kako danas govori mračnjaka mračnog doba, redao poltronske priloge kao kurva mušterije, prostituirao struku u tom mraku i valjda se šopao negdje golemim kolicinama straha i frustracijama od kolegica i kolega na HRT-u te okruženja u kojemu je živio.

Zanimljivo je da se baš nikada, ali nikada u svome novinarskom poslu nije javno usprotivio mraku u kojemu je živio od trenutka nastanka samostalne Hrvatske paralelno sa svojim karijernim dozrijevanjem, dok Tuđman nije umro, a na vlast došao Račan s haškim dilberom Mesićem.

Nakon toga, kada je svjetlost granula, a on preuzeo ulogu educiranja mladih novinarskih naraštaja na FPZG-u, te odlučio se klasičnim agitpropovskim filmićem “Novo, novo, novo vrijeme”, gotovo istodobno s Račanovom pobjedom na izborima u sjećanju 2000.godine, udariti udarnički u prosvjetiteljsko kultiviranje Hrvata, upravo navali govoriti o nužnosti društvene hrabrosti kao vrhuncu osobne i individualne časti. Pa će filmskokultivirani i ogrlićeni Mirković reći da je najviši stupanj časti i hrabrosti okrenuti leđa ratu, odbiti pušku i valjda se umno usprotiviti nasilniku. Jer, u mraku nije ipak vidio tu časnu viziju, a kad mu je svanulo, provalilo iz njega da je bio zločin usprotiviti se mirotvorcima iz Srbije i pobunjenih, sve redom antifašističkih mjesta u Hrvatskoj, koji su s milijunima maslinovih grančica zasuli nedokazanu i mračnu Hrvatsku koja se nije dala osloboditi od Hrvata, te s plamtećim prazničnim granatama osvjetljavali Tuđmanov mrak.

Misli Mirković da je na te plamteće darove bilo časno ratu okrenuti leđa, a da bi bio u trendu sa subraćom u antifa udrugama, valjda homofilno i zguliti gaće, pa tko osta od ljubavnog zanosa – osta čist, častan, hrabar i prosvijetljen. Čovjek bi ga s malo imaginacije gotovo svrstao u prve apostole. Zašto je, dakle, uz navedeno, uz toliko suvremenih apostola, svećenika i vjernika novoga, novoga vremena te formiranih četa bojovnika, da ne kažemo analogno četnika, ne daj Bože, sad najednom meni interesantan taj bivši bezbojni novinar, a danas direktorčina čitavoga festivala – Igor Mirković?

S pravom će stotine ljudi kojima se da gubiti vrijeme ovih dana na čitanje, negdje pod borom, palmom, smokvom ili suncobranom uz plažu ili pod bukvom kao Željko Jovanović i novopečeni revolucionar Hajdaš Dončić u šumama Gorskog Kotara, reći – šta će nam taj tip zaboga? Zar nije zabavniji Markovina, seksipilniji Gordan Bosanac, ženstvenija Radojka Borić u kupaćem kostimu, zar nije egzotičniji Šerbedžija ili dramatičniji borbeni genije Fred Matić Antioklopni?

Sve gola istina.

Ipak, Mirković propagator osobnoga bunta, vrhunaca individualne časti, demokratske, kako sam naglašava “izopačene” umjetnosti i subverzije kojoj plenumski Kapović nije ni šegrt, je ipak posebniji od njih. Gotovo fatalno privlačan.

Antihrvatska kulturošizofrenost

Konačno, nije zanemarivo ni to što je gotovo dopuzao do Brijuna, kao zakoniti nasljednik Rade, pogotovo ako uspije na motovunskim kulturalno – multikulturnim orgijama prežderati mlađahnoga Danila, a istodobno okrijepiti krkanlucima Rafaelića kondicijski za sve epohalnije iskorake HAVC-a pod Obuljeničinom mainstream vizijom. Mirković, kao i Rade počinje mirisati na Istru, a nažalost, sve više izgleda, barem prema političkim programima onoga vođe IDS-a, da su sa skupinama istomišljenika dobrano i zapišali granice multikulturalnosti kao čopor vukova svoj teritorij, sa stožernim događajima na relaciji Pula – Motovun – Brijuni. Srećom, tenis ih ne zanima, inače bi vrag odnio šalu nad Umagom.

Problemčić s tim Mirkovićem i njegovim dugogodišnjim selekcijama, isto kao i s Radom i njegovim eskadronima kazalištaraca s istočne strane hrvatskih granica, je da se istarska opjevana multikulturalnost svela manje više na – srbokulturalnost ili, kad se baš to potrude maskirati, u antihrvatsku kulturošizofrenost. Nema ni u fantastičnim vizijama šanse da se u selekcijama tih programa ili kulturnih krikova kako Mirković kaže, osjeti primisao nečega neantifašističkog, autentično hrvatskog, alternativnog ili suprotstavljenog internacionalizmu, regionalizmu, prosrbizmu, ili ne daj Bože nečega što bi bilo afirmativno kršćansko, katoličko, nešto iz hrvatske povijesti bez službenog jugoslavenskog ili srpskog odobrenja.

Baš ničega nikada nema sto će nasuprot vrhuncu Mirkovićevoga herojstva i časti istaknuti običnu, banalnu i svepovijesno opstojanu čast ili viteštvo kad čovjek daje život za svoju slobodu, narod ili domovinu.

Bilo bi vjerojatno i toga, ali nezgoda je sto su i Brijuni i Motovun u Hrvatskoj, a ne možeš očekivati od glumaca iz Beograda da ljetovanje ogade ustašlukom ili od Frljića i ranije Kusturice da se preobražavaju, a nisu pred raspećem. Konačno, malo je nezgodno tražiti inspiraciju i umjetničku nit u događajima u kojima je većina sudionika s bratskoga istoka dobila po tamburi, njihova nacionalna prepoznatljivost obilježena zlom, a Hrvatska ovjenčana slavom i pobjedom nad tim zlom.

Nije inspirativno, jel tako?

Estetske vizije osvjetljenog Mirkovića

Jedino ti preostaje u tom slučaju okrenuti leđa takvom ratu, praviti se da ga nije bilo, prekriti ga zaboravom, a dograbiti se patetike o nestalom bratstvu, multietničkim ljubavima, ucviljenom homiću ili lezbijki, prikriveno neshvaćenom pedofilu iz jovanovićevskog građanskog odgoja, te stalne opasnosti ustaša iz tisuća jama iz kojih i danas mrtvi prijete progresu, svjetlu i – nejači iz Srba koja se brani vilama. Mirković mi je skrenuo pozornost intervjuom nazad nekoliko dana, kako bi Hodak rekao, u slobodarskom Novom listu.

Pa odvalio bratac filozofirati, sve u temelje nove estetike, da sam pomislio kako je to sigurno novi filozofski pravac i najava novoga kolegija na FPZG-u, kome je već potajno Dejan Jović napisao recenziju u Političkoj misli i na engleskom jeziku, samo čekaju on i njegovi znanstveni novokaramarksisti da svijetu rasvijetle Karamarka, pa da predstave svu genijalnost estetske vizije osvjetljenog Mirkovića.

Estetika i identitetska edukacija su inače u Hrvatskoj u nezadrživom usponu, pogotovo od kad se u Rijeku vratio mlađahni Pupovac i otvorio katedru za srpsku dijasporu. Pa nam Igor objašnjava da su njegove motovunske namjere izopačenom umjetnošću ponovo aktualizirati pitanje umjetničkih sloboda, koje su kao donedavno bile neupitne, ali avaj, danas svjedočimo prosvjedima protiv umjetničkih djela, a na vidiku su, kako naš vizionar sluti, i nekakve ideološke milicije koje će odlučivati za što će se, i zaboga zamislite drskosti, čak i kako će se, trošiti novac za umjetnost i kulturu.

Pa nas genije uvodi u umjetnost i demokratske elemente svoje umjetničke ingenioznosti, gotovo čisto savršenstvo.
Zamislite molim vas tu ljepotu umjetničkog djela kad recenzije scenarija rade sve redom Kulturnjaci, recimo Vili Matula; zatim selekciju financiranja rade na najdemokratskiji nacin Danilo Šerbedžija, Visković i Matula, a stručno ih savjetuje skupina oko Mime Simić i pripadajuće joj književnice Bodrožić-Simić, kad sve to nakon tajnoga glasovanja mora potpisati ravnatelj Rafaelić. Možete li jos doći k sebi od demokratskog miomirisa tako prožete umjetnosti? Ja ne mogu.

Doduše, čisto subverzivno pada mi na pamet zamisliti, recimo, da onaj zagrebački ognjištarac i kulturološki primitivus Hitrec, autor Smogovaca, možda bude selektor scenarija, kakva bi to nedemokratska zbrka nastala. Čisti rusvaj. I, naravno, otklonim takve misli, pa se vratimo našem Mirkoviću.

Zamislite, veli ljudina koja je hrabrost otkrila dolaskom svjetla nakon Tuđmana, da sad neka ideološka policija nadzire – kako se troši novac, i to dobiven od države, iz proračuna, ili zakonskog harača od HRT-a te da propisuje što je naša prihvatljiva umjetnička poruka, a što ne. Slažem se s Mirkovićem, uz jednu bitnu sitncu koju on ne razumije. Naime u hrvatskoj povjesnoj memoriji nema ideološke policije, nego samo milicije, a desnica ju ne baštini.

Antife batinaju

Nema tu što raditi ideološka desna milicija dakle, jer milicije su kao prvo, oduvijek lijeve ili po najnovijem antifa. One batinaju, a pogotovo dok je ministrovao Ranko Ostojić, svaki pogled, a kamoli osporavanje demokratski prožete kulture.

Drugo, ne može se sedamdeset godina nakon pobjede revolucije sad demokratska kultura, baš kad su se njeni protagonisti lijepo naučili živjeti po otetim vilama, stanovima, na ideološkim pozornicama ili antifa oltarima, na prebogatim državnim jaslama, sad vraćati pod bukve, Željku Jovanoviću. To bi bila izdaja umjetničke naravi revolucije.

Zato Hitreca, Sedlara, Aralicu i slične valja protjerati u šumu, da se konačno suoče i našmrkaju opančarske revolucionarne inspiracije i avangardne umjetnosti u brlozima, pa tek onda se može razgovarati o njihovoj demokratizaciji. I to čak u Istri i još bolje u Motovunu s ostarjelim guruom Mirkovićem s bradom do pojasa i lulom koju je naslijedio od uf, uf, aha Zuppe kao avangardnu ostvaštinu. A naokolo sjede mirkovićizirani pioniri svih vrsta.

Čudo jedno od vizije. Eto, pa recite, nije li taj Mirković ipak interesantniji od sve konkurencije? Nema sumnje.

Čovjek bi državnim novcem radio izopačenu umjetnost, demokratizirao bi umjetničke poruke, uveo glasovanje ideološki odabranih o državnoj kulturi, zabranio bi one druge koji se drsko bune protiv njegove vizije, ukratko, sve što ističe doslovno je i bukvalno na vrijednosnoj razini prilično priglupog partizanskog komesara koji je sastavio, prije odlaska u partizane tri četiri dana škole. Tirada o nekakvoj novoj estetici utemeljenoj na demokratskoj slobodi stvaralaštva ne ukazuje samo na ograničenost tog čovjeka i najnižu razinu razumijevanja esencije umjetničkog stvaralaštva, nego je i iznimna drskost uz posvemašnji gubitak kompasa cijele strukture, kojoj Mirković po svemu sudeći kao manje mudar, da ne kažem inteligentan, od svojih uzora, daje ton i okus.

Ti ljudi isključivo polaze od toga da su njihovi intelektualni dometi vrhunac, da je kriterij umjetnosti banalna provokacija, da je smisao stvaralaštva – organizacijska franšiza s hijerarhijom ideološko probranih, a da je vrednovanje – njihov monopol.

Besmislice

Nemaju Mirković i kompanija problema s tim što to što rade neće više nitko na cijelome svijetu pogledati, što je njihovo stvaralaštvo čak degutantno i za rijetke pametnije među njima, niti im čini problem to što sami sebi pišu kritičke besmislice, veličaju specijalne nagrade za idiote po svjetskim smotrama, niti im dopire do mozga da su prodori do preplavljivanja nadriznanstvenih časopisa s takvim budalaštinama, samo dokaz koliko su oni sami sebe dotukli s tim što rade i nikoga drugoga.

Ne obaziru se oni na to da nikada nigdje neće, izvan korumpiranih lokalnih, županijskih i otužnih državnih oligarhija dobiti centa kao protuvrijednost za svoj rad, jer misle da vrijede sve više, što je više idiota ili manipulatora u politici, kojima je, nakon što se dograbe neke funkcijice, kao i svakoj prosječnoj prostačini, nužno prvo suprugama, ljubavnicama ili ljubavnicima, školskim kolegicama i kolegama od kojih su prepisivali zadaće, sad uz imena koja im serviraju banalni antifa mediji i jos banalniji umjetnici, pokazati drijemajući u prvim redovima festivalskih arena, da su se, eto, i kultivirali.

Pa će im Mirković dovesti za selfi i facebook nekog ocvalog beogradskog glumca koji u Srbiji nema ni za pasulj, a oni će kao onomad Fred Matić podvlačiti crtu pod mandat ističući “prijateljstvo” s takvim veličinama.

Problem Mirkovića i njegovih estetskih standarda nije u tome što je on takav, što misli da nešto vrijedi to što govori. Nije čak problem što ima budala koji mu to vjeruju. Problem je to što on i slični na valu demokratske kulturne politike koja je plod pogubnog Račanovoga svijetla i golemih slabosti svih vlada do danas, s eskalacijom upravo s Plenkovićevom vladom koja cementira zatečene nakaradne standarde i pozicije, svoje bezvrijedne programe, vizije i ideje masno naplaćuju od hrvatskog naroda kome nameću otrov u neograničenim količinama.

A kao stjecajem okolnosti tu je, u tom koktelu svega i svačega, miris Srbije, zapuštene, banalne, usmrđene od zločina, prijevare, laži i civilizacijske zapuštenosti nepodnošljivo snažan. Do te mjere da ga više ni u Srbiji ne podnose od gadljivosti, pa sve ono što ne valja, delegiraju u novu pomirbu na istim načelima prema Hrvatskoj.

Bilo bi razumno da se i ljudi u Istri ponekad zapitaju u čemu se sastoji tolika multikulturalnost, koju na svakom koraku personaliziraju Srbijanci uz nešto hrvatskih etničkih protuha. Pa od multikulti Istre, dobijemo palanku, a od kulture slabo podgrijanu ustajalu čorbu koju ni pijan Šumadinac neće. Točno to je estetika koju predstavlja Mirković, na toj razini se valja u blatu antifa kultura, koju nikako nije moguće postaviti na njeno bezvrijedno mjesto demokratskim i samoupravnim nadglasavanjem na plenumima kulturnjaka, nego isključivo – kulturnim elitizmom i meritokratski.

To je ekvivalent uzornoga upravljanja u društvima kojima je demokracija instrument slobode, a sloboda izraz svijesti o vlastitom identitetu. Države financiraju afirmaciju identiteta svojih naroda, a država koja vjeruje da u vrijednostima njenoga naroda nema nista univerzalno vrijedno, pa financira srbijanske prosvjetitelje, ne vrijedi više od tih protuha. Mirković zapravo to javno simbolizira.



Komentari
Share Button