Marko Ljubić: Stier je imao izbor – poljubiti ruku Šeksu ili ostati čovjek

lipanj 16, 2017 maxportal
Share Button

Prastaro je pravilo da ni najpametniji ljudi ne mogu izgledati samouvjereno, racionalno i uvjerljivo ako druge ljude pokušavaju uvjeriti u stavove iz čijih rupa curi tisuće mlazova nelogičnosti.

Hadezeovci, pogotovo oni koji su iz bilo kojih razloga doslovno militarizirani vojnici stranke dokazuju korisnost postupka Andreja Plenkovića, cijepanjem HNS-a, eliminacijom rigidnih pusićijanaca, navodnim strateškim izbijanjem klina SDP-u te slabljenjem ljevice. Na prvi pogled stvarno stvari izgledaju tako, ali istodobno Hadezeovcima ne pada na pamet da je u isti vrijednosni koš Plenković tim postupkom strpao Hasanbegovića, Esih i Glasnovića, te stotine drugih već sada, s Vesnom Pusić.

Nadalje hadezeovci pokušavaju u prvi plan istaći pojmove i sadržaje koje u principu voli velika većina ljudi u normalnim okolnostima. Pa se mantra o stabilnosti, europskim fondovima, govori se o uključivosti i eliminaciji sukoba u zemlji uz uvođenje jednoga novog i izmišljenog diskursa u društvu i prije svega u politici. Obećava se rast gospodarstva i naglašava važnost životnih pitanja s naglaskom da su jedino bitni, među kojima su rast BDP-a, zaposlenosti, poticanje demografskog rasta Hrvatske, kontrola nad turbulentnim procesima kao što je Agrokor, te smireno navodno rješavanje čitavoga niza problema, s naglaskom na nužnosti unaprjeđenja obrazovnoga sustava.

A zajednički vrijednosni okvir za sve te pravce i rješenja je da se stvari moraju depolitizirati, da svjetonazor nije bitan, da se mora izbjeći ideologizacija, ukratko – da se iz svega otkloni politika.

Ukratko, iz klasične politike ukloniti – politiku.

Koja bijedna podvala!?

Kao iz kruha ukloniti brašno i sol, iz vina grožđe, iz pluća zrak.

Valja ovdje ponoviti da Plenkovićeva koalicija s HNS-om nije sama po sebi problem, niti bi trebala biti skandal, kad ne bi bila posve konzistentan razvoj Plenkovićevih politika u HDZ-u od kada je on lider te stranke upravo na približavanju nekada suverenističke stranke a time i Hrvatske, standardu – anacionalnih vrednota.

To je ključni problem, jer, iako se u svakoj prigodi, pa i povodom ostavke najbližega suradnika Davora Stiera uspinje poslati poruku da je njegova vizija HDZ-a točno na programskoj i vrijednosnoj platformi osnivača HDZ-a dr Franje Tuđmana, iako neobjašnjivo i tipično glavaševićevski Miroslav Tuđman podupire priču pomirbom svoga oca, jasno je i Plenkoviću da to nije tako, te da mu nitko tko razmišlja o cjelini njegovih politika – ne vjeruje.

Plenković je mogao prodati za neku daleku viziju čak i uklanjanje Zlatka Hasanbegovića, mogao je zatim u nizu pojedinačnih kadrovskih odluka još uvijek zadržavati strpljenje ljudi na čekanju ili stečenoj navici nadanja, jer ni jedan potez sam po sebi nije morao ukazivati na konačan smisao i esenciju njegove politike, ali kad se na Obuljenku, najuže rukovodstvo u vrhu stranke koje nije prošlo izborne stranačke niti nacionalne filtre, Jandrokovića, Bačića, Šeksa, Božinovića, Dalićku, Prgometa, zatim kadroviranje na HRT-u, HAVC-u, HINA-i posloži koalicija s HNS-om – stvari postanu gole golcate.

A još od Adama i Eve ljudi većinom imaju zazor od javne golotinje pa se nastoje prikriti.

Pa ispadaju još ogoljeniji.

Plenković mrtav hladan u televizijske kamere izvlači argument o legitimnosti koalicija liberala i pučana, navodeći „kolege liberale“ iz Europskog parlamenta Jakovčića i Radoša kao primjer, a istodobno prešućuje naciji da su upravo ta dvojica „liberala“ prošle godine nekako u isto vrijeme bojkotirali predstavljanje bl. Alojzija Stepinca u Bruxellesu na – srpski poziv.

Plenković je tome uživo svjedočio.

S kim su tada koalirali, što je u tome praiskonski liberalizam i počiva li na tome standardizacija suvremenih društvenih vrednota danas u Hrvatskoj?

Nemojmo se lagati.

Zato je svaka javna potpora toj argumentacijskoj mantri zapravo beznadežna kompromitacija, nešto slično prispodobi o Muji, kad Fatu uvjerava s golom ljubavnicom u krevetu pred njenim očima da je nužno vjerovati njemu, a ne onome što vidi.
Plenkoviću, a pogotovo ostatku HDZ-a, je golemi problem ostavka Davora Stiera.

Nije Stier običan ministar, niti samo jedan od nekolicine vodećih članova HDZ-a, niti ga je moguće svesti u ovome trenutku u nekakav eliminacijski kalup pod formom navodnoga ekstremizma, čime se i Plenković do sada služio pokušavajući pravdati priču o uključivosti – nužnom eliminacijom svega u što je prstom uprla ekstremna – antifa.

Stiera mainstream nije uspio ni iz bliza toliko javno kriminalizirati, iako su odnedavno počeli kad su shvatili da nije stup Plenkovićeve bezuvjetne uključivosti i centrizma, da bi ga Plenković mogao eliminirati pod naletom te novoeuropske zastrašujuće eliminacijske paradigme, koja u Hrvatskoj ima vrlo zlokobne diferencijacijske razmjere posve usporedive s eliminacijskim procesima u bivšemu komunističkom režimu, samo bez hapšenja još uvijek.

Zbog razilaženja i to onoga vrijednosnoga i idejnoga, Stier je napustio pramac Plenkovićevoga državne politike, ostajući u stranci i to na mjestu političkoga tajnika stranke, čime je dao naslutiti da u HDZ-u postoje pukotine ispod, kako Plenković kaže – totalne suglasnosti.

Ne znam kakve su Stierove namjere, ali njegov politički postupak više nego jasno ukazuje da neće šutke prepustiti stranku dramatičnom vrijednosnom preusmjerenju, pri čemu je važnije od pitanja kako će on osobno završiti u tome, da nakon njega ostatak članova HDZ-a neće smjeti ostati indiferentan, te da je vrlo moguće da Plenković umjesto na razini države zapravo imadne manjinsku vlast u stranci, gdje će morati za svaku državnu odluku dokazivati svoju demokršćansku pravovjernost.

Stierova izjava da mu je namjera u stranci i Saboru nastaviti se boriti za demokršćanstvo i demokratizaciju HDZ-a, uz obostrane potvrđene nesuglasice s Plenkovićem, zorno potvrđuje vrijednosne pukotine u stranci, te ukazuje da Plenkovićev smjer nije svim hadezeovcima neupitno demokršćanski, ali ni prihvatljive demokratičnosti.

To je svakako golema šamarčina Plenkoviću, i, iz njegovoga neposredno datoga intervjua HRT-u nakon Stierove ostavke, iz hladnoće koja je jedva zadržavala bijes, bilo je vidljivo da je Plenković svjestan toga što se događa oko njega.

I, utoliko agresivniji.

S obzirom da je struktura koju Plenković svakodnevno uključuje u političku maticu pod svojim vrijednosnim i političkim vodstvom doslovno razapela Stiera jer je u okviru rasprava u vijeću ministara vanjskih poslova Unije jasno naglasio dio hrvatskih autentičnih vrijednosti za naredno europsko političko razdoblje, među kojima je rezerva prema pobačaju, čime se otvoreno svrstao u blok s Poljskom i Mađarskom, a nakon te europske epizode stao u „Hod za život“ pred iskolačenim antifama spremnim na uključivanje u Plenkovićevu viziju; jasno je da je u ovakvoj Hrvatskoj, kakvu Plenković pokušava proglasiti uključivim društvom, ekstremizam svaki pokušaj isticanja bilo koje relevantne nacionalne vrijednosti.

A ultraekstremizam – kršćanstvo.

Kriminalizacija svega hrvatskoga i kršćanskoga ispod forme navodnoga ekstremizma se više ne krije nigdje, od ulice, medija, pogotovo onih u državnom vlasništvu čija je rukovodstva imenovala Plenkovićeva većina, zatim onih „nezavisnih“ koje podupire država nekim od stotine zakulisnih aranžmana golemim novcima, preko civilnih udruga koje Krstičević sladostrasno ističe na televiziji kao super partnere u donošenju strategije nacionalne sigurnosti, kao Centar za mirovne studije i opskurnog Bosanca čije bi djelovanje vrlo vjerojatno u svakoj pristojnoj državi bilo problem nacionalne sigurnosti, a ne rješenje.

Zajedničko obilježje je – gola mržnja prema Crkvi. Katoličkoj.

To je jasno kao dan i jasno je kao dan da Stier odlaskom iz vrha države, s naglascima na čemu će se temeljiti njegov rad u stranci i Saboru, neskriveno šalje poruku da su Plenkovićeve teze i proglasi o demokršćanstvu – lažni.

A ako to kaže čovjek koji je s Plenkovićem činio polazni dvojac nove politike HDZ-a, dijelio temeljnu namjeru i ideju, ako je to Plenkovićev prijatelj i najbliži suradnik Davor, onda je očito da je Plenkovićeva vizija upitne vjerodostojnosti.
Plenković je u vrlo hladnom obraćanju gospodinu Stieru u intervjuu za HRT, ne više Davoru kako je u svim prilikama ranije govorio, poručio da je njegova vizija HDZ-a isključivi prag preko kojega se ulazi ili izlazi iz stranke i hadezeove politike, te da je gospodin Stier dobrodošao, ako će poduprijeti tu viziju.

A Stier već rekao da – neće.

Naglašavam ovu riječ – dobrodošao. Odakle bi to Stier trebao doći i kamo?

Na rukoljub Šeksu?

Konačno, besmisleno je raspravljati o tome s kim je i kako smio ili nije smio koalirati Plenkovićev HDZ. To je njihova odluka, odnosit će se na njihove stranačke i političke pozicije i status. Na to imaju zakonsko pravo.

Ali nemaju pravo pokušavati prodavati maglu hrvatskome narodu da je to što rade u nacionalnom interesu, jer ako u nekim elementima može i biti ne znači da je banalan zbroj pojedinačnih elemenata novu kvalitetu, a posve je isključeno od tisuća elementa stvoriti novi organizam bez zajedničkoga duha. To je uvijek ideja, riječ, misao, vrijednost, ideologija. Nacionalnog interesa nema bez toga.

Zbog toga je opaka podvala javno poručivati naciji da svjetonazor valja u ime nacionalnih interesa trenutno otkloniti u stranu. Jer u jednom društvu, pod ravnanjem jedne države, baš ništa ne može biti autentično bez svjetonazorskoga biljega.
Nacionalni interes nije mehanički djeljiv, nije sastavljen od stotinu nepovezanih slagalica, niti ga se može mehanički zbrajati ili oduzimati.

Nacionalni interes je jedan, nedjeljiv iako integriran od tisuća djelića koji jedan bez drugoga ne znače novu kvalitetu, ima zajednički integracijski sustav vrednota karakterističan hrvatskom narodu, pa, ako se politika koju Plenković predstavlja kao isključivi nacionalni interes samo odnosi na to hoće li Hrvat imati plaću deset ili pedeset tisuća kuna, onda se taj argument glatko može osporiti realnim argumentom da Hrvat i u Njemačkoj ili u UAE može prilično lako ostvariti daleko veće egzistencijalne probitke nego u takvoj Hrvatskoj.

Bi li na taj način Njemačka ili Arapski emirati smjeli učiniti Hrvatsku nepotrebnom?

Ne bi.

Upravo se kompleksom administrativno novoeuropskih i sve od reda lažno deklariranih političkih vrednota nacionalnu državu Hrvatsku čini bespotrebnom. Nije u Plenkovića problem to što svojim podrijetlom pripada navodnoj lijevoj, neojugoslavenskoj, ovoj ili onoj političkoj ideji, njegov je problem to što pripada izrazito otuđenoj, anacionalnoj, neidentificiranoj, samodovoljnoj novoeuropskoj političkoj nomenklaturi koja u duhu europskih naroda ostavlja pustoš i stvara trajne klice golemih poremećaja, uključujući čak i nekontrolirane procese vrlo slične nekadašnjim revolucijama.

Razuman političar u traumatiziranoj Hrvatskoj bi o tome morao voditi računa.

Problem je što zastupnici te idejne platforme u malim europskim narodima ne shvaćaju da je upravo navodni izostanak ideologije u takvim politikama, upravo super ideološki smrtonosan za male narode te vrlo vjerojatno osmišljen kao nova imperijalna igračka najmoćnijih država ili kulisa svijeta.

Smiješno je pokušavati pojedinačne političke iskorake i u biti notorne državne obaveze minimalno dobroga upravitelja državom, predstavljati kao ukupnost nacionalnih interesa, ako s druge strane, upravo to nacionalno značenje ili samu esenciju toga pojma, držimo opasnom ili nepotrebnom.

Nije Plenkovićeva vizija politike predviđena za Grčku, Francusku, Nizozemsku, Farske otoke ili negdje na Marsu. Svaka ta politika mora imati hrvatski predznak, pa i u slučajevima kada je posve normalno i posve nužno primjenjivati univerzalne metode upravljanja i metodologiju mjerenja rezultata rada, jer rezultate neće dijeliti netko izvan Hrvatske.

Tu dolazimo na bit stvari, jer što god Plenković uradio, ostvario ne znam kakav statistički ekonomski probitak, dovukao u Hrvatsku deset milijardi eura iz Bruxellesa, ako će učinke tih milijardi raspodjeljivati sadašnja državno-institucionalna struktura po aktualnim mjerilima i standardima, ako će se utoliko više po istoj metodologiji sasipati novac u programe i djelovanje Krstičevićevih strateških suradnika Bosanaca, Gongova ili Teršelički, onda je to šopanje vlastite nacionalne smrti.

Ne može se dakle govoriti o apsolutnim ciljevima na bilo kojemu neidentitetskom području državnoga djelovanja, a istodobno ignorirati pogubnu neravnotežu goleme antifa nadmoći, koja godinama razara hrvatsko društvo i čini ga – isključivim i rizičnim po definiciji.

Niti se može govoriti o demokršćanskoj vladajućoj paradigmi ako je u tzv. mainstreamu „Hod za život“ posve kriminaliziran, a parada gayeva predstavljena s ushitom i u prvim udarnim minutama dnevnika nacionalnih televizija.

Dakle, koalicija HDZ-a s HNS-om je sve, samo ne obično preslagivanje, a svi pokušaji paradnoga predstavljana toga događaja, samo su u funkciji maskiranja bitno nove esencije HDZ-a i u konačnici kontinuiteta lijevo-liberalne politike u Hrvatskoj, koja je samo malo manje militantna bez navodnih ljevičara na vlasti. I pod drugom zastavom.

Stier je točno to naznačio kao problem.




Komentari
Share Button