Marko Ljubić: Što će ‘Novostima’ Hitlerovi brkovi pored živih Pupovca i Stanimirovića

veljača 19, 2017 maxportal
Share Button

Usprkos tome što urednik „Novosti“ tvrdi da ima najbolje autore u Europi, vidljivo je da nemaju talenta. Recimo, ne znaju efikasno vrijeđati.



Jučer je na mrežama bila vidljiva njihova elektronska inačica tiskanoga tjednika, s naslovnicom na kojoj pokušavaju Željku Markić, lidericu udruge UiO, uvrijediti Hitlerovim brkovima.

Idemo malo to analizirati i pokazati nedostatak duha u takvom pokušaju uvrede, te potpuno neznanje i besmislenost kreiranja i isticanja takve poruke sa stanovišta propagande i informiranja u Hrvatskoj.

Odrastajući, naslušao sam se svađa seoskih žena i moram priznati da su na uskoj seoskoj, golim glasom dopirućoj sceni, imale daleko više senzibiliteta za uvrede, puno više duha i osjećaja za izbor najbolnijih poruka i simbola vrijeđanja.

Pobjednica bi danima primala čestitke, a uspjeh je bio utoliko veći, ukoliko je uzdrmala svojom vikom i porukama pripadnike suparničkoga tabora, koje bi prelazile na njenu stranu, jer se nisu više htjele identificirati kao pripadnice izvrijeđene gubitnice i njenih slabosti.

Redakcija „Novosti“ očito je misli da su Hitlerovi brkovi najteža moguća uvreda. Univerzalno i virtualno, pa i udžbenički jesu, bar su bili tijekom neposrednog vremenskog odmaka od strahota Drugoga svjetskoga rata. Problem je sa simbolima zla to da svako neposredno iskustveno zlo, nadvlada ono prethodno, pa se ljudska memorija i osjećaji uvjerljivo snažnije ispoljavaju prema neposrednim ranama i iskustvima, nego prema – naučenim ili ispričanim.

Primjera radi, kome danas zadrhti duša zbog zla koje su pretrpjeli američki Indijanci od Engleza, ili Armenci od Turaka. To je odavno postao samo detalj u povjesnim udženicima, iako nimalo ne umanjuje zloćudnost tadašnjih stvarnih događaja. Ali, ljudi se ne mogu emotivno poistovjećivati s tim davnašnjim događajima pod svakodnevnim pritiskom informacija i iskustava sa zlom oko sebe i njegovim biljezima na svojim životima, pa nikome ne pada na pamet recimo uvrijediti Engleza danas nekakvim simbolom iz kampanje ubijanja Indijanaca.

Ljudi pogotovo u suvremenom informacijskom vremenu imaju izuzetno snažno izraženu sposobnost i refleks zamjene iskustava i resetiranja individualne memorije. Nove informacije potiskuju stare, nova iskustva zamjenjuju i potiskuju stara, novi simboli zauzimaju mjesto starih, iako se radi o istim načelnim vrijednostima. Vrhunski autori i novinari kako si tepaju novostičari bi to morali znati.

Kako to onda da nisu pokušali Željku Markić uvrijediti nečim svježijim i što se hrvatskoga naroda i njegove kolektivne memorije tiče, bolnijim?

Da vidimo.

Novosti se rade ciljano za publiku u Hrvatskoj, a ni ne pokušavaju osporiti da njihova publika nisu sami Pupovčevi Srbi. Imaju daleko veće ambicije, pa je to navodno bio razlog angažiranja vrlo skupih pojačanja tijekom više prijelaznih rokova, redovito nakon bankrota njihovih bivših klubova ili prestanka interesa za njih, njihovih dotadašnjih gazda.

Glupo je sa stanovišta propagande i informativnog cilja kreirati svoje poruke isključivo osvojenom tržištu. Ako to netko radi, očito je da nema ni sposobnosti ni konkurentnih umijeća za osvajanja širih prostora, niti volje i cilja nametnuti se kao nekakav relevantan javni i društveni sudionik u informativnom procesu. To je u potpunoj suprotnosti s onim što Bajto govori o koncentraciji najboljih europskih novinara, književnika, satiričara. Kako zna da su najbolji, ako se isključivo drže ciljane i odavno osvojene publike, a u ovom slučaju – nacionalne manjine?

Lupeta Bajto.

Ni ne shvaćajući, dovode se upravo svojim postupcima i naslovnicama, tekstovima i porukama u geto, u kojemu nema ničega mjerljivo vrijednijeg od getovskih internih vrijednosti.

Dakle, ako vrijeđaš, a pogotovo ako vrijeđaš Željku Markić, koja je vrlo egzaktno pokazala više puta da ne pripada getu, da je nacionalno prepoznata osoba u Hrvatskoj, onda bi bilo pametno primjeniti simboliku zla s neposrednim iskustvom tržišta ili okruženja koje poznaje Željku Markić i vrijednosti suidentifikacije njoj sklone društvene grupacije.

Ako takvoj Željki Markić želiš javno reći da je zla osoba ili društvena pojava ističući simbol prepozantnoga i iskustveno svježega zla, koje još nije ni blizu izbrisano iz memorije milijuna ljudi u Hrvatskoj, pronaći ćeš simbol i znak zla koje to pokazuje. U današnjoj Hrvatskoj to odavno ne mogu biti bar većini ljudi ni Draža Mihailović, ni Ante Pavelić, ni Hitler. Jednostavno, oni su postali udžbenički simboli, s jako malo neposrednih isukstvenih svjedočanstava. A i poprimili su druge forme i oblike, pa i fizički izgled.

Jedino istinsko iskustveno svjedočanstvo stvarnoga Hitlera i sadržaja njegovoga zla, pedeset godina nakon njegove fizičke smrti, reinkarniralo se u likovima kao što su Stanimirović, današnje članstvo SDSS-a u Hrvatskoj, članovi manjinskih srpskih institucija, te Milorad Pupovac koji je u tom reinkarniranome zlu sudjelovao od početaka utjelovljenja do danas, kao trubadur, propagandist, agent, provokator, reafirmator i – već odavno simbol, bar što se tiče naroda žrtve.

Što su dakle trebale ili mogle „Novosti“ zalijepiti Željki Markić, kad su ju već odlučili vrijeđati?
Trebali su joj montirati Pupovčeve obrve, ili eventualno nos. Ili, još efikasnije, oči ili kosu Vojislava Stanimirovića. Da ne spominjem, ako bismo išli na šire pripadajuće okruženje i nepresušne neposredne izvore prohitlerovske simbolike memoriranoga zla u memoriji milijuna Hrvata, kosu Radovana Karadžića, čeljust Ratka Mladića, čelo Ivice Dačića ili usne Aleksandra Vučića.

Takva montaža bi silno izvrijeđala Markićku, a toliko se zla u svim tim simbolima istoga trenutka može prepoznati, da je jednostavno nemoguće to uspoređivati čak i s oznakama Adolfa Hitlera.

Ti simboli još uvijek peku i poprilično sigurno, svaka usporedba ili identifikacija u javnosti tih simbola s pripadnicima hrvatskoga naroda je – teška uvreda. Praktično, potpuno osobna.

Ako Željki Markić želiš reći da je lažljivica, nalijepiš joj Pupovčeve obrve ili nos, cijela Hrvatska će znati što si htio reći. Jer je Pupovac memoriran kao zao i dokazani lažov, izazivač nereda, promotor otvorene simboličke prijevare, zagovornik zla, počevši od dokazanih laži o prekrštavanju srpske djece, besramnih laži o dr. Šreteru, te stotina sličnih zgoda i nezgoda od devedesetih do danas.

Ako Željki Markić želiš reći da je rasist, promotor i izvršitelj gaženja ljudskih prava, nasilnik i mrzitelj, onda ćeš joj montirati kosu, oči, podočnjake ili štršeću dlaku na licu Vojislava Stanimirovića, koji će ostati zapamćen zauvijek kao afrimator teškoga krovoprolića, trubadur zla u Vukovaru, afrimator ubojica i progonitelj žrtava. Počevši od izjava o „oslobođenju“ Vukovara u sred apokalipse s njegovim supotpisom, preko preimenovanja ulice Stjepana Radića u ulicu Puniše Račića, do najviših odlikovanja od nositelja presuđenoga genocida u Srebrenici. Gdje ćeš ozbiljnije uvrede od priljepiti lik takvoga tipa u današnjoj Hrvatskoj nekome?

Tako se vrijeđa.

Čisto da se podsjetimo o razmjerima zla koje simboliziraju, afirmiraju danas, a dijelove nacionalne memorije nastoje silom prebrisati, ta dvojica navedenih, koristeći suvremenu hrvatsku državu kao instrument za to.
Primjera radi, u Njemačkoj danas ima sasvim sigurno više Židova koji su pretrpjeli orgijanje Hitlerovoga zla, nego je u Republici Srpskoj preostalo Hrvata. U tadašnjoj Stanimirovićevoj paradržavi Republici Srpskoj Krajini, ostalo je manje Hrvata nego čak i u ondašnjem Raichu Židova.

Primjenjivali su se isti metodi ubijanja, uništenja, po istim matricama, u oba slučaja iza svega je stajala državna politika i nacionalni program. U Hitlerovom slučaju njemački genocidni program i politički cilj, u Stanimirovićevom i Pupovčevom slučaju – srpski genocidni program i politički cilj.

I jedan i drugi program i metodologiju osudile su sve svjetski relevantne institucije.

Razlika je danas u tome što je Hitlerov i program i cilj univerzalno osuđen, a Stanimirovićev i Pupovčev, usprkos međunarodnim institucionalnim posudama, njih dvojica s istomišljenicima i suradnicima upravo silom i potporom države naroda žrtve, rehabilitiraju i legaliziraju uz pokušaj isticanja upravo takvoga zla u prihvatljivu vrijedost hrvatskog društva.

A to je daleko značajnije i važniji društveni i državni problem od vrijeđanja, iako je i vrijeđanje predmet državne represije u civilizacijskom krugu kojemu pripada hrvatski narod.

Zbog svega toga, trenutno je s posve vidljivim sadržajnim razlogom, daleko ružnija usporedba s Pupovcem i Stanimirovićem nego s Hitlerom, te time i veća uvreda ljudima koji drže do sebe.

A po svemu poznatome i vidljivome Željka Markić drži do sebe.

Zbog toga su „Novosti“ ako su već htjeli vrijeđati Željku Markić, trebali koristiti simboliku i znake prepoznatljivosti Pupovca i Stanimirovića.

Zašto ju onda Novosti nisu tako pokušale uvrijediti?

Jer nisu pametni i nisu tako talentirani kako se vole predstavljati.

A loši su i propaganadisti.

I, naravno, nisu nezavisni, slobodni i etični novinari.

Dobra i dokazano uspješna praksa u mojim ranodjetinjim seoskim svađama bila je da se, ako se nekome želi nanijeti štetu javnim uvredama, za to nikada ne koristi glasnogovornik bez ugleda, bez časti u selu. Da se trač, kleveta, bilo tiho i podmuklo, bilo vikom na sred seoske pozornice, uvijek nastoji pronijeti preko realnoga ugleda i autoriteta mještana. Figurativno rečeno, prepoznate i dokazane seoske kurve nitko nije slao kao izaslanika ili glasnogovornika s lošim porukama o čovjeku koga treba kompromitirati, a pogotovo o čovjeku koji ima realan ugled, kakav recimo danas u Hrvatskoj ima Željka Markić.

Zbog toga je debilizam da Markićku pokušavaju uvrijediti „Novosti“ s ugledom kakav imaju, a pogotovo njihovi „europski satiričari, književnici i autori“ kao što su Dežulović , Ivančić ili Đikić.

Njihova imena simboliziraju sve, samo ne ugled u Hrvatskoj.

Zašto onda „Novosti“ i njihovi „lucidni autori“ nisu zalijepili Markićki prepoznatljive detalje Sanimirovića ili Pupovca?

Glupi nisu, sigurno ne bar toliko da ne znaju da su ta dvojica uz njih same, poprilično uvredljive usporednice velikome broju Hrvata, upravo onih pred kojim bi bilo korisno kompromitirati Markićku.

U čemu je problem?

Problem Novosti i kreatura oko njih, te cijelih navodnih skupina dežurnih vrijeđača u Hrvatskoj, koji se javno deklariraju kao zaštitnici društvene higijene od vrijeđanja, mržnje, zla, nasilja i jest u tome što ne smiju niti mogu sami sebe koristiti kao prepoznate simbole svega toga.

To nije problem samo „Novosti“, Pupovca u politici, niti Glavaševića, niti je to problem samo Saše Lekovića i njegovih „novinara“. To je problem cijele antifa strukture.

A u politici i sadašnje saborske oporbe.

Potrošili se.

Ne mogu čak ni primitivci, intelektualno i moralno potpuno potkapacitirani tipovi, sami sebe isticati kao simboliku zla. Moraju se u svojoj „civilnoj“, „manjinskoj“, „antifašističkoj“ i kakvoj sve ne misiji odreći najubojitijih oznaka, simbola i manekena. Samih sebe.

A to nije lako.

Kako međutim njima uvjerljivost odavno nije nužan cilj, niti model djelovanja, jedino im preostaje – prisila. A jedina dopuštena prisila s kojom takvi mogu opstajati je – državna.

Zbog toga je nulta točka i prag vjerodostojnosti i uvjerljivosti aktulne vlasti – oduzeti takvima instrumente državne prisile, a štiti im pravo da nastave vrijeđati na svoj trošak. I na svoju odgovornost. U ovome što su „Novosti“ uradile s Hitlerovim brkovima ima više nego dovoljno uporišta koje se nikako ne može izbjeći prema usporednoj praksi Vijeća za elektroničke medije, za trenutnu suspenziju toga portala, te isključivanje toga nakladnika s državnih jasala.

Nema sumnje da bi se takvi lumeni snašli na tržištu, jel tako?

I, nije ovaj problem samo problem države. To je nulta točka za nužnu reakciju baš svih relevantnih društvenih grupacija u Hrvatskoj, institucionalnih i izvaninstuitucionalnih, svih ljudi i skupina, pogotovo onih koji preferiraju biti kreatori boljega hrvatskoga društvenoga standarda.

Nitko nema prava šutjeti o ovome što „Novosti“ i njihova umrežena antifa agentura radi, jer rade zlo hrvatskom narodu.

Valja prije toga jasno razlučiti gdje su granične crte između novinarstva, kompetitivnosti na medijskome tržištu i prava nacionalnih manjina. Jer „Novosti“ su medij kad treba ostvariti velikosrpsku propagandnu platformu, a nacionalna manjina kad treba preuzeti odgovornost za učinjeno i pokupiti novac iz državnoga proračuna.

Ta finta je potrošena.

Marko Ljubić/ narod.hr



Komentari
Share Button