Marko Ljubić: Zašto na HRT-u ni riječ nismo čuli o barbarskom ispadu Paula Stubbsa

rujan 1, 2017 maxportal
Share Button

Proteklih dana u hrvatskoj sve snažnijoj alternativnoj javnosti, dakle izvan tzv. pretežitih ili mainstream medija, dosta je bure podigao barbarski ispad engleskog naseljenika u Hrvatsku, intelektualca i znanstvenika te člana vladinog Nacionalnog znanstvenog vijeća Paula Stubbsa.



Taj ispad je indikativan zbog puno stvari, jer je nešto kao dobro jutro u Hrvatskoj, što ukazuje da se ne radi samo o barbarstvu ili neodgoju jednoga čovjeka, niti o incidentu nego o – pojavi.

Pri čemu njegovo imenovanje u visoko nacionalno znanstveno tijelo također nije nikakvo iznenađenje, jer i to samo potvrđuje konzistentnost takvoga javnoga ponašanja. Stubbsovo ponašanje nikako nije moguće gledati drugačije od svakodnevice kojoj biljeg zadaju Klasić, Jakovina, Rimac, Zakošek ili Budak.

Oni su u javnoj Hrvatskoj – pretežita pojava.

Jedni psuju stvarno, drugi simbolično, a svi se rugaju hrvatskom narodu i zdravome razumu.

Zašto je došao netko, tko pretežitu Crkvu u Hrvatskoj drži zlom, njen pretežito katolički narod isto zlim ili kurvinim sinovima, živjeti pored tolikih nekurvinskih destinacija diljem svijeta, upravo u takvu zlu Hrvatsku?

Prisilno?

Poslom!?

Kojim?

S druge strane, kako je moguće da se o tom ispadu gotovo nije ni progovorilo u najvažnijim medijima, prije svega na HRT-u, zašto smo javno upoznali toga čovjeka tek nakon takvoga prostakluka, zašto ne znamo praktično ništa o njemu, tko je on, tko je bio prije dolaska u Hrvatsku, što ga je motiviralo doći, na temelju čega i na temelju kakvih je zasluga imenovan u visoko državno znanstveno tijelo?

Uzmimo drugi, još indikativniji slučaj.

Tek je građanska inicijativa Ivo Pilar otvorila javnu raspravu, opet izvan mainstream medija, o činjenici da je velika većina veleposlanika akreditiranih u Republici Hrvatskoj, ako ne i svi, jer informaciju nemamo, bojkotirala najvažniji državni praznik i državni protokol na Dan pobjede, a s druge strane, petnaest veleposlanika praktično najvažnijih zemalja svijeta na čelu s američkom veleposlanicom hodočastilo je za Pupovcem na prosvjednoj komemoraciji u Jasenovcu?

Kako je to moguće i što to zapravo znači, pogotovo u kontekstu već redovnih grubih miješanja stranih diplomata u unutarnje stvari Republike Hrvatske i kako je moguće da se o tome nevjerojatnom incidentu nije u javnosti stvorila – Oluja?

Konačno, gdje je u tome ugled Hrvatske i zašto netko tko dođe u Hrvatsku misli da ne treba poštovati hrvatski narod i društvena pravila, jer je teško pretpostaviti da su ti ljudi, kao Stubbs na početku teksta, budale, primitivci, neodgojeni, te da im je civilizacijska pristojnost potpuno strana; da može raditi što ga volja i javno u svakoj prigodi kršiti elementarne norme ponašanja primjerene svijetu iz kojega dolaze ili bar velikoj većini društava, zemalja i država svijeta?

Odgovor je jednostavan i bolan – u Hrvatskoj se isplati takvo ponašanje.

I, nema korektivnih faktora.

Državna politika i praktično službeni kriteriji u Hrvatskoj danas su takvi da se isplati biti kroatofob.

Naime, minimum društvenih standarda u svim civiliziranim zemljama svijeta brane i promiču doslovno svi ljudi, stanovnici, brani ih i promiče cijeli društveni sustav i njegove institucije, bile državne ili ne, a ponajprije mediji, među njima ponajprije oni koji to moraju činiti više od drugih. U pristojnim zemljama i razvijenim društvima pokazivanje poštovanja prema tim zemljama i narodima je praktično – neupitan standard ponašanja. U svim tim zemljama, ključni faktor za iniciranje i postizanje takvoga standarda uvijek je bila država, dok su ključni instrumenti za ostvarivanja takvih standarda u razvijenim demokratskim društvima- mediji.

Pogledajmo javno dostupno ponašanje HRT-a o navedenim i sličnim pitanjima.

Nisu progovorili ni jedne riječi o tome.

Zapravo, prikrili su tu činjenicu.

Što još takav HRT skriva Hrvatskoj i o čemu ne informira svoj narod?

Nikada nitko nije čuo od HRT-a da je ozbiljnije istražio ili otvorio raspravu tko su ljudi koji su se pojavili u Hrvatskoj krajem 1992. i početkom 1993. godine, u vrijeme rata, kad je bilo evidentno da je usprkos svim međunarodnim silama i srpskoj agresiji Hrvatska opstala kao država, ali i kad se očekivalo da, ili prihvati srpsku okupaciju pod međunarodnim pritiskom, ili završi rat oslobođenjem zemlje.

Zašto su se baš tada pojavili?

U pravilu su ti ljudi, među kojima je najpoznatija Vesna Pusić koja je u tom razdoblju obavljala poslove za Soroševe agencije u Zagrebu nastojali oslabiti hrvatsku državnu politiku, vrlo su angažirano brifirali međunarodnu javnost o svakoj slabosti hrvatske države, pri čemu se nisu nimalo libili kleveta i krivotvorina najgore vrste rame uz rame s Miloradom Pupovcem, a puna usta su im bila agresivnoga mirotvorstva i antiratne kampanje upravo u trenutku očekivanja završnoga udarca hrvatske vojske srpskom agresoru.

Devedeset i prve godine, kad je Srbija pokrenula vojni udar na Hrvatsku, nije ih nigdje bilo, kao što ih nigdje nije bilo kada je oko pola milijuna Hrvata bilo prognano iz svojih domova diljem bojišnice te s okupiranih prostora.

Je li to slučajno?

Je li slučajno da se o tim ljudima ni dvadeset godina kasnije, usprkos njihovom kontinuiranom javnom kroatofobnom djelovanju zbog potpune šutnje pretežitih medija, među kojima je vodeći HRT, ne zna ama baš ništa?

Kako je moguće da je prvenstveno zaslugom informativnoga programa HRT-a, cijeloj Hrvatskoj poznato ime ubijene srpske djevojčice Aleksandre Zec, o kojoj su snimljene stotine emisija, a da se izvan braniteljskih krugova i rodbine ništa ne zna ni o jednome od 402 ubijene hrvatske djece tijekom srpske agresije?

Kako je moguće da urednici koji su karijere izgradili na takvom manipulativnom informiranja i danas, dvadeset godina kasnije, ravnaju hrvatskim sustavom informiranja i kako je moguće očekivati od tih ljudi drugačiju, pošteniju, uravnoteženiju i profesionalniju informaciju?

Nemoguće je!

Tko su ti ljudi?

Mi u Hrvatskoj danas i ustajemo i budimo se s licima Vesne Teršelič, Eugena Jakovčića, Zorana Pusića, Gordana Bosanca, Sanje Sarnavke, Radojke Borić, Bojane Genov i desetina sličnih, koji su pojam vrhunske javne reprezentativnosti na HRT-u bez ikakvoga realnoga razloga ili relevantne i razumno obranjive činjenice, jednako kako su pojam navodne znanstvene reprezentativnosti neki Maldini iz Dubrovnika, Cipek, Šalaj, Rimac, Puhovski, Lalić, velika većina usput i aktivisti gore navedenih predvodnika civilnih udruga, a da usprkos višegodišnjim litanijama o svemu i svačemu nemamo pojma o njihovoj ukupnoj reprezentativnosti; ne znamo gdje su i na čemu stekli svoje znanstvene reference, kakve su im i imaju li ih uopće, koliko su relevantnih radova u svijetu objavili o temama o kojima govore kao stručnjaci, zašto nemaju alternative ili konkurencije usprkos činjenici da Hrvatska milijardama kuna financira nekoliko tisuća znanstvenika iz svojih financijskih izvora?

Zašto tih silnih znanstvenika nema na programima HRT-a?

Zašto HRT ne postavi ovakvo pitanje?

Zašto takvo pitanje ne postavi država-vlasnik HRT-u kad usvaja izvješća o ostvarivanju programskih ugovora ili analizira njihov rad?

Nije li to nužno, normalno i obavezno ponašanje dobroga gospodara koji ulaže preko milijardu kuna da bi dobio najbolju moguću uslugu ili proizvod?

Jest.

Zašto ga nema?

Jer državnim politikama odgovara tako invalidan i loš proizvod, jedino je razumno objašnjenje.

Nitko među ljudima koji odlučuju o HRT-u, ili o financiranju civilnoga društva nikada ne bi osobno plaćao niti tolerirao takvo ponašanje ugovorne strane prema svojim osobnim interesima, naravno, pod uvjetom da nema dijagnozu sa psihijatrije da je nesposoban za odlučivanje o sebi.

Nitko!

I karijerno, društveno i svakako – napreduju zbog toga, i političari vlasnici, i novinari i urednici dezinformatori.

I jedni i drugi!

Zato je Hrvatska ovako zapuštena.

Podcijenjena.

Nesigurna.

Provincijalna.

Govorim o javnoj Hrvatskoj, nikako o autentičnoj Hrvatskoj.

I, zato barbarstvo Paula Stubbsa nije incident, nego kritična i izuzetno opasna društvena pojava.

Nitko u Hrvatskoj ne zna zašto bi recimo neki Dragan Zelić bio stručan i po čemu, za izborna pitanja a notorno je nazočan u svim HRT emisijama o izborima, pri čemu mu baš nikada ni jedan novinar neće postaviti pitanje o katastrofalnoj činjenici da više od polovice hrvatskog naroda ima zakonski zapriječenu mogućnost korištenja svoga temeljnog političkog prava, onoga izbornoga, niti će on sam ikada potencirati to pitanje, a država ga financira vrlo velikim novcima za doprinos upravo tomu.

Samoproglašenu skupu stručnost i pozvanost!

Zašto je nadalje Gordan Bosanac certificirani mirotvorac i tko ga je promaknuo te na temelju čega u relevantnu osobu za najširi spektar mirovnih inicijativa, kakve su to inicijative i čije interese zastupa svojim djelovanjem primjerice u zalaganju za demilitarizaciju Hrvatske povodom razmišljanja o služenju redovnoga vojnoga roka, te zašto to Hrvatska financira?

Samoproglašeno skupo mirotvorstvo i reprezentativnost!

Kako je i gdje Vesna Teršelić stekla znanja i kompetencija za istraživanja prošlosti i bavljenje povijesnim istraživanjima pored aktivnih vrlo skupih nekoliko katedri za povijest i povijesnih instituta u Hrvatskoj, kome treba njen paraznanstveni doprinos, a istodobno su kriminalizirani javno, pa i politički recimo Igor Vukić ili dr. Stjepan Razum sa svojim istraživanjima iznimno bolnih tema iz hrvatske povijesti; tko je ovlastio Zorana Pusića da objašnjava poželjne društvene standarde u Hrvatskoj i na temelju kojih referenci upravo on to radi a država ga zasipa golemim državnim sredstvima?

Tko u svijetu plaća paraznanstvenu historiografiju i pretpostavlja ju znanstvenoj?

Nije li to prvorazredna tema za novinarsko istraživanje HRT-a za vrlo, vrlo velike nacionalne novce?

Jest naravno.

Hrvatska o tome ne zna ništa, a ulaže milijardu i dvije stotine milijuna kuna svake godine samo u HRT, očekujući profesionalnu i potpunu informaciju o svim relevantnim pitanjima, koju nikako ne dobiva.

Koja bi to budala radila šutke u svome životu?

Zašto bi Radojka Borić ili Bojana Genov bile prototip i uzorna vizija žene u Hrvatskoj, na temelju koje reprezentativnosti i na temelju kojih činjenica se pretpostavlja njihova reprezentativnost, kako u programima HRT-a, tako i u financiranju njihovih djelatnosti, te na temelju čega se može zaključiti da su one predstavnice većine prosječnih žena Hrvatske ili nekakve žene budućnosti?

Niti su bile niti će ikada biti reprezentanti hrvatske žene.

Griješim li?

Zašto se zgražati nad barbarstvom Paula Stubbsa a istovremeno držati normalnim javno djelovanje tih ljudi. Za njega su takvi kriterij u Hrvatskoj, zato se i ponaša tako, a to mu svjedoči državna politika koja podupire i njih i njega zbog toga.
Paul Stubbs je dakle posljedica sustavnih i organiziranih društvenih poremećaja a ne nikako incident ili nekakav izdvojeni slučaj.

Kako su suprotstaviti tome?

Relevantno i potpuno informiranje je najvažniji primarni model, a samo po sebi takvo informiranje je i pritisak na državne institucije da urade ono što sve države svijeta – moraju.

To je pitanje opstanka Hrvatske.

Gdje završava i na kojim kriterijima granica uredničke i novinarske slobode ili prosudbe, na temelju čega urednik u informativnom programu HRT-a primjerice smije zaključiti da je normalno s jedne strane nekoliko dana u desetine informativnih emisija emitirati Lekovića uživo iz Srbije i njegovu nesuvislu i u startu sumnjivu priču o navodnom atentatu bez ikakvih pitanja, a onda godinu dana ni ne pomisliti dobiti relevantan odgovor od nadležnih državnih institucija – je li bilo atentata ili se radilo o nevjerojatnoj sabotaži nacionalnog ugleda hrvatskog naroda i države, što bi se praktično posve uklapalo u redovne aktivnosti Lekovića i krugova oko njega?

Stvarno profesionalan i javno nezavisan HRT to bi odavno učinio.

Današnji HRT ne bi, niti može, jer je istodobno i promicatelj i talac – atentatora na zdrav razum hrvatskoga čovjeka. I pretežiti atentator na same temelje profesionalnoga informiranja, smisla i poziva novinarske profesije, jer je na današnjem HRT-u redovito jedino stalni pritisak na novinare i rijetke urednike koji se usude iskoračiti i postaviti pitanje, dok se profesionalne psovke po vrijednosnom sadržaju poruka ništa manje zlokobne i ružne od Stubbsove, kao Mikleušević, Sever, Šikaljić, Latin, Hrvoje Zovko, Ivica Zadro, Periša Čakarun i desetine sličnih svakodnevno rugaju cijeloj Hrvatskoj svojim profesionalnim nastranostima zaštićeni kao medvjedi.

Zato imamo toliko neznanja o toliko bitnih i presudnih stvari u Hrvatskoj. A neznanje je savršena podloga za laži, krivotvorine i manipulacije. I, jedina podloga na kojoj čovjek ne može odlučivati na razini dostojnoj čovjeka.
Opasno je nezadovoljstvo prema programima HRT-a iskazivati samo negledanjem. To je najvažniji instrument emancipacije nacionalne i društvene svijesti, od njega se ne smije defenzivno odustati i prepustiti ga otvorenim neprijateljima kao oružje protiv sebe.

Mora ga se vratiti onome kome pripada i tko ga financira. Hrvatskom narodu.

Foto:megy m./maxportal



Komentari
Share Button