Silvana O. Ivoš: Milanovićev mandat obilježit će svađa sa susjedima, Špičkovina i lex Perković

listopad 24, 2015 maxportal
Share Button

Milanović se veći dio mandata svađao s kim god je stigao umjesto da je radio ono za što je dobio potporu birača, a to je Hrvatsku gospodarski ojačati.



silvana_oruc_ivos-11111111[1]

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Umjesto toga njegova politika nečinjenja i neznanja golemi broj ljudi dovela je do ruba neimaštine, urušila na tisuće i tisuće srednjih i malih tvrtka, farma i obiteljskih gospodarstava i najmanje stotinu tisuća ljudi doslovno prisilila na iseljavanje iz države, na odlazak trbuhom za kruhom.

Nisu samo gospodarski i izborni program jedina mjera na kojoj valja gledati razliku između dva vodeća politička takmaca – Domoljubne koalicije predvođene HDZ-om i SDP-ove koalicije. Važna je i retorika ali i poruke koje čelnici stanaka upućuju javnosti. Teško je ne uočiti ključnu razliku u ta dva pristupa.

I dok HDZ i Domoljubna koalicija pozivaju na zajedništvo, štoviše i izborni je slogan Zajedništvom za jaku Hrvatsku, SDP i njegovi partneri se pozivaju na: Mi ili oni!? S jedne strane čelnici HDZ-a u svojim nastupima šalju poruke u kojima ne dijele već okupljaju i nude rješenja, Milanović u svojim javnim nastupima podcrtava podjelu na mi ili oni.

Štoviše, to ide do te mjere da predsjednik Vlade u odlasku hrvatske birače dijeli na dobre i loše, odnosno na svjetlo i tamu. „Tko nas hoće pratiti naš je, a to je većina ljudi u Hrvatskoj“, poručio je Milanović s nedavnog skupa svoje stranke u Varaždinu iz čega se da zaključiti kako u skupinu svjetla i dobrih spadaju svi oni koji će glasovati za SDP-ovu koaliciju dok su svi ostali – na mračnoj strani?!

Politika podjela koju je na takav grub način inaugurirao Milanović u ove izbore, zadnje je što ljudima treba. Država je u dubokoj gospodarskoj, financijskoj, socijalnoj ali i duhovnoj krizi, što svi i te kako jako osjećamo. Krivac za takvo stanje je, u najvećoj mjeri, Milanovićeva Vlada koja je tijekom svojeg mandata lošom politikom te politikom podjela i konflikata urušila sve što se dalo urušiti. Milanović, potrubi za vukovinu1[1]

Milanović se veći dio mandata svađao s kim je god stigao umjesto da je radio ono za što je dobio potporu birača, a to je da Hrvatsku ojača gospodarski. Umjesto toga njegova politika nečinjenja i neznanja golem je broj ljudi dovela do ruba neimaštine, urušila na tisuće i tisuće srednjih i malih tvrtka, farma i obiteljskih gospodarstava i najmanje stotinu tisuća ljudi doslovno prisilila na iseljavanje iz države, odnosno trbuhom za kruhom.

Kada se sada analizira Milanovićev četverogodišnji mandat, jedino što je konstanta jest – svađa. Svađa s kim je god stigao. Sa svima onima koji nisu mislili kao on ili koji su se, ne daj Bože, javno, usudili reći što misle o njemu i njegovoj politici. Evo posljednji je primjer odnos prema Predsjednici države s kojom se javno svađa, vrijeđa je i na osobnoj razini ili se, doslovno, izruguje nekim njenim potezima. Dakako, takav odnos ponajprije govori o tome da su premijeru na odlasku potpune nepoznanice osnovna politička korektnost, ali i kućni odgoj.

Posvađao se Milanović i sa susjedima. Omiljeni su mu srpski premijer Vučić kao i mađarski Orban postali meta čim su svojim potezima dali do znanja da nema vjerodostojnih planova A, B, C. Pri tome je, bezuspješno, pokušao iskonstruirati kako su Vučić i Orban u dealu s HDZ-om na što nitko relevantan nije nasjeo.

Ne zaboravimo niti zaoštravanje s Njemačkom i Angelom Merkel nakon što je odbio postupiti u skladu sa zakonom i sukladno Europskom uhidbenom nalogu izručiti bivše dužnosnike jugoslavenskih tajnih služba Perkovića i Mustača za kojima je Njemačka raspisala tjeralicu zbog, kako ih sumnjiče, upletenosti u ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića. Milanović je tada, izvan svih zakonskih norma, saborskom većinom i preglasavanjem uveo ograničenje na primjenu europskog uhidbenog naloga (lex Perković).

Ne treba reći da je famozni lex Perković pao, ali tu dolazimo do Milanovićeva konflikta s Ustavnim sudom. Naime, to što je njegova saborska većina usvajala zakone koji nisu u skladu s Ustavom i drugim zakonima, te ih je Ustavni sud poništio, Milanović je shvaćao osobno. I zaratio s Ustavnim sudom, što je nezapamćeno u domaćoj politici.

Svađao se Milanović i sa svima drugima. Sa sindikatima kojima je poručivao da puno galame kao da je uloga sindikata da šuti, s poslodavcima, učiteljima, liječnicima i medicinskim sestrama, sudcima, Europskom komisijom. Izrugivao se mještanima Špičkovine i Vukovine. O braniteljima ne treba ni govoriti, a razina i način na koji je komunicirao s njima, izvan je granica bilo kakva dobrog ukusa i pristojnosti.

Povremeno bi gazio i „svoje“ ako bi zakoračili s njegove zacrtane staze; svi znamo kako su prošle Mirela Holy i Aleksandra Kolarić koje je, također, znao vrijeđati i na osobnoj razini. Ružu Tomašić nazvao je, pak, elementarnom nepogodom.

Tijekom tih Milanovićevih obračuna sa svim i svakim najviše su stradali građani. I za njih Milanović ima prigodnu poruku: „Mi nismo obećavali. Ljudi su svejedno imali velika očekivanja od nas. To je ustvari kompliment jer imaš očekivanja od onih za koje misliš da mogu napraviti puno. U ovom slučaju čudo“.

Dovoljno da 8. studenoga svi budemo pametniji.

Foto:fah/rtl



Komentari
Share Button