Silvana Oruč Ivoš: Neraskidive međuhrvatske spone

veljača 3, 2015 maxportal
Share Button

Nakon braće Nike i Roberta Kovača, dobili smo braću Karačić kao dokaz te homogenizirajuće spone između Hrvata u Domovini i dijaspori



silvana_oruc_ivos-1[1]

Piše: Silvana Oruč-Ivoš

Nije problem samo što se Hrvatima izvan domovine na različite načine, pa i huškačkom politikom, priječi ostvarivanje njihova ustavnog prava. Dugoročno, puno je veći problem taj što su se oni koji zagovaraju svojevrsnu diskriminaciju svih onih koji ne misle isto i koji su spremni na nepoštivanje zakona kada im to ne odgovara – uspjeli nametnuti kao svojevrsni slobodnomisleći intelektualci, kao nekakve napredne snage. I oni danas kroje našu sadašnjost ali i budućnost.

Trebao je to biti običan i totalno apolitičan prilog jedne nacionalne televizije o slavlju u mostarskoj obitelji Karačić čija dva sina sudjeluju na svjetskom rukometnom prvenstvu u Kataru. A onda pred kraj priloga, negdje između suza radosnica ponosne majke, oca koji je s „najboljom janjetinom koja se u Hercegovini može dobiti“ dvorio brojne okupljene goste i slavljeničke atmosfere koju je slika vjerno dočarala,  kadar je ispunilo lice jednog nazočnog razdraganog kuma koji je uzbuđeno uzviknuo: „Ispada da će opet dijaspora Hrvatsku odvesti do finala!“

I zaista, priča o braći Karačić opet je nesvjesno u prvi plan gurnula pitanje dijaspore ili preciznije – Hrvata koji žive izvan domovine. Samo petnaestak dana ranije, tijekom i nakon drugog kruga predsjedničkih izbora svjedoci smo bili svojevrsne medijsko-političke stigmatizacije Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini jer su se, eto, usudili izaći na izbore i glasovati. Mediji su bili prepuni, gotovo, uvredljivih komentara na njihov račun jer što bi oni na bilo koji način trebali odlučivati o izboru hrvatskog predsjednika, odnosno predsjednice. Išlo se toliko daleko da je dio glasnogovornika te i takve javnosti postavio  pitanje kako to da o budućnosti Hrvatske može glasovati netko tko u Hrvatskoj ne plaća porez? Koliko je to promašena teza ne treba previše govoriti jer bi to značilo da glasovati ne bi smjeli ni umirovljenici, studenti ili, primjerice, nezaposleni.

Međutim, hajka koja se stvorila oko glasovanja Hrvata u BiH zapravo pažljivo provedeno političko-medijski okretanje pile naopako. Koje je pritom za cilj imalo zaboraviti činjenicu da je, samo pet godina ranije, 406 tisuća Hrvata izvan Hrvatske  svoje biračko pravo moglo ostvariti na 250 biračkih mjesta. U BiH su tada bila osigurana čak 124 biračka mjesta, a na posljednjim izborima tek njih – 15. Drugim riječima, i da su htjeli, Hrvati iz BiH, fizički nisu mogli ostvariti svoje ustavno pravo.

Isto tako, pokazalo se promašenim inzistiranje na tome da su glasovi iz BiH odlučili o ishodu predsjedničkih izbora. Nisu, ali što i da jesu?! Hrvati iz BiH samo su konzumirali svoje ustavno pravo i nitko tko je legalist ne bi se trebao sablažnjavati nad tom mogućnosti. Isto kao što se ne bi trebali čuditi državljanima Srbije koji organizirano dolaze u Hrvatsku glasovati i iskoristiti pravo koje im je dano.

Uostalom, svi oni koji bolje prate hrvatske izborne kampanje htjeli – ne htjeli morat će se složiti s činjenicom da se otvaranje pitanja glasovanja tzv. dijaspore uvijek obije o glavu onima koji takvo što dovedu u pitanje. Stručnjaci za političku komunikaciju reći će da nije pametno otvarati osjetljiva pitanja, a ovo svakako spada u jedno od njih. Otvaranje polemiziranja s pravom glasovanja Hrvata koji ne žive u Hrvatskoj prisjelo je Josipoviću jer se automatski percipiralo da i on ima negativistički odnos prema tom pravu iako, istini za volju, on sam takvo pitanje nije otvarao.

Njegov je problem, međutim, taj što to pitanje nije zatvorio na način kako dolikuje jednom predsjedniku koji poštuje zakone. I zato mu se dogodilo isto što i Milanoviću 2007. godine kada je zbog otvaranja osjetljivih tema, u fotofinišu izgubio gotovo dobivene parlamentarne izbore. Prisjetimo se, tada je jedan od vodećih slogana SDP-a bio „Odlučimo u Hrvatskoj“ čime su sugerirali da se svi oni koji ne žive u Hrvatskoj ne bi trebali petljati u izbore. I odgovor su dobili upravo preko sporta i to preko sada već, legendarne, poruke Nike Kovača i njegova brata Roberta, također. Upravo se nešto slično dogodilo ovih dana.

Jedan od braće Karačić iz Mostara koji igra za Hrvatsku rukometnu reprezentaciju nesvjesno je, eto, samo koji tjedan nakon izbora postao dokaz te homogenizirajuće spone između Hrvata izvan i domovine same. Odnosno promašene politike onih koji će i ubuduće inzistirati na tome da bi Hrvatima izvan domovine trebalo uskratiti pravo na izbor.

No, nije samo problem taj što se Hrvatima izvan domovine na različite načine, pa i huškačkom politikom,  priječi ostvarivanje njihova ustavnog prava. Dugoročno, puno je veći problem taj što su se oni koji zagovaraju svojevrsnu diskriminaciju svih onih koji ne misle isto i koji su spremni na nepoštivanje zakona kada im to ne odgovara – uspjeli nametnuti kao svojevrsni slobodnomisleći intelektualci, kao nekakve napredne snage. I oni danas kroje našu sadašnjost ali i budućnost.

Njih se uzima kao relevantne. Oni kao nekakvi opinion makeri na razne načine utječu na široku javnost. Ne libe se drugačije od sebe ismijavati i za njih su redovi Hrvata u BiH u kojima strpljivo čekaju da ostvare svoje biračko pravo čisto natražnjaštvo koje za cilj ima pogodovati jednoj konzervativnoj stranci. Upravo su takva stajališta dovela do medijske stigmatizacije Hrvata u BiH koji su, a pokazali su to i posljednji predsjednički izbori, prikazani, u najmanju ruku, kao nekakav teret koji, eto, svi mi, ni krivi ni dužni, moramo nositi.

Glasni i medijski jaki pojedinci iz svojih udobnih fotelja i skupih restorana ne libe se kritizirati svaku sustavnu skrb prema Hrvatima u BiH. Koja je, kako je to jednom napisao politički komentator Milan Jajčinović, svima nama postala „ne samo pasoško nego i psihološko inozemstvo“.

Odgovorna politika, čija god ona bila, trebala bi s posebnom pozornošću voditi računa o Hrvatima u BiH pogotovo u svjetlu činjenice da dnevno na desetke njih zauvijek napušta rodnu grudu. Što to znači za samu Hrvatsku koja je njihovim iseljavanjem već izgubila svoju prirodnu biološku bazu, ne treba previše tumačiti. Kao i koliko je to važno za nacionalnu sigurnost što se pokazalo presudnim u Domovinskom osloboditeljskom ratu. Samim tim ni jedna cijena koju bi matica platila za njihov opstanak ne bi smjela biti upitna.

 



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button