“Srbe na vrbe!” slovenska je krilatica koju su komunisti pripisali Hrvatima

ožujak 27, 2017 maxportal
Share Button

“Srbe na vrbe! – nije (!) hrvatska nego slovenska šovinistička izmišljotina. Marko Natlačen, Slovenac, napisao je – na slovenskom jeziku – i objavio 27. srpnja 1914., kao programski tekst u listu “Slovenec”!!!



nedjeljko-kaveljević-ždero[1]

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Za znatiželjne istinoljupce preporučam odličan, vrlo duhovit, i k tome vrlo poučan tekst živućeg hrvatskog intelektualca Kemala Mujičića koji je iz nužde objavljen na blogu “Kemoterapija“, jer ga Jutarnji list, iz zdravu razumu vrlo nepoznatih razloga nije htio objaviti.

Mujičićev tekst je istinoljubiva reakcija, napisan kao razuman istinoljubivi demanti na nerazumne i neistinoljubive laži Miljenka Jergovića u tekstu Hrvatska desnica ima svog Krležu, (Jutarnji list, 22. ožujka 2003. godine, str. 56) o književniku Mili Budaku te ostalim još živućim, desničarskim, klerofašističkim, srbožderskim i nadasve genocidnim ustaškim gujama!

Budući da se – od riječi do riječi slažem – prilažem integralni tekst Kemala Mujičića:

KRHKO JE NEZNANJE

Hoću – neću, hoću – neću, ipak hoću i neću.

Hoću reagirati na jednu rečenicu, a ne da mi se osporavati sve one budalaštine – (tipa tko se kome poklanja lijevo ili desno, gore ili dolje, Krleži ili Marku Perkoviću, Titu ili Tuđmanu, Paveliću ili Mihailoviću, Viskoviću ili Matiću, Oliću ili Jergoviću; dosta mi je ladica tipa – u ovoj ladici držim šećer, u onom pretincu brašno, ovdje u sunjici Krležu, ondje u fioci Perkovića, a u ovoj čekmedži onog Milenka koji je legao da spava…) – što ih je napisao uvaženi hrvatski književnik Miljenko Jergović u tekstu Hrvatska desnica ima svog Krležu (Jutarnji list, 22. ožujka 2003. godine, str. 56),

Naime, u tom tekstu riječi se naprosto natječu koja će biti besmislenija, sudaraju se jedna s drugom, kao neoprezni vozači automobila u gustoj sarajevskoj magli, pak bih, kad bih smio, taj tekst nazvao zvjezdanim dometom silnih budalaština, inače uvaženog hrvatskog književnika.Mile Budak-SpomenPloča,

Ali, ne valja unaprijed davati konačnu ocjenu budući da u tom žanru rečenik, inače uvaženi hrvatski književnik, može napredovati; ili kako bi rekao Sidranov junak iz onoga filma – Svaki dan napredujem u svakom pogledu; te se dâ zaključiti da će rečenik, inače uvaženi hrvatski književnik, nadmašiti i sve one brojne besmislenosti iz navedenoga teksta, i mnogih drugih ovdje nenavedenih tekstova.

Eto, zato mi se ne da osporavati ono o čemu rečenik, inače uvaženi hrvatski književnik, piše, a da ni ne zna o čemu piše; a ne zna jer niti je čitao, niti se raspitivao o onome što su drugi pročitali, nego, eto, javno napisa to o čemu nema pojma i samim tim to o čemu nema pojma postaje svjedočanstvo koje valja respektirati.

Pa, baš i ne respektiram.

E, sad, da vidimo o kojoj je rečenici riječ. Riječ je o rečenici u kojoj rečenik, inače uvaženi hrvatski književnik, razglaba o hrvatskom književniku Mili Budaku, ustaškom dužnosniku i ratnom zločincu, kako ga je označilo ondašnje sudstvo, te ga, kao takvog, oslobodilo ovozemaljskih briga, to jest osudilo na smrt.

Dakle, uvaženi hrvatski književnik Miljenko Jergović piše, čini mi se ironično, ovako: Onih nekoliko maksima (tipa “Ljuta trava na ljutu ranu”, “Srbe na vrbe” i sl.) koje su krasile intelektualnu biografiju ovog neorealističkog pisca bile su izgovorene u nekoliko programatskih govora, ali one Budaka nisu mogle izdignuti na mjesto, sasvim hrvatskog Krleže.
SRBE OB VRBE

Eto, prepisah to i ostadoh živ, pokraj sasvim hrvatskog Krleže.

Ali, brate, mili, plaho me dirnuo rečenik, inače uvaženi hrvatski književnik, jer ne navodi autore te dvije intelektualne maksime, što su krasile intelektualnu biografiju ovog neorealističkog pisca, a koje su, te vesele intelektualne maksime, izgovorene u nekoliko programatskih govora, pa tako proizlazi da je sâm Mile Budak autor tih intelektualnih maksima.

A nije.

Ljuta trava na ljutu ranu je narodna poslovica, inspirirana onim miroljubivim biblijskim Oko za oko, Zub za zub, Rečenica za rečenicu itd. Ima naš narod i dobroćudnijih izreka tipa – Tko tebe kamenom, ti njega kruhom..., ali takva razmatranja nisu tema ovoga teksta. Prema tome: autor intelektualne maksime Ljuta trava na ljutu ranu, nije Mile Budak, on se tom narodnom poslovicom poslužio kako bi slikovito rekao da više poštuje biblijsku rečenicu koja poziva na osvetu, nego onu Isusovu miroljubivu o drugom obrazu

S drugom intelektualnom maksimom – kako se metaforički izrazio naš intelektualac, inače uvaženi hrvatski književnik – Srbe na vrbe, nešto je veći grijeh neznanja, ne samo rečenika o kojem je u ovome tekstu riječ, inače uvaženog hrvatskog književnika, nego su mnogi prije njega autorstvo te intelektualne maksime odricali pravome autoru i pripisivali drugome. To bi bilo isto kao da sam ja autorstvo one tuži-bapske fukare ugrùmbuhčio u literarni grunt rečenika.

I zato, svima koji nisu znali, a i onima koji su znali, pa pizdunski šutjeli kao ja, obznanjujem ime i prezime pravoga autora intelektualne maksime, koju tako zlobno pripisuju upravo Mili Budaku.

Riječ je o Marku Natlačenu, Slovencu i slovenskom klerikalcu.

Zapravo, cijeli je proizvod iz nama naklonjene Slovenije: Slovenac je tekst napisao na slovenskom jeziku i objavio ga 27. srpnja 1914., kao programski tekst u listu Slovenec.
marko natlačen., mussolini jpg

Naime, u Sarajevu je ubijen onaj Ferdinand sa suprugom, pa je Carstvo objavilo rat Srbiji. Valjalo je tada u rat privući što više dragovoljaca. Marko Natlačen složio je tada pjesmu kojoj je dao naslov BOJNI GROM ili SRBE OB VRBE. U doba kad je pjesma objavljena, Mile Budak se zabavljao pripremama da u ratnim uvjetima, kako-tako, proslavi 25. rođendan s prijateljicama i prijateljima. Pisao jest, ali, kao što znamo, nije pisao tu vrst poezije.

Zato na kraju teksta, pjesmu Marka Natlačena objavljujem u izvornom obliku, kao neku vrst poetske šašave ilustracije ovoj reakciji. Pjesmu objavljujem samo zato što držim da će objavljivanje izvornika zorno i tvorno prokazati i pokazati još jednu od brojnih laži, izrečenih i napisanih na račun moje domovine, koje se, upornim ponavljanjem, pretvaraju u istinu, a širenju tih i takvih istina prinosio je i prinosi svojim napisima i rečenik, inače uvaženi hrvatski književnik.

Možda će se nekome učiniti važnim i to da je rečeni Natlačen poslije postao ban Dravske banovine, pa, eto i to upisujem na znanje znatiželjnima.

I to bi bilo to.

Kad je riječ o književnoj vrijednosti Mile Budaka, ne bi se moglo reći da sam zaljubljenik u tu vrstu proze. Naprotiv. Možda bih se čak složio sa Mijom Mirkovićem (Mate Balota) (prikaz djela Mile Budaka, pod naslovom BUDAKOVO „OGNJIŠTE“ objavljen u Krležinom Pečatu 1939. godine, broj 3, str. 180-184), koji je svoj tekst završio riječima (koliko se sjećam): proza Mile Budaka nekako visi u zraku, a seljaci, kao što znamo, žive na zemlji. Nema uskličnika, a baš bi se lijepo izdužio uz kraj ovako domišljato smišljene ocjene. Ali, Mijo Mirković nije volio uskličnike, pa to valja poštovati.

Svojedobno su Cesarec i Krleža, 1919., u jednom redakcijskom Plamenom tekstu pisali o gluposti posvuda oko njih, a naročito o gluposti književnih kritika, posebno s dr. Dragutina Prohaske, s kojim su u to doba žestoko polemizirali, jasno naglašavajući da ne misle da je dr. Dragutin Prohaska glupan!

Molim, ni ja ne mislim da je Miljenko Jergović glupan, što posebno naglašavam.

Ali da znade napisati budalaštine, e, to zaista zna, svaka mu čast. (Ovdje sam, sine, jedva jedvice izbjegao uskličnik.) Pa mu u tom smislu izričem svoje priglupo poštovanje.

Marko Natlačen

BOJNI GROM ili SRBE OB VRBE

Krvava pesma do nebes upije,
Krv Ferdinova je v mes Zofije.
Zvali ste nas dolgo dni na klanja…
Iz dolge vstali smo noči in spanja.
S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,
Dom hladan vam postavimo ob vrbi…
V imenu Božjem pride k vam armada,
Pogledat, kaj se sveti tam z Belgrada.
Očistimo vam sveti križ od praha,
Za nas je bojni grom in piš bez straha.
Nožnicam meč izderemo bliskavi,
Da prestol vam operemo krvavi.



Komentari
Share Button