Treba li nam Istanbulska konvencija ako imao Deklaraciju UN-a o spriječavanju nasilja nad ženema iz 1993. godine

siječanj 21, 2018 maxportal
Širi dalje

Već mjesecima se diže prašina i raspiruju strasti oko tzv. Istanbulske konvencije koja se ultimativno nameće od strane naše lijevo-liberalno-anarhističke javnosti (uključujući i pripadajuće im političke stranke i udruge civilnog društva kojih je u Hrvatskoj ne mali broj).



Nisam nikakav stručnjak za ljudska prava, pogotovu ne za prava manjina, žena i LGBT osoba, ali pitam se: Što famozna „Istanbulska konvencija“ sadrži vezano za prava žena, a čega nema u Deklaraciji o uklanjanju nasilja nad ženama (48/104) što ju je usvojila Opća skupština UN-a 20 prosinca 1993. godine (dakle, prije nešto više od 25 godina)?

Je li se u tih četvrt stoljeća toliko napredovalo u zaštiti žena pa je spomenuta Deklaracija prevaziđena i zastarjela, ili pak „zaštita žena od nasilja“ treba poslužiti kao dimna zavjesa za nešto drugo što se želi „provući“ uz ovu u načelu humanu inicijativu kojoj se (u normalnim okolnostima) ne bi imalo što prigovoriti?

Na internetu je dostupna originalna verzija ovog dokumenta (na: http://www.refworld.org/docid/ 3b00f25d2c.html) i to na 4 jezika (arapskom, francuskom, ruskom, španjolskom i kineskom), a prijevod na hrvatski nalazi se na stranici: http://www.prs.hr/index.php/medunarodni-dokumenti/un-dokumenti/

U Uvodnom dijelu Opća skupština priznaje

hitnu potrebu za univerzalnom primjenom na ženski dio populacije, prava i načela koja se odnose na jednakost, sigurnost, slobodu, integritet i dostojanstvo svih ljudi, napominjući kako su ta prava i načela zajamčena međunarodnim dokumentima, uključujući Opću deklaraciju o ljudskim pravima, Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima, Međunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih postupaka i kazni.

Prepoznavajući kako bi učinkovita provedba Deklaracije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena pridonijela uklanjanju nasilja protiv ženama, a uz postojeću Rezoluciju ojačala i upotpunila taj proces...“ itd.

Na kraju Uvodnog dijela izražava se uvjerenje

kako u kontekstu gore navedenog postoji potreba za jasnim i sveobuhvatnim definiranjem nasilja protiv žena, za jasnim stavovima o pravima koja se trebaju primijeniti kako bi se uklonili svi vidovi nasilja protiv žena, za obvezivanjem svih država u skladu s njihovim odgovornostima, i obvezivanje međunarodne zajednice općenito kako bi se uklonilo nasilje protiv žena.

Nakon toga, Opća skupština UN-a „svečano objavljuje“ Deklaraciju o uklanjanju nasilja protiv žena „i potiče na sve moguće napore kako bi ona postala sveopće poznata i uvažena.

Slijedi ukupno 6 članaka.

Članak 1. kaže:

U ovoj Deklaraciji termin ‘nasilje protiv žena’ označava bilo koji čin nasilja zasnovanog na spolnoj/rodnoj osnovi koje rezultira ili može rezultirati fizičkom, spolnom ili psihološkom povredom ili patnjom žene, uključujući i prijetnje takvim djelima, silu ili svojevoljno oduzimanje slobode, bilo u javnom ili privatnom životu.“

U Članku 2. definirano je što sve obuhvaća nasilje protiv žena (uz napomenu da ono nije ograničeno samo na ovdje spomenute oblike), pa se navodi: Fizičko, spolno i psihološko nasilje u kućanstvu, braku i u izvanbračnim zajednicama, društvenim zajednicama, na poslu, vezano za trgovinu ženama itd. (s detaljnim opisima vrsta tog nasilja), te „fizičko i spolno nasilje počinjeno ili tolerirano od države u kojoj se događa.

U Članku 3. navodi se koja su sve neotuđiva prava koja imaju žene

(sva ljudska prava i slobode u političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom i bilo kojem drugom području, te naročito: pravo na život, jednakost, slobodu i sigurnost osobe, pravo na zaštitu pred zakonom, oslobađanje od svih oblika diskriminacije, pravo na najviše standarde fizičkog i mentalnog zdravlja, pravo na pravedne i povoljne uvjete rada, pravo da žene ne budu izložene mučenju ili drugim okrutnim, nehumanim ili ponižavajućim postupcima i kaznama).

Članak 4. govori o obvezama što ih imaju države u provođenju ove Deklaracije, uključujući i njezino normativno i praktično provođenje, kao i nadzor nad time.

Članak 5. definira obveze međunarodnih tijela, agencija i organizacija u cilju oživotvorenja ciljeva sadržanih u Deklaraciji, uz suradnju s tijelima svih država članica UN-a.

Članak 6. kaže:

Ništa od sadržanog u postojećoj Deklaraciji ne smije utjecati ni na jednu odredbu, a koja bi eventualno više doprinosila naporima za uklanjanje nasilja protiv žena, a koja može biti sadržana u zakonodavstvu pojedine države ili bilo koje međunarodne konvencije, ugovora ili inog dokumenta koji je na snazi u pojedinoj državi.

(Za citirane dijelove pod navodnicima vidi: http://www.prs.hr/index.php/medunarodni-dokumenti/  un-dokumenti/270-un-deklaracija-o-uklanjanju-nasilja-nad-zenama;  istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.1.2018.).

Čitajući ove redove, pitam se čemu stalno potpisivanje kojekakvih „rezolucija“ i „deklaracija“ koje nisu ništa drugo nego izmišljanje „tople vode“, budući da već imamo ovakva dokumenta usvojena na najvišoj razini svjetske organizacije, koje u pravnom i moralnom pogledu obvezuju sve članice UN-a pa i Hrvatsku.

Koja je svrha „Istanbulske konvencije“, i zašto se ona tako agresivno nameće, kad već odavno imamo regulirano sve što nam treba u pogledu zaštite ljudskih prava, prava djeteta i prava žena?

Volio bih da netko javno objasni taj paradoks.

Zlatko Pinter/Foto:FaH

 



Komentari

Širi dalje