Zločine priznati, a ploče skinuti: Tko i zašto u Hrvatskoj danas zagovara Tita

srpanj 7, 2017 maxportal
Share Button

Iz rasprava, polemika i svađa oko Tita i njegovih spomenika jasno je da ga  podržavaju oni koji su od njega imali izravne koristi, a osporavaju oni koji su bili žrtve njegove politike.



PIŠE. Jure Ivančić

Pored toga puno je tu još mitologije i zamagljivanja relevantnih činjenica o liku i dijelu doživotnog predsjednika. Istina je, ukratko i u bitnom, da je bio vješt i bezskrupulozan političar i kao takav izabran od svjetskih moćnika da naslijedi nesposobnu dinastiju Karađorđevića i tako sačuvaju svoju tvorevinu Jugoslaviju.

Uselili su ga u Beli dvor i dali mu doživotnu i apsolutnu vlast koju je obilno koristio kako bi se učvrstio i održao kao predsjednik s kraljevskim ovlastima. Vojskovođa koji u ratu nije dobio ni jednu bitku, ali je poslije rata pobijedio i poubijao na tisuće zarobljenika i civila koje su mu isporučili svjetski moćnici isti oni koji su ga odabrali za vođu i gospodara. Zbog toga se u Zagorju devedesetih govorilo nek bu rata samo da ne bu oslobođenja.
Politički sustav koji je uspostavio bila je diktatura.

Progoni političkih neistomišljenika i kažnjavanje za bezazlene izjave kvalificirane kao verbalni delikt bila je glavna briga vlasti. Zatvori su bili prebukirani političkim zatvorenicima k’o smještajni kapaciteti u špici turističke sezone. Uspostavio gospodarstvo na nacionaliziranoj i konfisciranoj imovini, međunarodnoj humanitarnoj pomoći te na besplatnom radu omladinskih radnih akcija koje je kolabiralo šezdesetih godina. Siromaštvo i glad postali su tih godina društvena stvarnost. Rješenje je nađeno u gastarbajterstvu.

Stotine tisuća ljudi poslano je na tkz. privremeni rad u Zapadnu Europu. Naglo se podigao osobni standard građana, a država je također uprihodila ogromne devizne iznose koje su joj podigle kreditni rejting i omogućile devizno zaduženje i uvoz novih industrijskih postrojenja. Zarađeni novac u to vrijeme nije adekvatno ulagan u razvoj i obnovu tehnologija nego u radničke stanove i odmarališta kako bi se kupovao socijalni mir i stvarao privid uspješnosti socijalističkog društva. Kad je trebalo obnoviti istrošena postrojenja novaca više nije bilo. Zbog toga je opet došla kriza.

Kriza države. Građani su još uvijek stajali dobro zahvaljujući uštedama iz inozemstva a i oni koji nisu radili vani snašli su se na raznorazne načine za vrijeme kad je novaca bilo posvuda. Bilo je to vrijeme siromašne države i bogatih građana. Danas se često može čuti kako se u to vrijeme živjelo dobro što je istina, ali se zaboravlja da je to bilo iznad stvarnih mogućnosti i na štetu održivog gospodarskog razvoja.

Prije nego je umro doživotni presjednik počela je nepovratno odumirati njegova država i sve što je s njom stvarao. Raspala se u krvavom ratu puno gorem od onog iz kojeg je nastala. Sve što je doživotni predsjednik radio i gradio nestalo je kao neuspjeli eksperiment. Ostali su samo problemi koje ćemo još dugo rješavati.

Da smo četrdeset i neke krenuli stopama zapadnih demokratskih država danas bi sigurno bili u puno boljim prilikama nego što jesmo. A za to je najviše kriv bivši doživotni predsjednik o kojem još uvijek raspravljamo, polemiziramo i ne znamo što bi s njim.

Pozivanje na antifašizam danas je samo pokušaj prikrivanja, nepriznavanja ili pravdanja jugokomunističkih zločina koja su počinjeni uglavnom nakon rata samo da bi se dograbila i osigurala vlast. Treba li takvima biti zahvalan i podizati​ im spomenike ?

Jasno da ne i da postojeće treba ukloniti s javnih mjesta.

Zločine je lako osuditi, puno teže priznati, a bez priznanja nema pomirenja ni mira. Radi naše zajedničke i bolje budućnosti zločine priznati, a onima koji su ih činili ploče poskidati.

Foto:



Komentari
Share Button