Chiarina pisma Ante Kraljevića

travanj 29, 2015 maxportal
Share Button

Splasnuće avangarde, tj. modernizma započinje povratkom tradicionalizmu. Naime, avangarda se toliko iscrpila u traženju novuma na području slovogradnje i jezika otivši s jedne strane u grafičku poeziju, odnosno u slikarstvo, a s druge strane u jezikoslovnu samodostatnu kulu. Posljedica je da se od čitatelja zahtijeva biti gledateljem ili rekreatorom.

Pristaše likovnosti, ili bolje, bjegunci od štiva završili su u konceptualizmu, a rekreatori su postali koautorima književnoga djela. Za koautorstvo nije samo potrebna mašta, asocijtivnost, nego i naobrazba barem na razini inicijalnoga koautora. Inače, rekreacija nije potpuna jer nije na razini djela kojega je pjesnik ponudio publici.

To de facto znači: isključenje publike koja ne poznaje podrijetlo i opseg autorovih artefakata. Istodobno se na taj način količinski smanjuje čitateljstvo, ali preostalom kompetentnome dijelu čitatelja uvaćava se užitak iščitavanja.

Uvaženi komunikolog prof. Vito Grbavac rekao bi književni medij se brani samim sobom, poput ježa. No, hrana ili preduvjet egzistencije ostaje isti. Oni počivaju ne samo u književnoj nego i u ostjenjenoj baštini. U trenutku kad se avangardisti, tražeći novum – ne više tako radikalan i agresivan – okreću tradicionalizmu završava modernizam i započinje postmodernizam.

Jedno od glavnih obilježja lirike Ante Kraljevića jest postmodernistička uporaba hrvatske poetske baštine, uključujući gotovo sve razine, od stilema do diskurza (upravo onako kako su po Ježiću to majstorski izvodili Dubrovački epigoni).

Nju pjesnik izvlači na vidjelo otuđujući je od staroga prebivališta uvođenjem u novi povijesni kontekst, i tako joj osigurava atemporalnost koja ipak zadržava patinu prošlosti. Poput Buconjića, Dizdara ili pak Pešorde često to neposredno izvodi pukom citatnosti (Padraic Pearse, Andrijica Šimić, Dubravko Horvatić i dr.), odnosno uslazbenom sintetizacijom, tj. inkorporacijom tradicijskih poetičkih postupaka (nabrajalice, poetska dosjetka, toponimizacija stihotvorba), i konačno dijakronijskom zamjenom identiteta (višejezičnost, usvajanje tuđega teksta, tranzicija) .

Budući se vrelo ad apsurdum, radi podrijela i prostora, ne može posve očistiti od spacijalnih i jezičnih historijskih natruha – nadaje se zaključak – zavičajnost kao temeljna značajka Kraljevićeva pjeva. U Kraljevića zavičajnost izvire iz sociokulturnoga konteksta. Naime, putem analogije se povijesne zgodbe i nezgodbe transponiraju u suvremenost. I obrnuto, suvremene se činjenice i društveni odnosi ulančuju s historijskim omrežjem. Tako aktualna previranja bivaju opovjestnjena, postaju dijelom prošlosti – nepomični spomenik.

Ovaj postupak još je pojačan uporabom korijenskoga pravopisa koji ujedno svjedoči o artističkom tretmanu povijesnih činjenica, pa i zabluda o Vuku Stefanoviću Karadžiću koji je tek drsko iskoristio djelo prvoga hrvatskog jezikoslovca Bartula Kašića, a sad mu se pripisuju inovatorske zasluge. No poeziji nije zadaća potraga za istinom. Baš suprotno. Ona sve želi prikazati istinski lijepim. I onda kad se bavi ružnim.

Ma koliko se čini začudnim odatle proizlazi tvrdoća Kraljevićeva pjeva. Gotovo većinu postmodernističkih elemenata, prethodno natuknutih, sadrži višejezična pjesma „Wukowarishe petition“ u kojoj se zrcali epska pozadina unatoč liričnoj vanjštini.

Njezina epsko-lirska izražajnost jest zapravo odlika koja se proteže kroz cijelu knjigu pjesama Chiarina pisma iliti štono kažu žabari Jasnina pisma, Jasnina pjesma iliti po turski Pisma nade, Pjesma nade, Pjesma spasa; napose, ikavska pisma domoljublja, domotužja…

Vjekoslav Boban




Komentari
Share Button