Hrvatsku spisateljicu iz Vukovara novinari “regiona” optužuju za izmišljene ratne zločine

lipanj 4, 2016 maxportal
Share Button

TANJA BELOBRAJDIĆ objavila je početkom ljeta prošle 2015. godine svoj roman prvijenac ‘Crni kaput’ u izdanju Gradske knjižnice Vukovar koji je vrlo brzo postao pravi književni hit: prvo je u listopadu 2015. nagrađen u Vinkovcima nagradom ‘Josip i Ivan Kozarac’, a potom, početkom travnja 2016., u Splitu, i prestižnom nagradom Društva hrvatskih književnika ‘Slavić’.



‘Crni kaput’ roman je koji nalikuje na prošireni filmski scenarij, u kojemu se gotovo grubim, realističkim jezikom, na nekoliko razina paralelno opisuju odrastanje i mirnodopski život glavnoga junaka, običnoga vinkovačkog mladića, njegove obitelji i prijatelja, dragovoljni odlazak u pakao napadnutoga i opkoljenoga Vukovara, ulične borbe, smrti i stradanja, torture na zarobljenim Hrvatima, očajnički bijeg iz kamiona tijekom vožnje na stratište, te hepiendovsko, ali s gorkim okusom tragedije, izvlačenje glavnoga junaka iz spaljenoga, razrušenoga i ubijenoga grada na Vuki.

Tanja Belobrajdić i danas živi u Vukovaru. Umirovljena je časnica HV-a. U Domovinskome ratu i sama je bila među dragovoljcima, a iz okupiranoga Vukovara izvukla se u Vinkovce kroz kukuruzna polja pred sam pad grada, smrznutih prstiju na nogama. Ostatak rata, do časnoga otpusta iz HV-a 1994., provela je u Vojnoj policiji u Splitu, radeći kao voditeljica službe dežurstva, pri čemu je različito vrijeme provela u ispostavama u Zadru, Dubrovniku, Puli itd. Za svoj rad u službi, pohvaljivana je od strane Uprave vojne policije.

Hrvatski tjednik uspio se, nakon dugoga nagovaranja, izboriti za ekskluzivni intervju s Tanjom Belobrajdić – na žalost, ipak ne na temu njezina romana! – zbog teško shvatljive kampanje linča koja je pokrenuta protiv nje od strane jednoga broja autora koji se obično prepoznaju pod zajedničkim nazivnikom ‘feralovski krug’, sve u dijelu hrvatskih medija iste provenijencije koji su odreda uvezani u tzv. ‘balkansku mrežu’, što je pak kulminiralo neshvatljivom i zaprepašćujućom kampanjom (koja još traje) na društvenim mrežama, posebno na Facebooku.

Prošloga tjedna, bili ste na policiji. Zbog čega ili kojim povodom?

Prijavila sam policiji osobe koje su mi putem društvenih mreža ili e-maila poslale prijeteće poruke, a u kojima izražavaju konkretnu prijetnju. Naravno, ostavljam mogućnost kako je riječ tek o osobama koje imaju bolesnu potrebu obratiti se nekome koga ne poznaju, o kome su negdje nešto pročitale, no imam obvezu, prvenstveno prema svojoj obitelji, shvatiti te prijetnje ozbiljno.

Žrtva ste nevjerojatne kampanje, čak i linča, koji ne traje samo u posljednjih godinu dana, već gotovo dvadesetak godina, pod optužbama da ste sudjelovali u mučenju pritvorenika u Vojno-istražnome pritvoru Lora u Splitu. Makar je odavno i sudski presuđeno da su mediji koje ste utužili, a koji su objavljivali takve navode, lagali te su izgubili sudske sporove. Osjećate li se danas nezaštićeno u Hrvatskoj?

Takvu kampanju vode oni koji iza sebe imaju 70-godišnje iskustvo. Njihov me cilj nadmašuje. Ja sam tek mali kamenčić na putu prema tom cilju, ali to me je obilježilo za cijeli život. Znate kako se kaže: ‘Dok istina obuje cipele, laž je već obišla svijet’. Ne osjećam se nezaštićeno od institucija, s njima nikada nisam imala problema, niti kada sam bila u ‘sustavu’, niti kasnije. Ja sam tu, uvijek na raspolaganju, sve ove godine. Međutim, problem je što mnogi danas imaju iskrivljeno poimanje demokracije. Nije demokracija reći sve što ti padne na pamet, na nečiji račun iznijeti najgnusnije objede i reći – to je sloboda govora. Nije. To je kleveta i za to se odgovara.

UZ ISPRIKU OBJAVILI I MOJU ADRESU

Kakva je to ‘sloboda medija’ u samostalnoj Hrvatskoj ako je moguće nekažnjeno optuživati nekoga poput Vas bez ikakvih dokaza za tako teška kaznena djela?

Nekažnjeno je onoliko koliko to sami dopustimo. Djelomično krivim i sebe. Možda sam trebala odlučnije nastupiti od početka, no meni su se te optužbe činile toliko nevjerojatne da uopće nisam dvojila kako će i netko tko nema veze sa mnom pomisliti isto. Jednostavno, nije postojalo ništa što me je stavljalo u kontekst optužaba – niti mjesto, niti vrijeme, niti služba u Vojnoj policiji, niti opisi. I to je u postupcima gdje sam bila isključivo u ulozi svjedoka, bilo vrlo lako dokazivo. tanja belobrajdić, varsždinski, isprika

Postoje nadređeni, postoje zapovjednici postrojba u kojima sam u spornome vremenskom razdoblju boravila, postoje potvrde, naposljetku, postoje pisani tragovi, slike, logistička zaduženja, itd. Osim toga, oduvijek sam bila mišljenja kako su policija, Dorh i sud jedina mjerodavna mjesta gdje se moguće trebam pravdati. Ne mediji i ne ulica.

Ipak, stvarnost se pokazala bitno drukčijom. Sustavno optuživanje, ponavljanje izrečenoga bez propitivanja, iako postoje pravomoćne presude protiv nekih medija, dovelo je do toga da je u jednom dijelu javnosti stvorena potpuno pogrešna i iskrivljena slika i ništa više što bih ja rekla, ne bi je moglo izmijeniti. Ono što me posebno zgranulo jest da se u prvi red javnoga linča svrstala određena intelektualna elita, za  koju bi prosječan čovjek pomislio kako će se prva zapitati – pa, dobro, je li to sve moguće?! Stavljena sam u paradoksalnu situaciju da sam kriva dok ne dokažem suprotno. Presudili su mi bez optužnice, suđenja i presude.

Koliko ste tužbi podnijeli i protiv koga, koliko ih je presuđeno i jeste li uopće od nekih medija doživjeli bilo kakvu ispriku?

Utužila sam Slobodnu Dalmaciju, tekst Saše Jadrijevića Tomasa (za koji je dobio i teži ukor Vijeća časti HND-a) i HTV, emisiju ‘Latinica’. Obje presude pravomoćno su presuđene u moju korist. Prošle godine utužila sam tekst Demiana Vokšija na portalu H-alter, tekst Borisa Dežulovića za portal N1., i ti  predmeti su još u postupku. Parnica s portalom Varaždinski hr., za tekst Branimira Detelja okončana je. Sve su to dugoročne i mukotrpne parnice, parnice koje moram sama isfinancirati jer kao tužitelj nemam pravo na troškove. Naravno, kada dočekam presudu, u jednome slučaju čak nakon deset godina, davno se već zaboravilo da je tekst uopće demantiran i utužen. Tko još čita demantije? Upravo iz tih razloga, s Varaždinskim hr. sam postigla kompromis. Prema presudi, morali su se ispričati u roku osam dana. Tek na intervenciju svoga odvjetnika koji im je zaprijetio ponovnom tužbom, učinili su to deveti dan, na način da su se ispričali jednom jedinom rečenicom u kojoj su javno objavili moj OIB i adresu na kojoj živim s dvoje djece. Činjenica je da sam sve parnice do sada dobila, ali je i činjenica da to zapravo nikome ne znači ništa.

NA ŽALOST, NJIHOVE TEKSTOVE ČITAJU I MOJA DJECA

Kako politički definirate ili  doživljavate medije i novinare koji Vas optužuju?

Politički ih ne definiram nikako. Niti sam ja neki osobiti zoon politikon, niti želim novinare koji svoj posao obavljaju profesionalno, neovisno o svojim osobnim uvjerenjima, uvrijediti takvim insinuacijama. Ali voljela bih imati  takvu sposobnost da mogu reći: ‘Uopće ih ne doživljavam’.

Na žalost, to nije tako, njihove opskurne tekstove čitaju i moja djeca, obitelj i prijatelji. Sugrađani. Hrvatska. Međutim, jednostavnim pregledom imena koja potpisuju takve članke, nije teško utvrditi kojoj interesnoj skupini pripadaju. Sve difamirajuće tekstove koji su o meni objavljeni u proteklih nekoliko mjeseci, napisali su  pripadnici tzv. feralovske skupine, uz svesrdnu pomoć novinara ili kolumnista portala Novosti, H-alter, Tačno itd.  Pametnomu dosta! Kopiraju jedni od drugih, natječući se međusobno tko će s više žara opisati ‘zloću u mojim očima’ i senzacionalnije se iščuđavati „do sada neviđenome i nezabilježenome obratu u hrvatskoj književnosti“. Naravno, te njihove umotvorine vrlo rado prenose srodni portali i novine ‘s ovih – čitaj, jugoslavenskih, zapadnobalkanskih, regionalnih – prostora’. Uši su čule, oči nisu vidjele, i eto  problema u glavi. A onda kreće linč. S godinama sam se disciplinirala pa ne čitam komentare ispod članaka. Na žalost, oni uvelike utječu na kreiranje mišljenja javnosti, jednako kao i tekstovi iznad njih.

Jedan od njih se čudi što Vi danas, kako kaže, mirno živite u Vukovaru. Zaziva li on to moguće počinitelje da nešto učine protiv Vas?

Na žalost, ne čudi se samo jedan, većina njih to ponavlja, bez imalo ustručavanja. Ne mogu ustvrditi kako zazivaju moguće počinitelje da nešto učine protiv mene ili nekoga meni bliskog, ali  ne sluti to na dobro. U prilog tome govore i prijeteće poruke koje primam. Pretpostavit ću radije kako ta zlonamjerno uputna napomena smišljeno treba pridonijeti što šokantnijemu učinku na čitatelja. Ne ću se spuštati na tu razinu i reći kako to čine baš namjerno, ali…

Pokretač optužaba  protiv Vas Splićanin je Tonći Majić, jedini poznati član tzv. Dalmatinskoga komiteta za ljudska prava. On je snimio kamerom navodno više od 20 svjedoka po Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori koji Vas terete da ste mučili zatočene u pritvoru Lora. Koji su njegovi motivi da pokrene kampanju protiv vas? On je protiv Vas podnio i kaznenu prijavu Dorhu još 2009.  Što se događalo poslije toga?

Koji su njegovi motivi, doista ne znam, ne bih se, poput njega, bavila pretpostavkama. Podatci o tom njegovu fantomskom komitetu, nigdje nisu dostupni, posebno se ne zna tko ga financira. Čovjek je sveprisutan, putuje na sve strane, uzima izjave, snima, pa netko to mora i platiti. Što biste vi pomislili? Godinama opstaje u javnosti sa ‘slučajevima Lora’, jedan, dva tri, osam, šesnaest, izmišljat će ih dokle god bude potrebno. Ništa ne pokreće ljude kao novac, čini mi se, a možda i tzv. ideologija, osveta, tko to može znati?

Malo pomalo, može mu se čestitati na upornosti, uspio je stvoriti pravi horor o zločinačkome paru. Upetljao je sve što budi zanimanje, i naravno, zgražanje. Ženu zločinca, seksualne aluzije i perverzije, gotovo nestvarne priče koje nemaju veze sa zdravom pameti, a koje čak nije teško niti osporiti. Ali, kada se lavina zakotrlja, malo tko razmišlja racionalno. Kada bi to bilo naivno, rekla bih kako te svoje ludosti Majić smišlja između sjeckanja dviju hrvatskih zastava koje već godinama jednom mjesečno šalje, prvo predsjedniku Josipoviću, a potom i predsjednici Grabar Kitarović, navodno zbog nekoga privatnoga sudskoga procesa koji datira još s početaka 80-ih.

Ali, čini mi se, on nije nimalo naivan, posebno nije ni bezazlen. Govoreći o meni, nedavno je za jedan srpski list u susjednoj državi izjavio: ‘Mi smo svoj cilj postigli. To treba imati na pameti, s naglaskom na ono mi.

Među tim su ‘svjedocima’ i dvojica ili trojica pritvorenih 1995., koji su sudjelovali u ratu protiv Hrvatske. Oni opisuju navodna Vaša mučenja, premda je poznato da ste demobilizirani 1994. Zar to nije dokaz prljave podvale? Kakvo je to društvo ako autori takve očite podvale ne doživljavaju profesionalni i ljudski animozitet, nego i dalje podvaljuju?

Hvala vam što ste ovo spomenuli, to je svakako jedan od očiglednih primjera kako ova priča medijski funkcionira. Stanovita Mašenjka Bačić, za ‘H-alter’ napisala je tekst o svjedočanstvima zarobljenika iz Lore. Pa između ostalog navodi, evo primjera za preispitivanje vjerodostojnosti:

‘Živko Mutić, zarobljen u Novom Gradu, i Ranko Grbić, zarobljen u Kozarskoj Dubici, oboje nakon Oluje, u Loru su dovedeni nakon što su na neko vrijeme bili internirani u Sisku i Zagrebu. Ranko Grbić sjeća se skidanja žice i bakra. Sjećaju se i dolazaka Tome Duića, optuženika u Lori 1 i 2, koji već godinama bježi od hrvatskih vlasti. I njegove tadašnje supruge Tanje, čije je podatke, uz izjave svjedoka, Dalmatinski komitet za ljudska prava još prošle godine dostavio policiji u obliku kaznene prijave. Njih trojica, zajedno s još sedam zarobljenika, ostali su posljednji zatvorenici u Lori. Tek 4. kolovoza 1997. godine, dakle pune dvije godine nakon Oluje’…
Dakle, vrlo lako je provjerljivo kako još od prve polovice 1994. više nisam bila u Vojnoj policiji, a isto toliko u bračnoj zajednici s bivšim mužem, čak ni u Splitu, ni u Dalmaciji. A to je tek vrh ledenog brijega ili bolje rečeno, šupljih, ali bombastičnih priča. Tek jedan od suludih primjera. Očekivala bih da objektivan i profesionalan novinar postavi sva potrebna pitanja i provjeri sve činjenice.

SVE U REŽIJI TONČIJA MAJIĆA I SAVE ŠTRBCA  

Možete li prokomentirati članak ‘Kolac balade’, koji je Viktor Ivančić napisao za portal ‘Novosti’, a koji su prenijeli različiti hrvatski portali te portali nekih susjednih država?

Viktor Ivančić  otišao je korak dalje od svojih prethodnika. Uza svu klevete koje je izrekao, dosjetio se kako bih mu mogla poslužiti i kao eklatantan primjer tzv. ustašizacije hrvatske kulture. Drugim riječima, Ivančić piše program. On time ministru Hasanbegoviću, čovjeku kojega osobno ne poznajem, niti sam ga ikada u životu srela, nameće mene kao dodatni teret oko vrata, navodeći me kao kontrapunkt Oliveru Frljiću: tobože, Frljić je dobio otkaz, a ja, životinjica još krvave njuškice, dobila sam nagradu. Naravno, nije propustio počastiti ni Društvo hrvatskih književnika koje mi je nagradu dodijelilo. Očevidno je kako je posrijedi zbrajanje ideologiziranih baba i žaba, ali kad to, neshvatljivom brzinu, s portala zagrebačkih srpskih Novosti prenesu svjetonazorski slični portali Bosni i Hercegovini te u Srbiji – time je priča o fašizaciji hrvatske kulture zaokružena. Usput, Ivančićeva digresija o meni kao polupismenoj spisateljici iz Vukovara teško me može  uvrijediti, posebno s obzirom na to da on – nesvršeni student, koliko se zna! – za jednoga profesora i doktora znanosti – Raspudića -zaumnim jezikom kaže da je glup. No jesam li ja za njega nepismena, ružna, ili glupa, njegove su osobne impresije, i to nije kažnjivo. Ali klevete i javno sramoćenje jesu.  Posebno kada su pisane s jasno vidljivom namjerom.

Otkako ste objavili knjigu, vuku se paralele između romana i onoga što Vam stavljaju na teret. Možete li to komentirati? I kako to doživljavate?

Uvjerena sam kako nitko od tih koji te paralele vuku, roman ‘Crni kaput’ nije držao u rukama. Šteta. Sve ostalo zlonamjerno izrečeno po srpskim medijima i u režiji Save Štrbca i Tončija Majića, suvišno je komentirati, štoviše, ponižavajuće je za sve vukovarske žrtve o kojima roman govori, a ne toliko za mene kao pisca. Naposljetku, roman ‘Crni kaput’ nije uopće roman o lošim Srbima, nego o jednome strašnom vremenu i lošim ljudima. To je jasno od prve do posljednje stranice knjige. Samo ju treba pročitati. U pripremi imam i druge knjige, jednu upravo dovršavam i pripremam ju za izdanje, a drugu u rukopisu. Teme su donekle drukčije, pa jedva čekam – ako ovo preživim – da vidim zbog čega će me opet razapeti.

Taj roman Crni kaput Vaš je prvijenac. Za njega ste dobili dvije velike nagrade i odlične kritike…

Prva nagrada koju sam dobila bila je Josip i Ivan Kozarac, Povelja uspješnosti za najbolji prvijenac. Zaista sam se razveselila, zašto kriti? Jednako tako razveselila me pozitivna kritika Tomislava Čadeža u “Jutarnjem listu”, kao i ona književnika dr. sc. Gorana Rema, profesora na Katedri za hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Osijeku, da ne nabrajam dalje. Nagradu Slavić, Društva hrvatskih književnika, nisam ni sanjala, posebno nakon svih užasnih medijskih napisa koji su uslijedili u studenome prošle godine, a u kojima sam raskrinkana kao osoba koja se skriva pod sadašnjim prezimenom, te koja je poskrivećki, ne znam samo od koga, pod  istim prezimenom objavila knjigu. Valjda je suvišno spomenuti da isto prezime nosim već 20 godina, te da sam, na kraju krajeva, pod svojim prezimenom, ne pseudonimom knjigu i objavila. Pred kime me je onda onako euforično raskrinkao recimo, Boris Dežulović, to valjda samo on zna.

Ipak, za one kojima Čadežova kritika nije mjerodavna, a vjerojatno ni mišljenje profesora Rema, onima koji ne uvažavaju obrazloženje nagrade DHK koju je dao član Prosudbenog vijeća  dr. sc. Antun Pavešković, možda bude zanimljiva činjenica kako je, još dok nije objavljen, Crni kaput na natječaju VBZ-a, u konkurenciji 137 neobjavljenih romana, ušao u finale među prvih šest. Kako među tih prvih šest nema poretka, poznat je samo pobjednik, možda bude zanimljiva i činjenica kako su ostali finalisti bili Ivica Prtenjača, koji je te godine i pobijedio, Goran Gerovac, Veljko Barbieri, Jasmin Imamović i ja (ispričavam se šestom finalistu, ali ne znam tko je bio). Dakle, naći se u društvu s tim nagrađivanim i prevođenim književnicima, koji iza sebe imaju izvanredan opus, ima veću vrijednost od bilo koje nagrade. A možda je najvažnije spomenuti kako su do tog finala ‘Crni kaput’ doveli glasovi prosudbenog vijeća u kojem su bili Zoran Ferić, Jagna Pogačnik, Mile Stojić, Julijana Matanović i Drago Glamuzina. Treba li još nešto reći, osim: zloba je grozna stvar.

Nakon svega, nakon Vašega ratnog puta, nakon ove nesvakidašnje kampanje, zaključujete li da se i dalje vrijedi žrtvovati i boriti za ideale za koje ste se i Vi borili i za koje živite?

Teška riječ – ideali. Sa svojih četrdeset i pet godina moram utvrditi kako postoje stvari koje bih, da sam prije znala ono što sada znam, napravila drukčije. No da se vrijeme samo od sebe zavrti unatrag, vjerojatno bih počinila iste pogreške, iz jednostavnoga razloga što sam tada, ako sam ih i počinila, mislila da je to tako najbolje. Čovjek se s godinama mijenja, evoluira. Ipak, ako se u životu zbog nečega kajem, to zasigurno nije ništa vezano za moju službu u Hrvatskoj vojsci. Loši ljudi nisu i nikada ne će biti razlog da se ponašam protivno svojim uvjerenjima. Dapače, to što me nisu natjerali da budem nešto što nisam, što – bez obzira na količinu mržnje koju su usmjerili prema meni – nikada nisam ni pomislila reći: ‘Nisam to učinila, ali sad mi je žao što nisam’, e to smatram svojom najvećom pobjedom nad njima. Ma koliko se trudili da mi zagorčaju život na različite načine.

Ivica Marijačuć /Andrea Černivec/Foto:ht



Komentari
Share Button