HSP protiv Celzijus, Frljića, Zlatar Violić: Vratimo narodu hrvatsku kulturu!

svibanj 9, 2015 maxportal
Share Button
Hrvatska stranka prava ponudila nam je vrlo polemičan esej koji izražava njihovo viđenje kulturne scene u Hrvatskoj. 



Umjetnost u Hrvatskoj, kao uostalom i u mnogim drugim zemljama svijeta, već desetljećima unizuje, sablažnjava, vrijeđa i zlostavlja svoju publiku. Pod općim nazivnikom „u ime umjetnosti“, sve češće gledamo i čujemo u kazalištu, na televiziji i radiju, u knjigama i na međumrežju najniže ljudske strasti i degeneričnosti. Kulturne manifestacije i umjetnički festivali drame, knjige i filma obiluju ljudima koji su promiskuitetni, vulgarni; duševne striptizete koje uživaju u pokazivanju „kulture“ za koju tvrde da je većinska.

„Ideju da je kritika društva ono najbolje što jedan umjetnik može stvoriti, a što je jača kritika to veći umjetnik, to hrabriji umjetnik, to značajniji umjetnik, potiču i mediji. (…) U opisanom tematskom trendu kritike vlastitog društva nema nikakve uzvratne represije društvenog establišmenta ili oka vlasti. (…) Ako je tome tako, nameće se zaključak da u odabiru spomenutih tema nema nikakve hrabrosti, jer ne možeš biti hrabar i izrazito kritičan prema establišmentu (društvu u kojem živiš) a istovremeno ovjenčan slavom koju ti predstavnici vlasti tog istog društva daju ili financiraju.“¹

I kao što tvrdi Sanja Nikčević, ti umjetnici, naoko hrabri i revolucionarni, sviraju u rog profita ili slave, baš kao što su nekoć Charles Dickens ili Honore de Balzac pisali što zanimljivije dogodovštine u što većem broju podlistaka, kako bi što više zaradili. Nema ničeg revolucionarnog u provokaciji.

Dok Nives Celzijus pjeva u dvorani, nazvanoj prema autoru najstrije hrvatske opere „Ljubav i zloba“ svoje vulgarne „karanfile“, dok Oliver Frljić u kazalištu Ivana pl. Zajca, velikana hrvatske glazbe, razodijeva glumce u donje rublje i otima, sasvim totalitaristički, Vitomiri Lončar fotoaparat te dok ministrica kulture (nasreću bivša!) Andrea Zlatar-Violić sjedi pijano na podu restauracije, koja veliča kulturni i religiozni identitet muslimana u Hrvatskoj, usred raskalašenog derneka koji bi porazio i Gargantuu i Pantagruela – do tada nema vajde od hrvatske kulture.

„Teško mi je iz dana u dan čitati i gledati tako jadne, prizemne, zapravo podzemne „umjetničke provokacije“ nekakvog suspektno talentiranog režisera/intendanta Frljića, u gradu koji sigurno zaslužuje hrabro, otvoreno i pametno hrvatsko narodno kazalište. Teško mi je bilo, pa sam zbog zaštite vlastitog mentalnog zdravlja i prestao čitati zastrašujuće podvale skupine „uglednih“ kolumnista, sad već strateški raspoređenih u oba najtiražnija dnevnika, u kojima se, verbalno vješto, priznajem, unizuje sve što nosi bilo kakav nacionalni, hrvatski predznak.“²

Zašto je postalo toliko zamamno ponižavati ljudski duh gadostima i još ih lijepo upakirati pod okrilje kulture? Komu je u interesu uvjeravati hrvatski narod da su svi oni odvratni vulgarni degenerici i seksualni manijaci, homofobi, fašisti, prepuni niza drugih – recimo to nježno – dekadentnih devijacija?

Pozabavimo se i egoističkom potrebom današnje „umjetnosti“ koja nam želi objasniti kako je važno znati SVE o SVIMA. Nekoć su memoare pisali isključivo važni državnici ili uistinu velike dive potkraj svog stvaralačkog života. Danas su svi dovoljno bitni da nam objašnjavaju svoja teška djetinjstva ili promiskuitetne eskapade. Kazalište vrvi jednakim takvim egotripovima, a u filmovima i serijama gledamo manijakalne sebične divljake. Knjige su prepune psihopata, sociopata ili sadista. Sva se ta „umjetnost“ rangira kao nacionalna, iako danas nije politički korektno govoriti o naciji. Nacija je, naime, nešto zastarjelo i srednjevjekovno. Zašto se onda govori o belgijskoj književnici ili o njemačkoj nobelovki, o francuskom filozofu ili hrvatskom redatelju?

„Izgubivši povijest u društvu spektakla i vječnog prezenta, postali smo kultura javnog ispovijedanja u kojoj caruje besramnost, u kojoj se intima pretvara u javno dobro i daje masi voajera u koncesiju. Kultura u kojoj je duševni striptiz i promiskuitet kurentna tržišna roba, kultura u kojoj ne postoji istina osim ako nije gola, sisata i guzata.“³

Iako se sami nazivaju kritičarima društva i nameću općoj javnosti dojam moralnog ravnala većine, ipak n progovaraju o većini, već o bizarnim, manjinskim, pojedinačnim slučajevima, izvučenima najčešće iz rubrika crne kronike ili čak izmišljenima.

„Dokaz da socijalne kritike u tom trendu nema upravo je u odabiru tema. Iako su u cijeloj tzv. Istočnoj Europi zatvorene tvornice, proizvodnja uništena, radnici na cesti, to više nikoga u umjetnosti ne zanima. Iako su poljoprivrednici i ribari potpuno zbunjeni odlukama Europske unije ili raznih komisija o tome smiju li posaditi još koju maslinu i koliko ribe smiju uloviti, to u umjetnosti nikoga ne zanima. Iako su tajkuni oteli pola poznatog zapadnog svijeta, premda ne samo energetske nego i životne izvore (voda je postala roba!), to u umjetnosti nikoga ne zanima.“[4]

Jedno se kazalište ismijavalo korumpiranosti političara. Danas se čak i opera „Carmen“ usudi na pozornici pokazivati simulaciju seksualnog čina; reality show prelazi u predstavu pa gledamo gole glumice, lišene svakog dostojanstva, iako bi za samu bit priče bilo sasvim svejedno ima li glumica odjeću na sebi. Nekoć su kazalište ili dramska serija prikazivali devijantno ponašanje u odnosu na moralnu figuru koju je na kraju priče trebalo slijediti. Danas se moralno katarzična djela zaobilaze kao zastarjelice, a dječji su stripovi u prvim razredima osnovne škole puni razmažene i agresivne djece koja ne dolaze do kazne i shvaćanja svog neprilagođenog ponašanja na kraju stripa.

Komu je u interesu da hrvatska kultura propada?

Komu je, dakle, u interesu da nam posvuda iskaču nemoralni likovi? Komu je u interesu da se na sajmove knjiga šalju neznalice i nestručnjaci (poput sajma dječje knjige gdje su poslani dizajneri, a ne autori i ilustratori dječjih knjiga), da izostaju natječaji za izdavaštvo i književne manifestacije; komu je u interesu da nema potpore nakladnicima za tiskanje djela hrvatskih pisaca?

Komu je u interesu da za intendante kazališta u najvećim HRVATSKIM gradovima dolaze ljudi koji za sebe tvrde da su europejci ili da se ne osjećaju Hrvatima; komu je u interesu da do dana današnjeg nema zakona o hrvatskom jeziku te da sad već (nasreću!) bivša ministrica kulture na javnoj televiziji, na početku svog sada bivšeg mandata govori kako su hrvatski i srpski jedan jezik? Komu je u interesu da je proračun za kulturu u 2014. godini smanjen na 0,49% državnog budžeta, čime smo, kako kaže Maja Hrgović „trijumfalno otvorili europski rekord u gušenju kulture“?[5]

Odnarođenost medija i kulturnih tijela te njihova „kulturna hegemonija“ razgradnje nacionalnog identiteta važne su GLOBALIZACIJI. Globalizacija i nadnacionalni bezidentitetski kolektivitet radije govore o devijacijama u manjinskom postotku populacije. Naime, time skrivaju svoje prave namjere: odnarođivanje, propast kulture i moralnih građanskih vrijednosti. Demokratska načela nestaju, radnička prava se zatiru, a umjetnost prestaje biti kritički korektiv sadašnjosti.

„Zemlja umjetničkim prikazom sama ruši vrijednosti koje je izgradila, i to djeluje u stvarnom životu, čak i kad nije istina, na pripadnike njezina naroda. (…) Tako umjetnici, iako zabrinuti socijalni kritičari društva, umjesto socijalne kritike uistinu ruše generalne i temeljite vrijednosti građanskog društva.“[6]

Samo Ministarstvo kulture ugrožava opstojnost kulture vlastitog naroda. S jedne strane potiče poročne malverzacije proračuna za malobrojnu kamarilu kulturnih diletanata, s druge strane onemogućuje djelovanje hrvatske književnosti, moralnih vrijednosti i oplemenjivanja duha. Identitet koji s jedne strane nosi sramotnu zastavicu „nacionalnog“, a s druge strane ga se nastoji komercijalizirati, e da bi se bolje prodao kao brend „Hrvatska“ u moru europske kolektivnosti.

Međutim, negativnim slikama vlastitog identiteta u kulturnim događajima, dramama, filmovima, literaturi, zemlja, u ovome slučaju Hrvatska, sama ruši vrijednosti koje je izgradila i to djeluje dubinski i korjenito na stvarni život pripadnika njezinog naroda. Istovremeno se gradi negativni identitet „hrvatskog“ u očima „drugih“. Ako smo, pritome, u Hrvatskoj negativni prema hrvatskim vrijednostima, nismo usamljeni, jer su takvi i Mađari prema mađarskim, Kinezi prema kineskim ili Nijemci prema njemačkim. Konačni je to dokaz prezira kolektiviteta prema bilo čijem identitetu.

Čemu služe rajčice i stvaranje kvalitete

Nemam boljeg rješenja za kolektivističko barbarstvo i nećudoredne „vrijednosti“ bezidentitetskih egomanijaka doli RAJČICE. Publika mora sama (nitko to umjesto nje neće učiniti!) zaviknuti „Kralj je gol!“. Publika mora prezreti odricanje od nacionalnih kvaliteta. Dokaz je demokratičnosti naše države da kolektiviteti uspješno opstoje zajedno s tim prezrenim „nacionalnim“. Međutim, zašto im to dopuštamo?

Nemojmo ih totalitaristički ukidati, već – učinimo to gospodski. Ismijmo njihovu mediokritetsku prevaru. Uđimo u kazalište i napadnimo ih rajčicama. Nabacajmo promocije njihovih bezvrijednih knjiga toaletnim papirom. Isfućkajmo glupe filmove i zamažimo njihovu golotinju jajima. Legitimno je to sredstvo. Rajčice su oduvijek služile kazališnom parteru za pokazivanje nezadovoljstva neuspjelom predstavom.

A zatim, učinimo nešto revolucionarno: poslušajmo nadnacionalnog Zvonka Bogdana i njegove pjesme prepune duše i domovine. Posudimo hrvatsku knjigu iz prkosa. Poljubimo hrvatsku djevojku i razveselimo se svojoj zemlji.

Koliko se god globalizacija trudila da me izbriše, moj identitet pripada samo meni.

Hrvatska stranka prava
Povjerenstvo za kultutru
1 Sanja Nikčević, Nacionalni identitet u doba globalizacije ili hajdemo naći nešto ružno u vlastitom domu!, Republika, travanj, 2011., 36-39. str.
2 Ivan Blažičko, Pjesma, pisma, pesma, Playboy, broj 209., prosinac 2014., internet izdanje
3 Ivica Šola, Mani Gotovac – prva striptizeta hrvatske kulture, 7 dnevno, 13.02.2015., 10. str.
4 Sanja Nikčević, Ibid., 52. str.
5 Maja Hrgović, Hrvati, odrecimo se kulture!, Arteist, 01.05.2014., internetsko izdanje
6 Sanja Nikčević, Ibid., 54-55. str.



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button