Priče ispod Šatora: Kako je Jure pomogao ćaći Ivanu i zaradio dvije vojničke plaće

ožujak 22, 2015 maxportal
Share Button

Šator je mjesto na kojemu se događa puno više od onoga što hrvatska i jugoslavenska javnost u Hrvatskoj uspiju saznati iz šturih medijskih priopćenja ili bloga nekadašnjeg glavnog kompozitora.



Pod Šator dolaze znani i neznani, lijepi i ružni, debeli i mršavi, muške i ženske, a bome i pokoji koji ne zna što je.

Svaki dan pod Šatorom se nađe ekipa nepobjedivih bojovnika, onih neustrašivih boraca protiv jugoslavenske armije i srpskih hordi. No nisu to više oni isti momci i cure koji su nekada slavodobitno mahali hrvatskim barjacima s kamiona dok su prolazili oslobođenom zemljom. Danas su oni nešto stariji, mnogi su mjesto na kupoli kakvog oklopnjaka zamijenili neugodnom i klimavom podlogom zvanom “kolica privilegija”. Zanimljivo je odsjediti pokoji sat s njima, poslušati kakvu priču ili se nasmijati kakvom dobrom vicu na osobni račun ili na račun onih koji od heroja nastoje napraviti parazite.

Umjesto zavisti i zajažljivosti stvarnih parazita, ekipa ispod šatora, od najvećeg kompozitora umiljato nazvana “šatorašima”, stvara svaki put tako dobru atmosferu da poželiš opet doći i probacit koju pod Šatorom, Kazanu ili u Akademiji. Ovisno o temi ekipa odabere prikladni lokal. Prošli put smo se skoro napili i crkli od smijeha u Kazanu, a ovaj put je Marko predložio da se malo pozabavimo ozbiljnijim temama i smjestimo u Akademiju.

Okruženje je bilo skoro pa akademsko dok na vrata nije banuo Jure s Grizlijem ispod ruke. Umjesto raspredanja o projektu da se naziv “šatoraši” preuzme kao brand i time ovoj ogavnoj parazitsko jugoslavenskoj bagri pokaže da smo iznad njih, razgovor je brzo postao puno akademskiji. Počelo se raspravljati o zaradi, plaćama i problemima oko nabavke novaca za svakodnevni život.

U tom razglabanju je svima za stolom bilo pravo iznenađenje kad je bojovnik Jure, trebam li reći da je iz Imotskog,  ispričao svoju istinitu priču o tome kako je on za vrijeme rata dodatno zaradio skoro dvije vojničke plaće.

Sigurno i vas to zanima pa ne bi bilo pošteno da vam ne prenesem istinitu priču koju sam pred svjedocima čuo da bude sačuvana za pokoljenja koja ne će znati da se pod Šatorom vodila mirna borba lijepih ljudi u gadnim vremenima protiv gadnih ljudi.

Kao što ste sigurno pročitali u onoj zadnjoj priči Jure, ne Francetić, je u ono vrijeme rata protiv Jugoslavije bio pripadnik hrvatske vojske stacioniran na Kupresu. Kao izvorni Imoćanin Jure je svako malo morao kući do matere da vidi je li sve u redu. Jurina mater je bila sama kod kuće jer mu je ćaća u to vrijeme, a i prije rata, bio stacioniran na bauštelskoj bojišnici negdje u Ulmu.¸jure ispred tuđmanaČim bi malo zagustilo od dosade Jure bi se pobrinuo za propusnicu i otišao bi malo do Imotskog. Nekada da vidi mater, a nekada ni on sam nije znao koga je trebao vidit, a s kim je proveo noć. No srećom je bio uzoran vojnik, neustrašivi borac i veliki zajebant pa ga nitko nije ozbiljno ni pitao gdje je stvarno bio. Neki govore da je motiv posjeta materi ponekad bio i prebrzo trošenje novaca u Tomislavagradu ili Posušju, al to ne možemo potvrditi.

U dotično vrijeme je hrvatskim kafićkim prostorom vladao HRD. Za one koji se ne sjećaju moramo pojasniti da je Hrvatska svojim opraštanjem od Jugoslavije trebala neko vrijeme da uvede izvornu hrvatsku valutu “kunu”. Umjesto kune je, kao i mnogo drugih stvari, preuzeta valuta zvana dinar, a uz dizajnersku palicu nekog tipa je od jugodinara nastao hrvatski dinar – skraćeno i od milja nazvan Hrd. Tako su Hrdovi vladali tržištem, a svaki vojnik je dobivao određenu dozu kako kada.

Oni vještiji vojnici su, sukladno tradiciji, više vjerovali jedinoj pravoj valuti “njemačkoj marki”. Čim bi se ukazala prigoda za dobit par maraka, od ćaće, matere, rođaka ili nekog prijatelja, ljudi su ju zgrabili jer u to vrijeme mnogi, a pogotovu današnji političari nisu vjerovali da će Hrvatska vojska do kostiju poraziti jugopartizane i četnike.

Jure je vjerovao Hrvatskoj vojsci, ali je, kao pravi Imoćanin, više vjerovao “najdražoj” nego Hrdovima.

Te proljetne večeri je bilo oblačno nad Kupresom, jugovojska i četnici su imali nekog drugog posla, a Jure je iz stožera dobio žurni poziv da se odmah javi zapovjedniku. Brz, kakav jeste, Jure je požurio do stožera, nadajući se da se opet ide u neku akciju protiv tifusara, al na njegovu žalost bio je to samo poziv iz daleke Njemačke iz Ulma. Znao je on da ga ćaća ne zove tek tako. Mora da mu je opet namjeravao dati neki savjet, da čuva glavu, da ode do matere ili da ga pita šta misli o Tuđmanu, svjetskoj politici i nekim drugim glupostima.

No ovaj put je stvar bila daleko ozbiljnija. Jurin ćaća, stari iskusni gastarbajter je namjeravo, zapravo već kupio voznu kartu, doći malo do kuće prije Uskrsa. Malo da vidi ženu, malo da obiđe kuću, a ako vidi i Juru ne će mu bit mrsko. Sve to nije međutim bila tema razgovora. Ćaća je imao ozbiljan problem.

Iako je dugo živio u Njemačkoj on ipak nije stekao njemački precizni automatizam pa je umjesto da stavi prtljagu u švicarski autobus, kojim je putovao, strpao svoje stvari u Čazmatrans. Srećom oba autobusa idu do Splita, al Čazmatrans kreće ranije, zapravo je već otišao iz Ulma. Jurina ćaće problem je bio strašan ako se zna da je u to vrijeme prosječni imotski gastarbajter imao oko sto pedeset kila različite robe: što televizora, što praška za pranje, što lijekova i potrepština za postrojbu, što ovoga što onoga. Sama pomisao da bi se to moglo izgubit je Ivana, Jurina ćaću, natjeralo da debelo plati telefon i zamoli sina, ako ikako može da odleti do Splita i podigne ćaćine stvari da se ne izgube.

Dok je Ive objašnjavao sinu što treba napravit Jurinom glavom su se počele vrzmati različite ideje o kojima nije smio ništa govoriti.

“Nema problema stari”, rekao je ćaći i umiljatim osmijehom srednjoškolca koji moli profesora za dvicu je zamolio zapovjednika da mu da slobodno. Nije to bio nikakav problem jer je Jure bio jedan od boljih bojovnika, neustrašiv, brz i pouzdan. Rečeno, spremljeno. Jure je sjeo u dijasporskog golfa i požurio do Imotskog,

Stigavši prid kuću iznenadio je mater. Brzo joj je objasnio o čemu se radi i da je situacija ozbiljna. Nije prihvatio njezin savjet da na brzinu nešto prigrize, poljubio ju je, a ona je obećala da će izmolit pet krunica da sve bude u redu.

Za takve zadatke je dijasporski golf bio neprikladan, al Jure je imao asa u garaži.

Iz ormara je uzeo ključeve i na cestu izvukao svoju najdražu ljubimicu, Mantu čekićušu, koju je početkom rata za par orlova, ali bez krova, kupio kod hercegovačkih inženjera za čekićko redizajniranje automobila.

Manta je u to vrijeme bila kultni auto svih neoženjenih zavodnika i ljubitelja brze vožnje. Ležala je na cesti ko što zmija leži dok prelazi preko makadama.

Put do Splita nije moguće opisati jer opis ne bi mogao biti tako kratak.

Čim je stigao do kolodvora Jure je prvu vrckavu službenicu najprije upitao kako se zove, odakle je i kad ima vremena. Nakon toga ju je priupitao na kojem peronu staje Čazmatransov autobus. Vrcka je bila ljubazna i odvela Juru do perona. Bila je tako zanosita da je Jure oštrim okom procijenio da je torba i veliko pakiranje Ariela njegovog ćaće prtljaga, tim više što je na cedulji i pisalo da je to Ivana Antina. Srećom nije bilo ničega više pa je uz Jurine stvari i ćaćina prtljaga mogla stat u Mantin prtljažnik. Vrcka je morala odradit još neke gluposti, ali je brzo došla do Jure i popila nešto prije nego je stigao švicarski autobus s Jurinim ćaćom u njemu.

Da ga ćaća ne bi pitao ko mu je ta, Jure je se oprostio od Vrcke i pričekao ćaću k’o što Bog zapovida na peronu. Nakon ljubljenja i standardnih upita krenuli su do Mante. Ćaća je skinuo kaput i mislio ga prebacit u prtljažnik pa mu je Jure otvorio poklopac. U tom trenutku je ćaća izgovorio glasom pustinjaka koji je spazio kobru kako mu se vere uz noge:

“A di su moje stvari?”

“Koje stvari?”, upitao je Jure.

“Pa sve stvari, roga ti, televizor, materine stvari, prašak, stvari za tvoje kolege iz postrojbe, čitava torba za dicu”.

“Nema ti ništa više osim ovoga, ja sam ovo uzeo”, nastavio je Jure kao čudnovato.

“Pa ti nisi normalan, znao sam ja da je tebi svašta u glavi. Di si gledo kad si vadio stvari? Pa tebi fale oba oka, a ne samo pamet.. “, počeo je ćaća sipat svoje stare komplimente, a Jure ga je vojnički presjekao.

“Onda su ostale u Čazmatransovom autobusu, ajmo po njih”.

Zaključali su Mantu i do perona, al Čazmatransov autobus je već bio krenuo natrag za Zagreb. Srećom je Vrcka bila još na šalteru pa im je rekla da je autobus krenuo prema Zagrebu, ne tako davno.

“Šta ćemo sad?, upitao je ćaća Juru.

“Ne znam, ja moram natrag u postrojbu, ako ne dođem slijedi mi zatvor, presuda za dezertiranje i tko zna šta još”, počeo je Jure ložit ćaću.

“Jedino kako bi se mogao nagodit bi bilo kad bih postrojbi donio štogod, al ja ti više nemam Hrdova”.

“Šta su ti Hrdovi?, upitao je ćaća sav izvan sebe jer je već vidio kako kondukter i šofer dijele njegove Mare odjeću kao što rimski vojnici podijeliše Isusovu.

“Ma to su ti naši dinari”, reče Jure.

“Koliko bi ti tribalo da bude sve u redu?

“Pa ja mislim da bi bilo dosta jedno tisuću”.

“Koliko je to maraka?”, upita ćaća siguran da ima rješenje.

“Pa nekih petsto maraka”, izvali Jure u nadi da nikada u životu ćaća ne će saznat tečaj. Srećom po Juru HRD je brzo nestao s tržišta pa nije postojala mogućnost provjere Jurine informacije.

Ćaća se mašio za takulin i izvadio pet orlova. Jure ih je nevoljko strpao u vojnički džep na prsima, zabacio remen s pištoljem, popravio čizme i odvažno krenuo prema Manti.

Put ih je vodio prema Pagu, tada jedinom mostu između kontinentalne i jadranske Hrvatske.

Dok je Manta ležala na cesti Jurin ćaća je ležao između srčanog napada, povraćanja, straha i želje da ih bataljun anđela sačuva od jednog jedinog vojnika, njegovog sina i njegove najdraže Mante.

No ćaći ništa nije pomoglo. Čazmatrans je imao brze autobuse i lude vozače, a Pag je bio daleko, promet k’o u Šangaju, a svako malo je mogla puknut ili guma ili kakva jugogranata. Jure je tako objašnajvao neophodnost športske vožnje, a dodatno je ubacio da on ne smije na kopno na drugoj strani jer je takvo pravilo u vojsci. Morao je dakle dostići Čazmatrans prije nego siđe s Paga.

Ćaća je prodike zamijenio krunicom i nadao se da je materina roba i televizor uskoro u prtljažniku.

U jednom trenutku Jure je zakočio, pogledao sokolovim očima i izustio:

“Eno ga”.

No autobus je bio taman ispred mosta, skoro da je već bio na redu. Juri nije preostalo ništa drugo nego da počne pretjecat sve gastarbajtere, Dalmatince i nepoznate vojnike, nadajući se da ne će naletjet na vojnu policiju koja bi ga mogla zaustaviti.

No hrabri imaju sreće, Jure je izletio pred Čazmatransov autobus taman prije nego se on počeo primicati mostu.

Kao kakav specijalac ispriječio je se ispred prestrašenog šofera, nabacio osmijeh i zamolio ustrašenog Varaždinca da mu otvori bunker.

I stvarno, ćaćin televizor je bio još u njemu, uz televizor i materine stvari i stvari za dicu i za postrojbu.

Strpali su sve na zadnji sic, ispričali se šoferu uz novčanicu Hrda i okrenuli u suprotnom smjeru.

Ćaća je se privezao i počeo svoju prodiku i propitivanje o stanju u državi i na bojišnici. Ubacio je i pokoju o svojoj hrabrosti iz onog prvog rata protiv partizana sve dok nije osjetio kako dobro Manta čekićuša leži na krivudavom hrvatskom puteljku.

“Jure, može li malo sporije, već sam utuko glavu i povratiti ću?, upitao je ćaća.

Jure je usporio i objasnio ćaći da nema šanse da vozi sporije zbog činjenice da još večeras mora do Kupresa.

Jure nije želio ispričat kako ga je ćaća nagovorio da vozi k’o što vozi stari fratar, al su sretno došli do Imotskog.

Mater je bila sretna da su obojica došli živi i zdravi. Pričalo se da nije vele uvjeravala Juru da ne ide po noći do Kupresa u dijasporskom golfu, a Jure je sretno došao u postrojbu.

Iz provjerenih izvora znamo da je Jure sutradan počastio postrojbu i da je potrošio dvi orlovske noge.

Jurina sporija vožnja je bila skuplja jer navodno Manta troši više benzina ako se vozi sporo pa su vjerojatno u pravu oni koji tvrde da je ovaj hrabri i domišljati bojovnik ispod Šatora vlastitom ćaći učinio veliku uslugu za samo deset orlova: pet tamo pet vamo.

Vinko Vukadin
Foto: M. Marković



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button