Ljetna priča: Mi smo narod individualaca

Zadnjih dana izdržavam kaznu na Otoku Sreće, onu na koju me prije tridesetak godina osudio jedan polupijani službenik u ovećem splitskom državnom uredu.

Piše: Boris Traljić

Da stvar bude još gora, dok sam se ja preznojavao, popuštao kravatu i otkopčavao odijelo u neklimatiziranoj prostoriji koju je pregrijao vrući kolovoški dan, moj odvjetnik se samo alkoholizirano smješkao. Bio je, bez ikakve sumnje, najpijanija osoba u prostoriji, pijaniji i od samog suca i zato upravo njega držim izravno odgovornim za presudu. Jer dok sam ja zabezeknuto šutio nakon što je sudac postavio ključno pitanje meni potpuno nepoznatoj osobi: “Uzimate li vi Lorise Kraljiću…” on je prekinuo neugodnu tišinu šapćući mi u uho tako glasno da su ga čuli i posjetitelji u zadnjem redu: “Reci ‘da’… to on tebe pita, vi’š da je ulija glavinu, he, he!” Presuda je, pogađate, doživotna kazna – dok nas smrt ne “oslobodi”.

Moram biti iskren, mogao sam kaznu zamijeniti radom za opće dobro, ali nisam. Za dišpet! Treba nekad udariti šakom o stol i muški izdržati kaznu, iskupiti svoje grijehe provodeći tih mjesec, mjesec i pol dana godišnje na jednom od splitskih Brač(ev)a, na navodno najljepšem hrvatskom škoju, na Hvaru. I neće me, ne bojte se, moja današnja uzničarka, a bivša tužiteljica, poslati na izdržavanje kazne, recimo, zimi kad je Otok Sreće najljepši. Ne.

Moram se pržiti na kolovoškom suncu samo da ne zaboravim: “U kojem si me ono misecu vazeja Lorise Kraljiću?“Ali nije svako zlo za zlo… nakon ovih tridesetak godina uzništva, asimilirao sam se. Prihvatili su me ovi ljudi otvorena srca, postao sam pravi bodul. Smatraju me neki čak Foraninom, što je titula koju je teže (ali malo teže, uistinu vrlo vrlo malo) dobiti od titule engleskog viteza. Zato uzimam sebi pravo pisati ovaj tekst s te pozicije, s pozicije Foranina pitajući se cijelo vrijeme – a što meni ovo treba? Doista, mogao sam u miru izdržavati kaznu, ali opet, tu sam dok me smrt ne “oslobodi” pa neka bar bude zabavno.

I ove godine su se, kako to već ljeti biva na našim otocima, sjurili prema nama nebrojeni imigranti… ali oni željeni imigranti, oni s nestrpljenjem očekivani, oni društveno prihvatljivi, oni koji nakon tjedan-dva shvate kakvi smo u stvari i vrate se nazad svojim kućama pa ih opet neki vrag dogodine natjera u imigraciju, oni imigranti kojima svi (a ne samo hrpica besposlenih hipika iz inicijative “Dobrodošli!”, kradljivci Božjih dana, djeca iz dobrostojećih obitelji, ma naivne dobre duše nesvjesne da su zahvaćene vihorom rata civilizacija, da, baš naivne dobre duše koje će “svojim” imigrantima sa zadovoljstvom pomoći utovariti u Golf tricu par sanduka C-4) sa smiješkom vičemo “Welcome!“. Na svim jezicima. Dobro… ne baš svi sa smiješkom, ima nas koji hedonistički iz debelog hlada dobacimo, na primjer, bračnom paru u prolazu s dvoje male djece koje vuku iza sebe ne bi li što prije došli do plaže, a djeca posrću u gumenim sandalama saplićući se neprestano o plastičnu kanticu, ili lopaticu, ili grabljice, ili dopola napuhani plivaći kolut.

– A koji vos je vrog ove godine ovoliko doveja!? Blaženi rat… a je non onda lipo bilo Guospe moja! Nije bilo više od tristo fureštih na cilom otoku… Ćo ne grete u Italiju!? Italiju, Italiju, je! Ovi me ne kapi…
– Italy? No, no, we are from Spain. – odgovori otac s kiselim smiješkom i nesigurnim pogledom, u nedoumici je li ovaj simpatični gospodin vrlo ljut ili vrlo ljubazan, jer to su emocije koje je u komunikaciji s ovim prokletim barbarskim narodom izuzetno teško raspoznati.

Baš zbog te sezonske navale imigranata manji dio domicilnog stanovništva ili uznika Otoka Sreće, mali broj nas Forana, bilo da smo “o’ kolina” ili “o’ nevoje”, koji nemamo nikakvog financijskog interesa tijekom ljetne imigrantske krize, sklanjamo se na tajne lokacije. Te lokacije su lukavo skrivene od satelitskih očiju i nećete ih uočiti na Google mapsu. Nisu, istinabog, skrivene zbog nas nekolicine ksenofobnih, antiimigrantskih Forana, kvaziintelektualaca koji dane provode raspravljajući o ovome i onome i koji se zadovoljavaju samo s osnovnim životnim potrebama – malo starog kruha, pokoji slani inćun, karte za briškulu, topla kava, hladna bevanda, i obavezno brzinsko hlađenje u moru nakon kratkog zvuka sirene koja najavljuje period bez prokletih satelita iznad lokacije do dugog zvuka sirene nakon kojega imamo točno minutu i pol za povratak u ilegalu. Ne, lokacije su skrivene jer su u pitanju bespravno sagrađeni, u prirodu savršeno uklopljeni ugostiteljski objekti na pomorskom dobru. I u redu je da se baš na takvim mjestima rađaju najsjajniji biseri hrvatske kvazifilozofije. Evo jednog takvog…

Prije neki dan dok smo u žustroj polemici pješačili prema tajnoj lokaciji samozaljubljeno se osjećajući kao peripatetici, slučajni prolaznici su nas nastojali zaobići u velikom luku. Oh kako nekad izgled vara, oh kako nas je tada bilo lako sasvim pogrešno procijeniti kao neprirodnu, potencijalno opasnu nakupinu neurednih sredovječnih muškaraca koji sa “šugamanima” ispod ruku glasno raspravljaju o jučerašnjoj zadnjoj partiji trešete. I doista, trebamo li uopće nazivati građanima one koji nam se u strahu sklanjaju, one koji ne vide mudrost i filozofsku dubinu u glasno izgovorenoj rečenici: “Tribo protit kuorte, a ne strišovot!“

I trajala bi ta peripatetička rasprava sve do tajne lokacije, i tamo bi se nastavila još neko vrijeme, da se zmaj jednom Zmajčeku, pardon (bilo je neodoljivo), jednom slovenskom (samo zbog istine ovdje je Slovenac, treba čitati kao “Zapadnjak”) kajteru nije zapleo na sam vrh visokog bora kraj kojeg smo prolazili. Srećom bio je s četvoricom kolega-sportaša, zajedno su na nekakvim pripremama na Otoku Sreće, i stvar je trebala biti brzo riješena. Ali…

Ali sportaši su došli bez trenera (kriza je, i Slovenci štede) i svjedočili smo nevjerojatnoj sceni. Vrlo brzo je postalo jasno da u dotadašnjem trenažnom procesu nisu imali ovakvu situaciju i svaki od njih je instinktivno počeo raditi ono što najbolje zna, ono za što je godinama obučavan. Kajter je nastavio iz plićaka zatezati konope zmaja pa ga je, naučen pratiti promjenu smjera vjetra i očito nespreman za nastalu izvanrednu situaciju, samo dodatno zapetljavao u grane.

Prijatelj mu je, očito plivač, nakon kratkog dogovora samo mahnuo, ušao u more i krenuo plivati petnaestak kilometara put zapada vjerojatno duboko uvjeren kako će ta njegova aktivnost nekako doprinijeti rješavanju problema. Kajakaš je napravio slično i već nakon desetak minuta nestao s vidika, navodno je veslao do Bola i nazad. Biciklist se javio kajteru s obale i nakon kratkog dogovora ispio malo energetske tekućine iz plastične boce s donje cijevi kostura bicikla pa krenuo put Sućurja.

Najviše smo nade ipak polagali u penjača slobodnim stilom koji je polako navukao na sebe par kila zveckave opreme, naprašio ruke magnezijevom kredom i uz ovacije se popeo na vrh bora. Ali tri bora desno od onoga za koji je zapeo zmaj jer je taj jedini bio u skladu sa strogim pravilima međunarodne penjačke federacije. Ne želim vas držati u neizvjesnosti… problem je riješio bosonogi forski tinejdžer koji je najprije napravio kratki dogovor s kajterom pa se popeo na bor i za desetak minuta riješio problem. Nikad lakših sto eura.

Na tajnoj lokaciji se nakon ovoga razvila nikad žustrija i nikad oštroumnija rasprava. Sirene su se izmjenjivale, kratka-duga, kratka-duga… ali nitko nije skakao u more. Raspravljali smo koliko bi slovenskih “faturetaša” trebalo dovesti za zamijeniti utičnicu. Pedesetak bar, ako nemaju poslovođu (trenera), pa kad bismo im rekli: “Gremo fantje!” jedan bi krenuo popravljati slavinu, drugi krov, treći postavljati laminat, četvrti bi počeo zidati, …, četrdeset i deveti bi pošao u obližnji kamenolom, a pedeseti, hvala ti Bože, s ispitivačem prema slomljenoj utičnici. Na pedeset Slovenaca trebalo bi osigurati četrdeset i devet Hrvata da zaustave sve osim onog koji nam treba. I baš kad je počela rasprava o fisibilnosti takvog projekta netko se dosjetio kako ne bismo imali problema jer se slovenski “faturetaši” najčešće zovu Mujo i Suljo.

Tu je nastala kratka kreativna praznina, tišina koju sam iskoristio za trik pitanje koje bi dokazalo moju, njima još uvijek nepoznatu, hipotezu. Kako sam u fazi postavljanja šamotnih opeka u kamin, koje ću naravno postavljati sam iako će biti rezanja, iako sam prvi put vidio šamot i iako sam fleksericu najviše pet puta držao u ruci, postavio sam pitanje mojim kvazifilozofima koji, usput budi rečeno, imaju ljevije ruke od mojih.

– Šta bi napravija da mi flekserica ne diže prašinu kad buden reza šamot? – iznenadila ih je nagla promjena teme (primjećujete da mi forski ne ide baš).
– Butoj [Poštrapoj] ga u [ga vodon!] vodu! – dvojica su odgovorila trenutno, u isti glas.

I to je to. Moja hipoteza je postala teorija. Mi Hrvati smo jaki individualci, svestrano obrazovani, mislimo da možemo, najčešće i uspijevamo, sve odraditi sami i brzo rješavamo probleme. Ne volim generalizirati, ali ovo kvazisnastveno istraživanje je obavljeno na najbolji kvaziznanstveni način za koji sam sposoban – dakle, gotovo je savršeno.

Ipak, uz bolju organizaciju, boljeg trenera-koordinatora, lidera koji bi donekle, a opet ne previše, suzbio našu individualnost, smanjio polarizaciju i usmjerio dio naših sposobnosti u timski rad, doista bismo postali “mala Švicarska”. Znate li možda nekog takvog Foranina?

Foto:sibenikin