BRUNO BUŠIĆ: Uoči rata komunisti su podržavali ustaše u borbi za Hrvatsku

ožujak 5, 2017 maxportal
Share Button

Knjiga Brune BušićaHrvatski ustaše i komunisti”  ( Washington d.c  1979. , naklada: Hrvati iz Vancuvera, ur. Rudolf Arapović) zbog temeljnih stavova objavljenih u Bušićevom programatskom tekstu, ponovno je aktuelizirana osnivanjem Vijeća za suočavanje s prošlošću.



Ta tema posebno je zanimljiva zbog Bušićevih stavova da “Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.

Stoje li te Bušićeve tvrdnje vrijedi svake rasprave. Tekst  Hrvatski ustaše i komunisti  napisan je 1978. u godini njegove smrti ( Udba ga ubila u Parizu 16. listopada 1978.)  a Bušić u tekstu, navođenjem citata iz članaka iz Proletera, glasila CK KPJ, i ratnog Vjesnika, nastoji dokazati  kako su hrvatski komunisti u cijelosti podržavali ustaški pokret koji  je želio oružanom borbom dokrajčiti velikosrpsku okupaciju, razbiti Jugoslaviju i stvoriti samostalnu Hrvatsku.
Ključni dokaz ta takvu tvrdnju je citat iz Proletera iz prosinca 1932., u kojem se kaže:

“Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode!”

Bušić je afirmirao stav da su hrvatski komunisti zagovarali hrvatsku državnosti protivno jugolavsnekoj državi te da su i prvaci partiznskkog pokreta u Hrvatskoj (Hebrang, Nazor) također bili borci za hrvatsku državnost.

Zagovarao je tezu da pripadnost komunističkoj ideologiji ne mora nužno značiti odricanje od nacionalnog identiteta čime je hrvatskim nacionalistima poručivao da komunisti mogu biti korisni u borbi za nacionalno oslobođenje.

Bruno Bušić je 1978 pisao: 

“Brojni članci u Proleteru završavali su parolama: “Dole velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Živela radničko-seljačka vlada! Napolje sa srpskim činovnicima, žandarima i policijom! Za slobodu štampe, i dogovora!” (Proleter, br. 24, rujan 1932.),”Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-fašističke diktature! (Proleter, br. 2, veljača 1933.),

“Ne dajmo da fašisti i furtimaši mute i da razbijaju slogu hrvatskog naroda! Na rad! Na borbu! Hrvatski komunisti, u borbu za ostvarenje svih gore navedenih zadataka! Dokažimo i riječju i djelom, da smo mi pravi sinovi naroda! Dokažimo da mi volimo svoj narod i svoju domovinu! (Proleter, br. 12, studeni 1937.).

Napisi iz toga doba protiv “doklaćarenih šićardžija” i svih neprijatelja koji “piju krv” hrvatskom narodu (Ustaša) i poziv da se što prije obračuna “sa srpskim činovnicima, žandarima i policijom” (Proleter) nije bio izraz nikakve isključivosti ili mržnje ustaša i komunista, nego borba “protiv svakog oblika nacionalnog ugnjetavanja sa strane srpskih zulumćara” (Proleter, br. 26, rujan 1932.), a tvrdnja da je “doba papirnate i jezične borbe prošlo, da ništa nije koristilo” (Ustaša) i da “ni jedan narod i ni jednu klasu ne može nitko osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslobode” (Proleter) ostale su, nažalost, nepobitne povijesne činjenice sve do današnjih dana.

————————————————————————————————————————————-

Proleter br. 28 iz prosinca 1932. na 2. i 3. stranici donosi izvještaj o toj ustaškoj akciji u članku pod naslovom “Ustaški pokret u hrvatskim krajevima” u kojemu se kaže:

‘U posljednje vrijeme počinje da se širi osobito u Lici i sjevernoj Dalmaciji ustaški pokret protiv srpskih okupatorskih vlasti. Bilo je više sukoba između naoružanih ustaša i žandara.

Među Šibenikom i Benkovcem ustaše su digli u zrak četiri žandarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustaše 5 žandara i odveli ih sobom kao taoce. Vlada je, da uguši pokret proglasila opsadno stanje u tim krajevima, poslala tamo 1400 žandara, tri bataljona vojske, dva kavalerijska odreda strojnih pušaka (mitraljeza) i jednu brdsku bateriju. Osim toga su poslati neregularni odredi takozvane “Narodne odbrane” Koste Pećanca (srpski komite).

Jugoslavenske torpednjače krstare među Rijekom i Splitom i najstrože paze da se iz Italije ne bi švercovalo oružje ustašama. Po selima ne smije se poslije 8 sati u veče izlaziti iz kuća, a kad neko hoće da nekamo putuje, mora
moliti dozvolu vlasti. U vezi sa ustaškim pokretom hapse se ljudi po selima u masama. Javljaju iz Zagreba da tamo u policijskom zatvoru ima preko 150 seljaka iz Like, a osim toga oko 90 uhapšenih iz Zagreba radi zadušnica Hraniloviću.

Kod Gline, gdje je nedavno bila seljačka pobuna bilo je prema vijestima odatle, 15 mrtvih i 16 ranjenih. Iz svih tih vijesti – koje djelomično potvrđuje i službena agencija Avala – vidi se da situacija u Jugoslaviji postaje iz dana u dan sve ozbiljnija.

Glad, bijeda i teror režima nad stano- vništvom prevršili su već sve mjere i seljaci dovedeni do očaja bježe u šumu i sa puškom u ruci počinju da se bore protiv velikosrpskog zuluma. Iz okolnosti da ustaški pokret započinje u Lici i sjevernoj Dalmaciji – najsiromašnijim krajevima Jugoslavije – može se zaključiti da socijalno-ekonomski momenti igraju veliku ulogu u tom pokretu. Ali značenje nacionalnog momenta također je veliko, jer je pokret najviše razvijen u hrvatskim dijelovima Like i sjev. Dalmacije.

Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode.

U članku se nadalje kaže da je “borba za raširenje masovne baze ustaškog pokreta” zadaća komunista, jer “velikosrpska vojno-fašistička diktatura ne može da se obori samo akcijama malih grupica ljudi bez učešća najširih masa”, te da “borba za nacionalno oslobođenje treba da bude ispunjena konkretnim sadržajem i da obuhvati pitanje zemlje, dugova, poreza, borbe protiv mjesnih bogataša-lihvara, škole itd.”

Članak završava tvrdnjom da se komunisti bore: protiv nacionalnog i socijalnog potlačivanja, za samoodređenje potlačenih naroda do odcjepljenja za vlast radnika i seljaka.

Zbog toga oni uzimaju najaktivnijeg učešća u ustaškom pokretu i predvode taj pokret, vezujući borbu ustaša za nacionalno oslobođenje sa borbom širokih masa radnog naroda za rad, hljeb, zemlju i slobodu.

Tri mjeseca kasnije u Proleteru, br. 3 za veljaču-ožujak 1933. potvrđeni su ovi raniji stavovi Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u odnosu na ustaški pokret.

Preko čitave prve strane i polovice druge toga broja Proletera zauzima članak pod naslovom “Za svakodnevne interese radnog naroda” u kojemu su iznesene i slijedeće tvrdnje i programatski stavovi: Preduslovi revolucionarne krize u Jugoslaviji postepeno, u posljednje vrijeme naglo, sazrijevaju. Jedinstvo versailleske Jugoslavije ugroženo je i iznutra i spolja. Velikosrpska vojno-fašistička diktatura nalazi se zbog toga u raspadanju. Ona ne može da nađe izlaz i spas niti u popuštanju niti u zaoštravanju
svoga terora.

(…) Ogromno nakupljeno nezadovoljstvo, razočaranost, ogorčenost radnoga naroda podiže val njegove borbenosti. Valborbenosti pokreta ugnjetenih naroda i radničke klase i najširih slojeva upropaštenog seljaštva i osiromašenih srednjih slojevauspinje se naglo. Rokovi koji nas dijele od zamašnih događajakratki su! (…)

U toku posljednjih dva tri mjeseca došlo je u Jugoslaviji do niza dogođaja, koji su tražili i traže od svega našeg partijskog članstva brzo i konkretno reagiranje kako u usmenoj i pismenoj agitaciji n. pr. povodom akcije ustaša u Lici i Hrvatskom Primorju bio je pravilan i učinjeni su dovoljno uspješni pokušaji, da se mase ugnjetenih naroda sa tim stavom upoznaju. Ali treba otvoreno priznati, da partija nije uspjela da povodom ustaške akcije pripremi i razvije i u dubinu i u širinu nacionalno- revolucionarnu borbu ugnjetenih masa. Partija je nedovoljno konkretno vodila borbu protiv divljeg terora koji bijesni u Lici i u Hrvatskom Primorju. (…)

————————————————————————————————————————————-

Na prijeratno pisanje Ustaše i Proletera u brojnim člancima nadovezalo se pisanje za vrijeme rata Vjesnika,
hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte ili kraće rečeno partizanskog Vjesnika, kojega su uređivali hrvatski komunisti i iz kojega je nastao današnji zagrebački Vjesnik.

Iz tih članaka mogli bismo navesti podosta citata iz kojih se vidi da su hrvatski komunisti zaista mislili da će kroz klasno oslobođenje hrvatski narod postići i nacionalnu slobodu, koja mu je u fašističko-monarhističkoj Jugoslaviji bila potpuno zanijekana.

Navodimo tek neke citate:

“Radnička klasa Hrvatske je i za vrijeme ranijih jugoslavenskih vlada bila progonjena i izvrgnuta teroru. Osim što je kao dio hrvatskog naroda bila izložena raznim oblicima nacionalnog potlačivanja, protiv nje su u prvom redu bili upereni izvanredni zakoni i izvanredne mjere. (…) Radnička klasa Hrvatske, u savezu s hrvatskim seljaštvom, zadala (je) osjetljive udarce velikosrpskim hegemonistima i uvijek bila u prvim redovima borbe za nacionalnu slobodu i ravnopravnost”.( Vjesnik, br. 12., svibanj 1942.)

“Pasivnost, čekanje i računica nije osobina našeg naroda. (…) Hrvatski narod vjekovima se bori za slobodu. A sloboda se ne dobija, ukoliko je to istinska sloboda, na dar, za nju se treba boriti. (…) U narodno-oslobodilačku borbu mora danas da pristupi svaki Hrvat, koji imalo voli svoju rodnu grudu, svoje, njive i planine… (…) Velikosrpska šovinistička klika uz svesrdnu pomoć okupatora naoštrila je svoje zube i usmjerila svoju borbu ponovno protiv hrvatskog naroda uz otvorenu i direktnu pomoć šake hrvatskih izroda.” (Vjesnik, broj 15, kolovoz 1942.)

Kroz 20 godina opstojanja velikosrpske države, na čelu državne uprave smijenilo se preko 40 vlada sa oko 700
ministara. Nikada nijedna vlada nije došla na vlast niti je bila oborena parlamentarnim putem, sve su se uvijek ravnale, dolazile i odlazile utjecajem zakulisnih faktora, napose čaršije.

Hrvatski narod ne samo što nije imao nikakvog utjecaja na vladinu politiku, već su sve vlade bile izrazito protivhrvatske pa čak i one malobrojne “zajedničke, sporazumaške” stajale su u znaku potpune premoći beogradske čaršije.

U vojsci i njenim vrhovima uopće nije bilo predstavnika hrvatskog naroda, pa baš to što su generalske klike djelovale bez ikakve kontrole naroda uopće i posebno hrvatskog naroda, dovelo je dobrim dijelom do toga, da su se u tim vrhovima ugnijezdili protunarodni tipovi, koji su se u pogodnom trenutku lako razvili u petokolonaše, što su se nesavjesno titrali našim narodima i konačno ih bacili u fašističke ralje.

Nije nikakvo čudo da se protunarodni i protuhrvatski duh stalno širio i čvrsto ugnijezdio u čitavom aparatu države, koja je i nastala kao barikada narodnih neprijatelja pred svojim narodima.

Prvi izbori u zemlji, izbori za Ustavotvornu skupštinu izvršeni su na temelju statistike pučanstva iz 1910. godine
tobože radi “brojnih ratnih žrtava Srbije”, a ustvari je to bila izborna manipulacija, da bi se olakšalo stvaranje većine za centralistički ustav.

Zatim izglasavanje Vidovdanskog ustava, temeljnog državnog zakona, izvršeno je grubom povredom narodnih prava i demokratskih načela, običnom kupovinom glasova neznatnih manjina, a uz odsustvo i protiv predstavnika radnog naroda, 58 poslanika KPJ i svih predstavnika hrvatskog naroda, poslanika HRSS dakle protiv volje najpozvanijih slojeva i naroda. Zar je ta i takva tvorevina mogla postati nečim drugim, već glavnjačom naroda, napose glavnjačom hrvatskog naroda? (…)

Nijedan narod, ponajmanje hrvatski narod, ne može danas požaliti za tim omraženim stanjem koje je obilježeno bespravnošću, nasiljem, terorom i pljačkom od strane velikosrpske čaršije, a izdajomi stalnim obmanjivanjem od strane većine vodstva HSS-a.”

Pročitajte cijelio tekst Brune Bušića “Hrvatski Ustaše i Komunisti”

 

 

Bruno Bušić: Hrvatski Ustaše i Komunisti by Maxportal.hr on Scribd

M.Marković/Foto:arhiv



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button