ĆIRO SLAVI 83.: Najtužniji rođendan mi je bio kada je supruga nastradala

veljača 9, 2018 maxportal
Share Button

Kad dođeš u određene godine, rođendani se ne slave, nego se zbog njih tuguje. Ja ću svoj 83. rođendan u subotu obilježiti diskretno, u uskom krugu dragih ljudi, kaže Miroslav Ćiro Blažević koji su subotu slavi 83.  rođendan.



Trener svih trenera već je rezervirao mjesta u jednom zagrebačkom restoranu gdje će počastiti obitelj i najdraže mu prijatelje.

Naš najuspješniji trener kaže da je rođendane volio slaviti samo kao dijete.

– Mama bi mi spremila tortu, a ja puhao u svjećice. Bio sam najsretniji kad sam ih ugasio u jednom dahu. Kako su godine prolazile, sve više sam trebao puhati i to bi me rastužilo – kaže Ćiro.

Upravo zbog rođendana, za koje je majka pazila da se dobro proslave u njegovoj obitelji, rado govori o djetinjstvu.

Uživao je voziti bicikl bez ruku, a kao devetogodišnjak, kad bi otac zaspao, ukrao bi motocikl.

– Susjedi su me vidjeli i tužili, a otac im nije vjerovao. Pitao me je li istina, a ja kažem: ‘Kakav motor? Gdje ću ja to voziti? – prisjetio se. Pamti i ulazak Nijemaca u Travnik te sebe kao dijete koje je gnjavilo oficire.

– Došao bih jednom i upitao koliko je sati. On izvadi džepni sat i odgovori, a ja isto pitam drugoga. Nisu se ljutili – prisjeća se Ćiro.

Majka, govori, ima najvažniju ulogu u njegovu životu. Poštovao ju je, volio i uvijek slušao. Čak i kad se istinski zaljubio, oženio je onu koja se svidjela majci.

– Imao sam veliku ljubav u Sarajevu, ali nije bila na dobru glasu. Otac je htio pričati s njom, a ja nisam dao. Rekao sam mu da se ne miješa. No onda je došla majka. A ona je na mene imala takav utjecaj da je mogla čak i ljubav moju ugušiti. Sarajka joj nije odgovarala, a Zdenka jest. Cijeli život sretan sam s njom, ne bih izdržao 50 godina da nisam – govori Ćiro.

Svoju životnu suputnicu Zdenku upoznao je u Rijeci. Imali su unajmljene sobe na istom katu, a Ćiro ju je Vespom vozio u školu. Zdenka je bila maturantica, a Ćiri je tad bilo 27 godina.

Kad je Zdenka imala tešku prometnu nesreću i zamalo izgorjela u automobilu, liječnici su joj davali tri posto izgleda da preživi. Ćiro je tad, kaže, ostavio sve, i novac i nogomet, da je spasi. Taj mu je rođendan, kaže, bio najtužniji u životu.

Okrutno djetinjstvo i kasnije egzistencijalne teškoće obilježili su me za cijeli život. Radu i disciplini od malih me je nogu naučio život, kaže Ćiro.

 Kad bi, ističe, svi koji mu danas zavide na blagostanju morali proći njegov put, odustali bi i nijedan mu, uvjeren je, ne bi zavidio.

Davnih je godina kao ekonomski emigrant došao u Švicarsku, istodobno je bio igrač, trener i radio u jednom atelijeru za dekoraciju. No zaradom se nije mogao pokriti. Stanarina je, prisjeća se, bila 500 franaka, a njemu bi ostajalo 400.

– Neimaština me je odredila pa sam rano shvatio koliko je važno imati moć. A ne možeš je imati ako nemaš novac – priča.

Naglašava da u Švicarsku nije došao kao nogometna zvijezda, ali osam godina poslije postao je švicarski izbornik. Prvi stranac izbornik u povijesti švicarskog nogometa. Uzeo je Vevey, klub koji nitko nije htio, u četvrtoj ligi i dizao ga svake godine do prve lige.

– Svratio sam na sebe pozornost – kaže slavljenik kojemu su od vlastitih rođendana draži oni njegovih šest unuka. Brine se o njima, ali ističe, jednako je strog kao i prema svojoj djeci. Pobornik je discipline u svakom pogledu.

– Ako nisi strog, odoše djeca na stranputicu. Kad su Barbari bile četiri godine, poželjela je lutku. U džepu sam tad imao pet franaka. Lutka stoji baš toliko, kao i pizza koju sam htio večerati. I umjesto večere kupio sam joj bebu – govori. Upravo uz djecu vezani su i trenuci kad je jedini put u životu osjetio nemoć. Silno je želio sina, a prije nasljednika dobio je dvije kćeri.

– Htio sam da se zove Joško ili Anto, po braći, a moja kći Barbara već ga je nazvala Miroslav. Zbog takvih sam se stvari osjećao nemoćnim – govori.

Naš najpoznatiji trener danas tvrdi da nogomet čine mala zadovoljstva i velika razočaranja.

Velika je radost kad osvojiš prvenstvo, ali kad dobiješ nogu pa hodaš ulicom i ne znaš hoćeš li imati drugi posao, još je veće razočaranje. Unatoč svemu, nikad nije ni pomislio, a kamoli izrekao: “K vragu i nogomet, što mi to treba?”.

megy m./foto:arhiv



Komentari
Share Button