EKSPLOZIJA U SRCU: Obraćenje poznate španjolska spisateljica u Međugorju

srpanj 21, 2017 maxportal
Share Button

“Imala sam osjećaj kao da se blaga rosa spustila na moju kosu, moje ruke, na cijelo tijelo…  Nešto neopisivo lijepo izlilo se na mene.”



Najpoznatija španjolska spisateljica Maria Vallejo Nagera slučajno se zatekla u Međugorju i to u stanju nevjere, nerazumijevanja i kritike prema crkvi. Sam put ju je živcirao, svete mise su je živcirale kao i sve aktivnosti koje je tamo trebala obaviti. Sve do jednog čudesnog trenutka, doista čudesnog jer je čula Isusa Krista koji je promijenio njezin život!

Ovo, vrlo moćno svjedočanstvo o Međugorju obišlo je svijet a izvorno je objavljeno u međugorskom Glasniku mira iz kojeg ga mi prenosimo.

“Prigovarala sam od prvog trenutka kad sam stala na međugorsko tlo i odmah sam zaključila da će moje putovanje biti posljedica jednog glupog poteza nezrelosti. Iako sam se tako osjećala, pokušala sam biti pažljiva i pristojna. Imala sam ugodne razgovore s mojom novom grupom avanturista, i nastojala sam iskoristiti mudrost jednog simpatičnog i inteligentnog (i k tome svetog) irskog svećenika koji je bio vođa naše grupe.

Taj dobri čovjek se pokazao vrlo ljubaznim prema meni, dok je s neizmjernom strpljivošću odgovarao na moja bezbrojna pitanja o Međugorju. Bio je toliko pažljiv da me je predstavio onim prekrasnim ocima franjevcima u Međugorju.

Prvoga dana smo učinili sve što redovito čine hodočasnici u Međugorju. Nazočili smo jutarnjoj Misi u župnoj crkvi sv. Jakova (na engleskom). Dok smo se uspinjali na Podbrdo (poznato kao “mjesto ukazanja”) molili smo krunicu. Ručali smo u restoranu Colombo, u središtu Međugorja, u samoj blizini crkve. Nisam znala moliti krunicu Poslije podne smo hodali po trgovinama i zatim se pridružili velikoj grupi hodočasnika u molitvi sv. krunice u crkvi.

Moram priznati da do tada nikada nisam molila krunicu, nitko me nije naučio moliti. Molitva krunice toga dana mi se činila jako dugačkom i dosadnom. Uistinu sam se iznenadila kako mi je bilo dosadno i kom- plicirano moliti. Zato sam sljedećeg dana ustala neraspoložena, mrzovoljna i htjela sam se prepirati sa svojom prijateljicom koja mi je rekla da bismo opet trebale ići na Misu…

“Opet trebamo ići na Misu? Zar nismo bile jučer?”, prosvjedovala sam neraspoloženo. “Ja danas ne idem… Ići ću u sljedeću nedjelju; danas je ponedjeljak i nije obvezatno, pusti me na miru”.

Budući da sam po prirodi kao pas koji laje ali ne ugriza, na Misu sam otišla kad su me iz grupe zamolili da ih pratim. Išla sam i bilo mi je jako dosadno: osim što sam gledala svećenike koji su koncelebrirali, mislila sam na svoje stvari…

Na koncu Mise obavijestili su nas da požurimo kako bismo išli u dvoranu za konferencije iza crkve, jer  je najmlađi od šest vidjelaca, Jakov, toga dana trebao pred hodočasnicima svjedočiti o svojim posebnim iskustvima susreta s Gospom. To mi se učinilo privlačnijim, tako da sam brzo krenula zajedno sa svojim novim prijateljima, vođena više znatiželjom nego vjerom.

Sjećam se, dok smo išli prema dvorani, morali smo proći pokraj ispovjedaonica postavljenih vani, onog sunčanog i vedrog jutra skoro dodirujući ljude koji su čekali za ispovijed u dugom redu.

Dan je bio vedar i topao. Najednom, ne znam kako ni zašto, osjetila sam silnu potrebu dignuti pogled prema onom čistom proljetnom nebu. Nisam primijetila ništa posebno, kao što mnogi hodočasnici kažu da su vidjeli u Međugorju, ali imala sam poseban osjećaj ljubavi. Činilo mi se da je taj osjećaj trajao deset minuta, ali u stvarnosti bilo je to samo tri sekunde. Vjerujte mi da su te tri sekunde promijenile moj život zauvijek.

Imala sam osjećaj kao da se blaga rosa spustila na moju kosu, moje ruke, na cijelo tijelo… Nešto neopisivo lijepo izlilo se na mene. Ne mogu to opisati, jer nije neka materijalna ili fizička stvarnost. Nije to bila voda ni zemlja… Bila je to bezbojna rosa, nježna poput lahora ili dječjeg uzdaha. Moć te rose ili taj osjećaj imao je izvanrednu snagu. Bila je to samo ljubav, ali ljubav u najvišem stupnju, neizmjerna… Ostala sam ukočena i pogledala sam prema nebu, gledajući sunce i oblake… Činilo se kao da se vrijeme zaustavilo. Ništa se nije micalo oko mene: ni ljudi, ni ptice, nije bilo buke… sve je utihnulo, smirilo se, u nekom očekivanju…

Ljubav koja me okruživala, koja je prožimala moje tijelo, bila je tako jaka da sam to željela iskusiti do kraja. Osjetila sam nutarnje razumijevanje, jedno neopisivo svjetlo koje mi je navijestilo da je ono što se izlijevalo na mene bila vječna i savršena ljubav Božja. Zatim je jedan glas progovorio mom srcu. Bio je to muški, nježan, a u isto vrijeme zapovjednički glas. Ne mogu ga točno opisati, jer nemam prave riječi da to izrazim…

Čula sam: “Kćeri moja, ovako kako tebe ljubim, SVE VAS I SVAKOGA POJEDINOGA ovako ljubim”.

Najednom je nešto eksplodiralo u mom srcu. Htjela sam plakati, umrijeti. Zatvorila sam oči i svom dušom rekla: “Moj Gospodine, jadni moj Bože. Ako je to način na koji nas ljubiš, kako je nepravedna ljudska ljubav, jer je ljudski nemoguće odgovoriti na tako savršenu, potpunu i vječnu ljubav. Nije pravo prema samom Bogu…”

Tada mi je ta živa ljubav odgovorila: “Ne možeš, niti ćeš ikada razumjeti veličinu ljubavi tvoga Boga, ali je to istinita ljubav i darujem je besplatno svakom ljudskom stvoru.” Prije nego sam mogla reagirati, sve se opet vratilo u “normalu”.

Taj osjećaj da sam ispunjena neizmjernom ljubavlju nestao je naglo kao što se i pojavio. Našla sam se potpuno zbunjena, prestrašena, sumnjajući, a u isto vrijeme sam imala želju svima pričati o tom nevjerojatnom i prekrasnom iskustvu. Samo znam da sam to morala reći, pa ako treba i vikati, koliko nas Bog ljubi. Osjetila sam poticaj da trčim, da se sakrijem pred tim novim prijateljima, kako nitko ne bi otkrio moju zbunjenost.

Strašno sam se sramila kad sam shvatila da Bog sve vidi i sve zna o nama. Kako sam bila nezahvalna… Nikad nisam ni za što Bogu zahvalila, niti sam ga ljubila. Osjetila sam neodoljivu želju da se sakrijem od Božjeg pogleda. Toliko grijeha, toliko sebičnosti prema bližnjemu i toliko prijezira prema Crkvi i svećenstvu! Koliko kajanja…

Htjela sam vikati od boli ali, hvala Bogu, suzdržala sam se… Nikomu nisam rekla što mi se dogodilo. Željela sam razmišljati, analizirati u sebi ono što sam proživjela i bol koju sam doživjela preko te ljubavi. Nitko oko mene nije primijetio da sam što doživjela, jer su to bile samo tri sekunde. Prešla sam kratak put koji me dijelio od dvorane, pokunjena i zbunjena, srce mi je bilo puno proturječnih osjećaja, i duša puna straha.

U isto vrijeme sam osjećala sram i sreću. Konačno sam sjela da čujem prekrasno svjedočanstvo mladića koji je prisutne uvjeravao da vidi Blaženu Djevicu Mariju. Jakovljevo svjedočanstvo bilo je prekrasno i duhovno. Tada sam dopustila da rijeka suza preplavi moje oči. Primijetila sam da su mnogi od hodočasnika koji su me okruživali plakali od uzbuđenja. Moji prijatelji su mislili da su me riječi tog mladog vidioca duboko dirnule. Istina je da su me dirnule, ali to nije bio razlog mojih suza.

Nakon šest mjeseci sam pričala o svom iskustvu dragom irskom svećeniku i najbližoj obitelji. Sigurna sam da se moje obraćenje dogodilo toga proljetnog jutra, u trenutku kada mi je Bog otkrio svoju neizmjernu ljubav prema ljudima, ušavši tako u moj život kao jedan uragan osjećaja koji me nisu ostavili do sada. Znam da je to stvarnost koja se dogodila u Međugorju, dok sam prolazila pokraj ispovjedaonica smještenih u blizini crkve.

Znam da nikad ne ću biti ista osoba. Nakon onog udara nježnosti u meni živi druga žena. Vratila sam se svojoj kući u London puna ushićenja i novih saznanja o katolicizmu. Nakon tog izvanrednog doživljaja osjetila sam veliku potrebu znati nešto više o Bogu. Jedna nezasitna i nerazumljiva žeđ za Bogom prati me cijelo vrijeme. Prije nego sam postala svjesna toga, jedan nježan utjecaj približio me sv. Misi. I tako se to slavlje pretvorilo u najveće čudo u mom životu. Nikad ne ću zaboraviti veliki dar ljubavi koji sam primila u Međugorju.

Važne informacije o mojoj vjeri ulazile su u moj život poput tornada. Nastojala sam naći ispovjednika kod kojega bih se mogla ispovjediti svakoga mjeseca, drugog mudrog svećenika kojega bih mogla pitati za savjet, kao i pronaći trenutke za molitvu kod kuće sa svojom predivnom obitelji. U našoj obitelji put rasta u vjeri nije uvijek bio lagan.

Trebalo je proći pet godina i tri hodočašća u Međugorje (prilikom jednog hodočašća obavila sam duhovne vježbe s fra Jozom) kako bih razumjela što mi se stvarno dogodilo. Kao posljedica mog obraćenja, moja djeca mole srcem s nama. Oni su vjernici i bez sumnje smo jedna sretna, skladna kršćanska obitelj. Blažena Djevica je prisutna u našoj obitelji. Ona je naša stalna i časna gošća i odaziva se na naš poziv preko molitve i posta. U našoj se obitelji razgovara o Bogu i ponekad trpimo radi toga.

Danas mogu biti sretna jer znam da je Gospodin izbrisao grijehe moje prošlosti u sakramentu pomirenja. Isto tako znam da do dana kad ću ići u nebo, moram davati zadovoljštinu. Stigla su me poniženja i izrugivanja radi nasljedovanja Krista. Ima čak osoba koje su rekle da sam izgubila razum. Kad čujem takve kritike, ne mogu a da se ne nasmijem i mislim: “Kad bi znali kako ih Bog ljubi, oni bi također izgubili glavu da ga nasljeduju.”

Nikad neću zaboraviti taj veliki dar ljubavi koji sam primila u Međugorju. Samo molim Gospodina da ustrajem kako bih radila za Njega, s Njim i u Njemu.

IZVOR: Glasnik mira



Komentari
Share Button