Glumac Domagoj Pintarić: Kako sam od antife i ateista postao normalan Hrvat

travanj 23, 2017 maxportal
Share Button

“Bio sam panker, anarhist, antifa, ateist … Jednostavno za bolje nisam znao. Uvjerio sam se da je to pozitivno i dobro te da u tome leži nekakva borba za pravdu i istinu. Što dalje od pravde i istine nije moglo biti… No, velim, nisam znao… ali nisam odustao od sebe. Kad sam vidio da te stvari ne štimaju, vratio sam se na pravi put.”



Realne političke situacije sam postao svjestan “zahvaljujući” pojedinim ljudima iz svoje okoline koji su bez zadrške pričali da bi klali Hrvate, koliko mrze Hrvatsku, da je Hrvatska srpska zemlja i slično. Polako sam počeo povezivati končiće i puzzle pa preko jedne pa druge informacije došao sam do mnogih neugodnih saznanja, od raznih memoranduma do masovnih pokolja i planova koji su se desetljećima provodili nad Hrvatima i još se provode.

Tada sam se (nacionalno) osvijestio jer sam shvatio da je jedini način za preživljavanje i ostavljanje ikakve budućnosti našoj djeci to da se kao i drugi aktivno uključim u borbu – ma što god ta borba zahtijevala. Imao sam iskustva iz prve ruke koja nisam pripisivao ni alkoholu ni afektu ni brbljanju, već onome što to stvarno predstavlja – genetsku mržnju prema svemu hrvatskom. Nasljednu, naučenu, temeljitu mržnju.

Ta iskustva su me pak odvela u istraživanje gdje sam naučio ono što je bilo očito, ali što sam sam sebi lažno “objašnjavao” ili što sam ignorirao. S obzirom na to da mnogi drugi nisu imali takva iskustva nisu ni mnogo istraživali pa je često dolazilo do nerazumijevanja kada bismo potegli neka od tih pitanja u društvu ili među starim prijateljima.

Mnogi Hrvati su dobri ljudi koje ta dobrota gura u naivnost iz koje ne mogu shvatiti da nisu svi ljudi ni dobri ni naivni i da postoje planove u kojima ti dobri Hrvati nemaju mjesta. Za nas su predviđene jame u kojima počivaju stotine tisuća naših ljudi koji su stradali samo zato jer su bili Hrvati. Ili jame ili roblje. To je za nas. I eto, nekako sam to shvatio, osjećao sam se kao da sam se probudio iz dugog sna.

Sada želim vikati to što znam s krovova zgrada. “Braćo Hrvati! Probudite se i vi!” Zato se udružujem s ljudima koji to već znaju i koji su to znali dok ja nisam i pomoću kojih sam i sam to saznao. Zato volim kad se spajamo i kad smo blizu, kad smo organizirani. Kao da pripadamo javno-tajnom klubu ljudi koji vide. Kao da živimo u svijetu kojeg nisu preuzeli kradljivci tijela nego kradljivci uma.

Nekada nisam bio takav, bio sam panker, anarhist, antifa, ateist. Jednostavno za bolje nisam znao. Uvjerio sam se da je to pozitivno i dobro te da u tome leži nekakva borba za pravdu i istinu. Što dalje od pravde i istine nije moglo biti… No, velim, nisam znao… ali nisam odustao od sebe, kad sam vidio da te stvari ne štimaju vratio sam se na pravi put.

I često sam razmišljao što će biti kad sretnem ljude s kojima sam bio u tim anarhističkim krugovima, s kojima sam organizirao razne događaje antifa i sličnih tematika. Kako ćemo se ponašati, što ćemo pričati i hoće li završiti civilizirano ili će doći do klanja.

E, pa, danas sam se našao u toj situaciji. Sreo sam nekoliko ljudi koji su bili u tim stalnim ekipama koje su bile temelj te nekakve anarho antifa pank scene kod nas. Pružili smo si ruke i počeli pričati. Za par minuta sam shvatio da skoro pričam sa samim sobom. Ti ljudi su prošli istu priču kao i ja. Čovjek koji je bio u vodećoj skupini anarhista za šoru sa skinsima mi govori da je konzervativni desničar i priča o branjenju države.

Gotovo iste one stvari koje sam i sam prošao prošli su i oni, samo s drugim “pojedincima”, knjige i filmove koje sam gledao koji su mi otvarali oči gledali su i oni, sve teorije, lažne priče o nekim velikim događajima i pogromima, sve političke agende. Čak smo i priču o onom bradatom austrijancu u haljini na Eurosongu jednako proživjeli, shvaćajući da nam se pred očima odvija mijenjanje svijeta kakav je bio i gaženje temelja tradicionalnih vrijednosti uvođenjem transrodnih agenda.

Srce mi je bilo puno i na mjestu. Nije nikakav problem u meni. Problem je u onima koji ne vide ono što vidimo mi. Ali nema veze, ima još vremena, tu smo da i njima otvorimo oči, da vratimo sve ovčice na pravi put. Svu zalutalu djecu. Dobro, možda ne svu, ali ako smo se vratili mi, koji bismo devedesetih posramili Frljića i ekipu, onda baš svatko ima šanse!



Komentari
Share Button