INTERVJU Damir Škaro: Knjiga je moja zlatna olimpijska medalja

srpanj 18, 2017 maxportal
Share Button

Početkom srpnja  u Zagrebu je promovirana knjiga „Sport u vremenu globalizacije“, autora dr. sc. Damira Škare i akademika Vladimira Stipetića. Ovo je, inače, četvrta knjiga legendarnog hrvatskog boksča, osvajača mnogih evropskih, svjetskih i olimpijskih medalja, nekada saborskog zastupnika, a danas predsjednika AK Siget.



Na naš poziv rado se odazvao i priča je krenula od aktuelne knjige koja je pripremana proteklih pet godina, a već je ponijela epitet „enciklopedije“ jer daje odličan pregled sportova, sportaša, menadžera.

„Mnogo truda i entuzijazma smo uložili. Prikupljali smo razne statistike, istraživanja i ona je za mene svojevrsna ‘zlatna’ olimpijska medalja. Želja mi je da koristi mnogim sportašima, ljudima iz gospodarskog života, a i svima koje zanima sport i njegova evolucija u 21. stoljeću.

Posebno se zahvaljujem Akademiku Stipetiću koji mi je učinio čast da kao svjetski erudit sudjeluje sa mnom u pisanju ovog vrijednog, nesvakidašnjeg djela. Inače, sama promocija je bila vrlo dirljiva, emotivna, jer sam se sjetio svih svojih nastavnika i profesora koji su mi bili vodilja u životu, koji su mi pomogli u tom vremenu. Naravno, nisam zaboravio ni svoje nekadašnje kolege iz reprezentacije, klubova, sa kojima sam se družio drugu noć“, kaže legendarni hrvatski bokser.

Damir Škaro rođeni je Zagrepčanin, a porijeklo mu je bosanskohercegovačko, što rado ističe.

„Moji su došli u Zagreb četrdesetih godina prošlog stoljeća i znate kakvo je tada bilo vrijeme. Odrastao sam u radničkoj obitelji. Otac je bio porijeklom iz Tomislavgrada, a majka iz Rame.

Prvo sam krenuo sa nogometom, ali već sa sedam godina sam odustao. Moji roditelji nisu imali da kupe treneru televizor ili frižider. Tako je nažalost i danas. Onda sam se odlučio za boks, koji je bio vrlo popularan, drugi sport po popularnosti. Kada sam počeo trenirati, roditelji nisu znali. Tek su saznali kada sam izašao u novinama i nije im bilo pravo. Ali, velika ljubav prema boksu je presudila“.

Boksačka karijera legendarnog Škare je započela 1976. godine i odmah na početku se pokazao kao vrlo talentiran za ovaj borilački sport.

„Već 1977. na prvenstvu Balkana osvojio sam zlatnu medalju u juniorskoj konkurenciji u polusrednjoj kategoriji. Tri godine kasnije sam osvojio seniorski naslov prvaka države, a te 1980. kvalificirao sam se na svoju prvu Olimpijadu u Moskvi, gdje sam nažalost na startu eliminiran.

Nakon Olimpijade u Moskvi bio sam prvak Balkana 1983. i 1984. Na svojoj drugoj Olimpijadi, u Los Angelesu, došao sam do četvrtfinala, bio nadomak medalje, ali sam poražen od kasnijeg osvajača zlata. Dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Renou (SAD) osvojio sam brončanu medalju. Nakon toga na Mediteranskim igrama 1987. godine u Siriji osvojio sam zlato, a godinu kasnije na Svjetskom kupu 1988. u Beogradu osvojio sam srebrenu medalju.“

Nezaboravne Olimpijske igre u Seulu

Zasigurno ta 1988. godina bila je ključna, ali i oproštajna u Damirovoj karijeri. Jer je osvojio olimpijsku medalju, ali je i rekao definitivno zbogom boksu.

„Tako je bilo suđeno, da prvo osvojim toliko željenu medalju, a onda odlučim za povlačenje, baš na vrhuncu karijere. Nikada neću zaboraviti tu Olimpijadu u Seulu i bodrenje Bobe Živojinovića, Stojka Vrankovića i Dražena Petrovića. Kad su me pitali kako da me bodre, rekao sam im da mi viču ‘ruke gore’ i ‘kafić’.

‘Ruke gore’ je dobro poznati način bodrenja, a kafić su mi bili obećali ako osvojim medalju. To me je itekako motiviralo.

A tako je i bilo – dobio sam kafić za osvojenu medalju. Bivša država znala je cijeniti rezultat, za razliku od ovih današnjih kapitalističkih, koje su nastale na našim prostorima. Istina, Srbija je tu ispred svih. Pa moj trener iz Seula, koji je bio meni kao konobar, dodavao ručnik i vodu, ima puno bolja primanja od mene koji sam krvario za tu medalju.

Često me zna nazvati i zahvaliti se kako sam mu osigurao egzistenciju. A ovdje u Hrvatskoj imamo mjesečnu naknadu jednu-dvije prosječne plaće, u ovisnosti koja je medalja, a čujem da u Bosni ni to nemaju. Kako onda motivirati sportaše, buduće olimpijce, a svi znamo kako je teško osvojiti olimpijsku medalju. Osim talenta, treba puno upornosti i rada, te naravno sreće. Kada je boks u pitanju svi znamo koliko je on težak, jedan od najtežih sportova.“

U 450 odrađenih mečeva Damir Škaro je samo 12 puta bio poražen, a posljednji je osvajač olimpijske medalje u boksu u bivšoj Jugoslaviji. Poslije njega niko sa ovih prostora nije osvajao olimpijsku medalju u ovom borilačkom sportu. Inače, po završetku karijere 1988. Škaro se uključio u politički život Hrvatske.

„Već 1990. priključio sam se pokretu za stvaranje nove i neovisne hrvatske države. Na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1991. ispred zgrade Ujedinjenih naroda organizirao sam prosvjed i štrajk glađu. Ovome su se odazvali Dražen Petrović i Stojko Vranković koji su bili itekako cijenjeni u američkoj košarci. Dalje, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman predložio me je i za zastupnika u trećem sazivu Sabora Republike Hrvatske. Tu sam dužnost obnašao u periodu od 1996. do 2000.“

Poduzetnik i humanitarac

Osim sportske i političke karijere, Damir Škaro se istakao i kao poduzetnik.

„Već nakon Olimpijade 1988. započeo sam posao u ugostiteljstvu, vodeći popularni klub Papaya i Champion pri Športsko – rekreacijskom centru Šalata. Paralelno sa ugostiteljstvom, bavio sam se  i graditeljstvom. Sa svojom tvrtkom Damby GmbH od 1993. do 2000. izvodio završne radove u građevini u Njemačkoj i Austriji, zapošljavajući oko 100 radnika. Tijekom 2002. postao sam vlasnik tvrtke Stari Grič, koja se bavi ugostiteljstvom. Danas sam na čelu Autokluba Siget koji zapošljava 130 radnika, tvrtka koja se bavi tehničkim pregledima, policama, autoškolom…“

U svom bogatom životnom opusu Damir Škaro često se angažirao i u humanitarnim akcijama gdje je želio pomoći onima kojima je najpotrebnije.

„Volim pomagati. Uvijek sam pomagao i dok sam god živ takav ću biti. Ja sam katolik, vjernik. Bog je jedan, zvao se on Bog, Allah, Buda. Ljude nikada nisam dijelio po imenu, naciji… Volim sve ljude, ma kako se oni zvali. Svoje iznimno poštujem, ali i tuđe. Itekako se sjećam prošlih vremena. Primjera radi, bivšu vojsku sam služio u Sarajevu, gradu kojeg puno volim. Moje drage prijatelje Saida Čolpu, pokojnog i rahmetli Salku Softića koji je svom sinu dao ime po meni. Jedva čekam da dođem u Sarajevo kod mog prijatelja prof. Izeta Rađe, da promoviramo sve četiri moje knjige.“

Osim ove četvrte knjige „Sport u vremenu globalizacije“, legendarni Damir Škaro je autor još sljedećih knjiga: „Velikani hrvatskog športa“, „Marketing u politici 21. stoljeća“ i „Management Olimpijskih igara“. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu 1994., gdje je tri godine kasnije odbranio i magistarski rad, a zatim doktorirao ekonomske znanosti 2009. godine. Jedini je doktor nauka među osvajačima olimpijskih medalja. Ali svoju životnu priču je završio sa, za njega, jedinim i najboljim sportistom svih vremena, Muhammadom Alijem.

„On je bio najveći. Najbolji sportaš svih vremena na zemaljskoj kugli. Najveći promotor boksa. Moj idol kojeg sam volio imitirati. Jedan je Muhammad Ali!“

AUTOR: Muhamed Bikić/aljazeera



Komentari
Share Button