Marko Jurič: Kako se kalio predsjednik

26 rujna, 2014 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

marko-jurič-foto1[1]
Piše Marko Jurič

U srednjoj je školi predsjednik partijske omladinske organizacije bio najgluplji lik među nama klincima. Bio je onako besprizorna tupoglava seljačina. Ali kad je Tito riknuo trčao je u školsku kantinu i ištekavao nam džuboks svaki put kad se prolomio La grange ili koja druga inačica ondašnje glazbene evolucije.

Ti su partijski omladinci posvuda u ovom našem zagrebačkom krugu bili zadnji dripci, sirovine koje smo izbjegavali jer se nisu kužili ni u što, a pogotovo ne u ono što je nama onda bilo važno. Slušali su ti partijski trogloditi nekakva bijela dugmad, trećerazredne zdravke čoliće, nede ukraden itd.

Najdraži su im filmovi bili ona kung fu smeća i jeftine švedske pornjave što su se vrtjele na matinejama u kinu Kosmaj. Uglavnom su ti likovi bili uglavljeni po Općinskim komitetima gdje su laprdali svoja partijska tandrkanja o radnom narodu, proleterskoj revoluciji i s velikom važnošću organizirali okrugle stolove o marksističkim uzorima njih, suvremene socijalističke omladine..
Bila je to civilizacijska banda raznih nametljivaca, ljigavaca, tupoglavaca, seljačina par excellence. Kad sam počeo honorarčit u Vjesniku vidio sam da ih tamo ima u još većem omjeru. Jednako od onih studentskih pa do ozbiljnih edicija. Tek tu i tamo sam znao naletjeti na ponekog usamljenog erudita koji je bio svjestan te civilizacijske katastrofe, ali je o tome govorio u vještim metaforama koje ti vandali nisu mogli razumjeti. Bio je to njihov reflkes antidoušničke samoobrane. Mi klinci nismo bili opterećeni politikom, ali nas je ta hodajuća noćna mora partijskih jehovaca iritirala prijetnjom kontaminacije. Stoga smo pažljivo birali gradska mjesta, kako bi izbjegli teror prisustva takvih likova.
Odonda je prošlo puno godina, 30, 35..

Danas prepoznajem, susrećem mnoštvo tih partijskih drugova omladinaca koji su tada hodali u štof hlačama, nosili špic papak iz Astre ili Šimeckog, zelenkaste košulje s cvjetnim uzorkom i širokom kričavom kravatom, zbog čega im je prepoznatljivost bila zajamčena na velikoj udaljenosti. Međutim, danas oni više nisu društveni marginalci. Naučili su ponešto od kulturnih uzusa, a i dobra umočenost u razne financijske tokove daje im lakoću vanjske prezentacije novo uspostavljenog kulturnog dosega.

Ipak, u duši su ostali seljačići, frustrirani tukci maskirani u uzbahačenu novostečenu društvenu poziciju. Prepoznajem njihov rukopis u mnogim sferama javnoga djelovanja. Mediji, publikacije, izdavaštvo, filmovi, televizija, glazba, tribine, okrugli stolovi, Sabor, Vlada, Pantovčak…

Posvuda su. Poput nekog horor filma ispunjenog najgorim mladenačkim strahovima. Gdje god okrenem vidim to provincijalno licemjerje, taj skorojevićevski frustrirani gen kompleksa manje vrijednosti. Bez obzira koje su nacije oni se trse to što jesu popljuvati i osramotiti do kraja. Hrvatska ili hrvatsko za njih je tek isprazni, privremeni pojam, nekakav politički toponim čiju gramatiku razumiju kao naslijeđe zaostale civilizacijske mitologije od koje koristi imaju jedino kad je propisno ispljuju.Koriste svaku priliku kako bi se iskazali u svojoj globalističkoj, ulagivačkoj svjesnosti kako je to sve skupa nešto u odumiranju, upravo onako kako su ih učili kumrovački edukatori.

Taj kompleks Jugovića, partijskih licemjera koji su svoju egzistencijalnu bijedu rješavali pristupom u partijske internate, vapili za zadahom kapitalizma i njegovog svjetlucavog konzumerizma ostao je u njima. Preživio je sve mijene. Pad Eseferjota, raskid s bratskim narodima i spoznaju da socijalistička ekonomija ipak nije ono što su napamet naučili u raznim veleumnim regal-enciklopedijama raznih kardelja, šuvara, vlahovića, mošapijada i ostalih ondašnjih laureata pisanih genijalnosti.
Jedina promjena jest što su oni nekad bili manjina stiješnjena po partijskim rezervatima spram urbane većine koja je sasvim jasno raspoznavala njihove budalaštine i zablude. Danas više nije tako. Nestade te normalne većine, zatrovao ju je taj medijski gnoj, to javno djelatničko opstruiranje zdrave pameti.
Zagreb je teško prepoznati. Fasade i izlozi izgledaju bolje, ali iza njih više ničega nema. Barem ne ljudi. Ostala je bezlična masa egzistencijalnim strahom premrežena do zadnje čestice atoma svoje biti, bitka, zbiljnosti ili što već jest u prapočetku čovjekovom. Tko zna, možda je to prirodna mijena civilizacije u odumiranju koju ovodobni Alarik pa Odokar tri puta osvaja svakim novim predsjedničkim izborima iznova.

Ilustracija: Mate Bašić


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->