Dr. Slaven Letica: Politike otvorenih vrata i politike bodljikave žice

rujan 29, 2015 maxportal
Share Button

GOSTOVANJE predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Dnevniku Nove TV 22. rujna 2015. bit će, barem za kratko, u povijesti njemačko-hrvatskih diplomatskih odnosa zapamćeno po njenom kritičkom govoru o njemačkoj kancelarki Angeli Merkel.



slaven_letica11[1]

Piše: Slaven Letica

Evo što je naša predsjednica kazala o njemačkoj prijateljici ili „prijateljici”: „Gospođa Merkel koja je nedavno pozivala izbjeglice da dođu u Njemačku, ovih dana je povukla ručnu kočnicu i rekla da Njemačka ne može primiti sve te ekonomske migrante. To je učinila, a da zapravo nije svjesna da u gužvi u kojoj je bilo toliko automobila, povukavši ručnu kočnicu, napravila kaos na cesti i taj kaos sada treba riješiti.

Ta izjava nije samo diplomatski neuobičajena, nego i vrlo pretenciozna i, budimo iskreni, za malu zemlju kao što je Lijepa Naša: štetna. Kad sam takvu ocjenu izjave naše predsjednice objavio na mom facebook profilu dobio sam mnoštvo pohvalnih, ali i kritičkih komentara. Zajednički je nazivnik ovih drugih bio da je dobro što je KGK napokon izrekla ISTINU o, po mišljenju dijela mojih facebook prijatelja, nepromišljenoj i opasnoj politici Angele Merkel koja je pozvala SVE sirijske izbjeglice u svoju zemlju, obećavši im politički azil.

U mom kratkom facebook zapisu pokušao sam zapravo ukazati na „dvije Angele Merkel” koje smo imali prilike gledati i slušati u nepunih šest mjeseci:

Prvo: tijekom grčke „dužničke krize” njemačka je kancelarka bila i ostala „čelična dama”: hladna, racionalna i nepopustljiva državnica koja inzistira na stajalištu kako svatko, pa i lakomislena i zaduživanju povijesno sklona Grčka, svoje dugove naprosto mora vraćati i vratiti.

Drugo: nakon izbijanja i na samom početku „izbjegličke krize” Angela Merkel doživjela je za mnoge neočekivanu ljudsku i političku preobrazbu od čelične dame u dobru samaritanku ili, kako ju je na naslovnici nazvao, vizualizirao, pa i izvrgao javnom ruglu ugledni i utjecajni tjednik Der Spiegel „Majku Angelu” (asocirajući na Majku Terezu).migrantska_drama02a

Početkom jeseni 2015. za urednike Der Spiegela Angela Merkel postala je nepromišljena i neodgovorna milosrdnica koja pozivom u goste milijuna migranata ugrožava Europsku uniju

Paradoksalno je, ali istinito, da je upravo taj tjednik, u javnom etiketiranju njemačke kancelarke u pola godine, prevalio zastrašujući, na neki način shizofreni put: prikazujući je početkom proljeća kao nacističku kancelarku, a početkom jeseni kao utjelovljenje svetice – Majke Tereze.

migrantska_drama01a

Der Spiegel je na prvi dan proljeća Angelu Merkel vidioi čitateljima predočio kao utjelovljenje nacizma. (Reprint: Der Spiegel)

Što se, pak, milosrđa ili, suvremenije kazano, socijalne osjetljivosti tiče, ova je migrantska kriza doista pokazala da njemačka predsjednica nije samo doktorica prirodnih znanosti (fizike), super-racionalna i njemački odrješita kancelarka, nego je i ranjivo i na ljudsku patnju drugih i drukčijih krajnje osjetljivo ljudsko biće.

Na mom sam facebook profilu s tim u vezi napisao slijedeće: „Koliko je na tu njenu metamorfozu utjecala i utječe činjenica da je njen otac Horst Kasner bio protestantski svećenik, pastor ili pastir, teško je kazati. Ono što je sasvim neosporno jest činjenica da se 1954. odazvao pozivu svoje crkve da se odrekne slobode i blagostanja ondašnje Zapadne Njemačke (prekrasnog lučkog grada Hamburga) i da ode u mali gradić Brandenburg u ondašnjoj Istočnoj Njemačkoj.migrantska_drama03a[1]

Razloge zbog kojih je to učinio objasnio je u jednom intervjuu The International Herald Tribune in 2005.:„Vidite, bio sam mlad. Moje je poslanje bilo da odem tamo. Nakon Drugog svjetskog rata, bili smo (Bogu) zahvalni što smo preživjeli. Oni od nas koji su bili svećenici vidjeli su to kao svoju dužnost. Oni tamo (u Istočnoj Njemačkoj) trebali su svećenike.”

Ovdje treba kazati da je Angelina majka napustila učiteljski posao u Hamburgu i da je imala bebu – Angelu – staru samo TRI MJESECA. Bilo bi stoga dobro da KGK ubuduće dobro promisli i još bolje važe riječi kad s umišljene visine govori o Angeli Merkel.

Da se razumijemo: i dalje mislim da je dobro da je Ona, a ne Novi Pravednik dr. Ivo Josipović, predsjednica Republike.”

Hrvatska politika ili „politika” odnosa prema onom što sam u prošloj kolumni nazvao „Velika seoba naroda 2.0″ pokušaj je traženja nepostojeće i teško pronalazive ZLATNE SREDINE između dvaju ekstrema koji danas diktiraju EU politiku prema selidbenicima (migrantima), izbjeglicama i tražiteljima azila: „politike otvorenih vrata” Angele Merkel i „politike zatvorenih granica i bodljikave žice” mađarskog kancelara Viktora Orbána.

migrantska_drama05a

Mađarski „berlinski” zid od čelika i bodljikave žice i vojna izvidnica s psima na granici s Hrvatskom

Osmišljavanje i prakticiranje politika zlatne sredine ili srednjega puta – između „otvorenih vrata” i „bodljikave žice” – nipošto nije lagan zadatak za malu i osiromašenu zemlju kao što je Hrvatska, posebice u ovom zapaljivom predizbornom vremenu.

Naime, dok Orban alibi za svoju politiku Mađarskog zida i bodljikave žice javno pronalazi u tezi o zaštiti europskih granica, propisa i interesa, Zoran Milanović to ne može činiti sa svojom politikom „šaraj malo brate” (čitaj: primi ljudski izbjeglice i iseljenike, ali ih što brže uputi prema „krajnjem odredištu”).

Evo kako je u jednom od brojnih intervjua Orban objasnio vlastitu politiku prema Hrvatskoj, EU-u, Srbiji i migrantima: “Htjeli bismo imati bolje odnose s Hrvatskom i biti prijatelji, ali to situacija ne dozvoljava. Nije da mi želimo graditi ogradu, ali ne vidim drugog načina od fizičke prepreke. Stoga ćemo i na zelenoj granici s Hrvatskom imati sličnu ogradu kao što je imamo sa Srbijom, jer moramo štititi naše i europske granice i propise. Osim ako Hrvatska nekako ne uspije spriječiti tu navalu migranata. To je naše pravo, i to se rješenje pokazalo najboljim. Ni Juncker ni Schultz mi nisu dali bolje rješenje od fizičke prepreke.” (Izvor: http://www.vijesti.rtl.hr)

Hrvatska politike „reeksporta” (uvoza – izvoza) migranata navukla je na Zorana Milanovića ogorčenje i bijes hrvatske oporbe, ali i krajnje uvredljive i agresivne kritike koje stižu od političara i novinara nama susjednih i „prijateljskih” zemalja.srpski mediji, milanović 1

Srž tih kritika najbolje pokazuju naslovnice srbijanskih tabloida i neke izjave koje navodim:

Kritički o Zoranu Milanoviću i njegovoj politici prema migrantima i susjedima ne pišu i ne govore samo mađarski i srbijanski političari i novinari i ljudi iz HDZ-a, već i takozvani neovisni umnici i znanstvenici.

Tako, primjerice, prof.dr. Ivo Banac kaže: „Ma, stvar je jasna i jednostavna. Smatram da je isključivo i jedino Milanović odgovoran za ovu krizu. On ju je stvorio i sada ju raspiruje i to samo zbog jednog jedinog razloga: misli da će mu to pomoći da dobije bolji nacionalni imidž i to isključivo za potrebe izborne kampanje. To je poanta cijele priče. A to je isključivo priča Milanovića i nikoga drugoga.”

I on, kao i srbijanski i mađarski novinari i političari, javno sumnjaju u duševno zdravlje našega premijera: Treba pitati možda Milanovićevog psihijatra koji mu daje savjete.

Osobno smatram da Zoran Milanović i njegova vlada nipošto nisu jedini krivci za kaotičnu situaciju s i oko izbjeglica, već je kaos logična posljedica čitavog niza okolnosti, među kojima izdvajam:

Prvo: „uspješan” slom teokratskih i vojnih diktatorskih, satrapskih, pa i ljudožderskih državnih tvorevina i poredaka na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi u revolucionarnim političkim procesima poznatim pod nazivom„Arapsko proljeće”.

Veliki zapadni, zapravo američki, san o liberalno-demokratskim „facebook revolucijama” koje će arapske zemlje i svijet osloboditi desetljetnih i stoljetnih satrapskih i ljudožderskih režima i donijeti im vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava, demokracije i blagostanje postupno se pretvorio i pretvara u europsku noćnu moru „izbjegličke krize”, odnosno Velike seobe naroda.

Drugo: ogromne regionalne, pa i kontinentalne, razlike u uvjetima preživljavanja i života, ali i gustoći stanovništva, između razvijenoga Sjevera i Juga, Zapada i Istoka.

Upravo zbog toga, ovoga časa NITKO, baš nitko, ne može predvidjeti kako će ta Velika seoba naroda izgledati u naredna dva ili sedam dana, kamoli u narednih dvije ili dvadeset dvije godine.

To je suština drame novoga Zapadnog Rimskog Carstva – Europske unije. Pola ili milijun izbjeglica, iseljenika, selitelja (migranata) i tražitelja azila koji je ove godine došao ili će tek doći u Europsku uniju, kroz nekoliko bi godina moga prerasti u više desetaka milijuna ljudi, ako prema Obećanoj zemlji, Europskoj uniji, krenu Indijci, Kinezi, Nigerijci, Egipćani i drugi.

Vodeći činovnički „pretorijanci” Europske unije moraju djelovati brzo: Turskoj trebaju platiti koliko traži da zadrži i održi izbjeglice na svom području, a treba joj ponovno ponuditi prečicu prema punopravnom članstvu u EU. S Grčkom se može trgovati oko postotka otpisa duga – ako je željna zaustaviti populacijsku „maljutku” koju upućuje prema Europskoj uniji.

Konačno i najvažnije: Zapad, Amerika prije svih, mora konačno shvatiti da je politička stabilnost Bliskoga, pa i Dalekoga Istoka (Indije, Kine, Pakistana, Bangladeša itd.) vrijednija i važnija od – ljudskih prava i liberalnedemokracije.

Dr. Slaven Letica/Autoru možete pisati na:  slletica@inet.hr



Komentari
Share Button