Roland Jahn, šefa Arhiva tajne policije DDR-a: ”Bez suočavanja sa zločinima nema pomirenja”

veljača 21, 2016 maxportal
Share Button

ROLAND JAHN, šef Ureda koji upravlja spisima tajne policije DDR-a, u razgovoru za Deutsche Welle , govori o manjku spremnosti odgovornih iz komunističkih diktatura da se suoče s odgovornošću i pokažu kajanje.

Suočavanje s prošlošću Njemačke Demokratske Republike (DDR) usko je povezano s institucijom koja se službeno zove Ured saveznog povjerenika za spise državne sigurnosne službe bivše Istočne Njemačke

Široj javnosti ta je ustanova poznata pod imenom Gauckov ured, po prvom povjereniku Savezne vlade za ovaj ured, nekadašnjem borcu za ljudska prava u DDR-u i sadašnjem saveznom predsjedniku Joachimu Gaucku.

Nakon Gaucka, vodstvo Ureda je 2000. preuzela Marianne Birthler, a kormilo državne ustanove koja upravlja spisima Ministarstva za državnu sigurnost, poznatijeg kao Stasi, 2011. je preuzeo Roland Jahn.

Osjetio je brutalnost komunističkog režima

Jahna s njegovim prethodnicima veže činjenica da je isto tako porijeklom iz DDR-a te da je aktivno sudjelovao u građanskom pokretu u Istočnoj Njemačkoj.

Za razliku od Gaucka i Birthler, Jahn je na svojoj koži malo žešće osjetio svu brutalnost istočnonjemačkog režima.

Nakon prvog pokazivanja građanskog neposluha i kritike državne cenzure, Jahn je 1977. izbačen sa Sveučilišta u Jeni. Službeno opravdanje je glasilo: “ogromne rupe u poznavanju osnova marksizma”. Nakon toga Jahn brojnim akcijama, od kojih je najupečatljivija slanje razglednica sa svojom slikom i to pola našminkan kao Hitler, pola kao Staljin, ne prestaje izazivati režim.

Zbog otvorenog iskazivanja simpatija prema poljskim oporbenim sindikatom Solidarnošć, Jahn je osuđen na 22 mjeseca zatvora nakon čega mu je oduzeto državljanstvo, a Stasi ga je protiv njegove volje transportirao u Zapadnu Njemačku. Ovdje Jahn, nakon neuspješnog povratka u DDR, nastavlja borbu protiv istočnonjemačkog režima.

Nakon njemačkog ujedinjenja Jahn je i dalje politički i publicistički aktivan, a 2011. Bundestag je donio odluku da „Gauckov ured“ povjeri ovom dobrom poznavatelju metoda Stasija i njegovih egzekutora. Za Deutsche Welle Jahn govori o kajanju, oprostu i istini.

Biste li Vi rasvjetljavanje prošlosti DDR-a u ujedinjenoj Njemačkoj okarakterizirali kao uspješan proces?

Mislim da je to dobar primjer kako se može odnositi prema nekim povijesnim razdobljima. Naravno da uvijek ima nečeg što se može učiniti bolje, ali ukupno gledano je to uspjeh.

Što se moglo učiniti bolje?

Mislim da se prilikom suočavanja s prošlošću malo previše bavilo pitanjem sigurnosti, dakle pitanjem Stasija u DDR-u i operativnom djelatnošću. To je odvratilo pozornost od glavnih odgovornih u sustavu, od državne partije SED (Socijalistička partija jedinstva op.a.).

Premalo pokore, premalo kajanja počinitelja

Znači smatrate da se previše računa vodilo o tomu da se kazni male ribe, a da su velike izbjegle pravdi?

Ne radi se o malim i velikim ribama nego o tome da svi snose odgovornost za ono što se događalo u DDR-u. Upiranjem prsta samo na Stasi je pojedincima uspjelo skinuti odgovornost sa sebe. No mislim da se svatko tko je živio u DDR-u mora zapitati: koji je moj udio u činjenici da je ova diktatura mogla opstati 40 godina.

Njemačka je već jednom u svojoj povijesti učinila pogrešku u suočavanju s prošlošću, nakon Drugog svjetskog rata se dugo čekalo na rasvjetljavanje vremena nacionalsocijalizma. Vi ste na čelu ustanove koju vodite pokazali da ste zagovornik čistih računa i rezova. Smatrate li da se to dosad kad je u pitanju DDR nije dogodilo i da se ponavljaju greške iz povijesti?

Mislim da je pogrešno govoriti o rezovima jer oni impliciraju odvajanje od događaja u prošlosti, a mi to ne želimo. Taj proces mora biti otvoren jer smo na taj način, dakle učeći iz grešaka iz diktatura koje su nam prethodile, budniji i bolje možemo reagirati na pojave koje bi mogle ugroziti naš sadašnji demokratski sustav. Sjetimo se samo skandala s tajnim službama u SAD-u. Sve te pojave možemo bolje percipirati i razumjeti na temelju naših iskustava iz diktatura koje smo prošli.

Osveta je pogrešan put

Jednom prilikom ste odnos prema DDR-u opisali kao “bolje rasvijetliti nego se osvećivati”. Na što ste konkretno pritom mislili?

Mislim da je važno da nemamo samo spise pred očima. Važno je da sve one koji su bili uključeni u taj sustav progona privolimo na to da nam objasne zašto su to radili, zašto su prihvaćali ulogu počinitelja. Ako bismo taj proces provodili oslanjajući se isključivo na princip osvete, bivše djelatnike režima sigurno ne bismo privoljeli na to da se otvore i da nam pomognu u procesu rasvjetljavanja događaja iz prošlosti. Princip suzdržavanja od svakog oblika osvete pomaže da se sukobi iz prošlosti izglade.

Vi ste također bili žrtvom DDR-ovog režima, ali odbijate princip osvete. Imate li međutim razumijevanja za one građane DDR-a koji traže više pravednosti i koji smatraju da se s počiniteljima postupalo preblago?

Moje iskustvo mi je pokazalo da je žrtvama režima jako stalo do toga da počinitelji pokažu kajanje i da priznaju da su drugima činili nepravdu. Tada je i oprost počiniteljima moguć. No nažalost upravo to, dakle priznanje i kajanje počinitelja, se po mom mišljenju događa puno prerijetko. Rijetki, prerijetki su oni počinitelji koji kažu: da, počinjena je nepravda i koji se suočavaju s onim što se dogodilo. I zbog toga kod žrtava nastaje osjećaj nepravde i stvara se nezadovoljstvo. Kada bi se s počiniteljima mogli dogovoriti oko osnovnih pitanja ljudskih prava, kada bi zajednički došli do zaključka: ono što se dogodilo nije bilo pravedno, tada bi žrtve i počinitelji jedni drugima mogli pružiti ruku pomirenja.

Njemačka je iskoristila instrumente pravne države

Hrvatska se proteklih mjeseci također suočavala s jednim slučajem koji ima veze s rasvjetljavanjem prošlosti. Radi se o jednom bivšem djelatniku tajnih službi u Jugoslaviji koji je bez prekida u karijeri preuzeo istu ulogu i nakon pada komunističkog režima. Mislite li da je u jednom društvu koje se rješava jedne diktature to dopustivo?

Ja sad ne bih htio iz njemačke perspektive analizirati ovaj slučaj. No moj stav je taj da se odgovorni moraju prozvati, da se jasno kaže da je počinjena nepravda u prošlosti. No to podrazumijeva i da sami počinitelji priznaju da su kao odgovorni činili nepravdu.

U Hrvatskoj su se mogle čuti optužbe kako Njemačka želi suditi počiniteljima iz jednog režima dok počinitelje iz DDR-a nije procesuirala.

To se ne može tako reći. Mi smo iskoristili instrumente pravne države koji su nam stajali na raspolaganju. Ali isto tako je važno i da se žrtvama oda priznanje, da se njima pruži neka vrsta obeštećenja za ono što su proživjeli. Jedino je tako moguće, bez obzira radi li se o Hrvatskoj ili Njemačkoj, krenuti dalje.

Važno je sačuvati spise

Vaša ustanova surađuje i sa sličnim ustanovama u bivšem Istočnom bloku. Kakva su vaša iskustva u svezi s tom suradnjom?

Njemačka je zaista tu nekako preuzela ulogu uzora kad je u pitanju odnos s ostavštinama komunističkih diktatura. No mi tijesno surađujemo s istočnoeuropskim zemljama u kojima su osnovane slične ustanove poput ove naše i izmjenjujemo iskustva.

Jesu li njemačka iskustva specifična ili se susrećete sa sličnim povijesnim procesima i problemima koji su iz tih procesa proizašli i u drugim istočnoeuropskim zemljama?

Svaka zemlja ima svoja specifična iskustva, ali je na početku svakog procesa rasvjetljavanja prošlosti jedno važno i to se pogotovo odnosi na one zemlje koje još nisu uznapredovale u tom procesu, a to je osiguravanje spisa od propasti. Kako će se pojedina zemlja odnositi prema tom materijalu u budućnosti je pitanje od manje važnosti. Najvažnije je spise osigurati od propadanja, bilo ono namjerno ili slučajno.

Kakva je vaša suradnja na tom području sa zemljama nastalim nakon raspada Jugoslavije.

Suradnja s ovim zemljama nije tako izražena kao s ostalima, ali postoje pojedinačni kontakti.

IZVOR: Nenad Kreizer/DW




Komentari
Share Button