Mate Bašić: Kao i Stipe Šuvar 1990. god. i Zoran Milanović je 2015. za Srbe postao ustaša

rujan 24, 2015 maxportal
Share Button

RETORIKU etitektiranja Hrvata ustašama i fašistima od Srba su preuzeli Boljkovac Manolić, usavršili Mesić i Josipović, preuzeli Pupovac i Jovanović te brat i seka Pusić, a nastavili Vesna Teršelić, Predrag Matić, Bojan Glavašević i Oliver Frljić.



Mate Bašić

Piše: Mate Bašić

Prijeteću retoriku označavanja političkih neistomišljenika “luđacima” oživjeli su 1990-ih, prvo, kninsko-šibenski psihijatar dr. Jovan Rašković ‘(“Čuvajte se, Srbi su lud narod, kad polude, nitko ih ne može kontrolirati”), a u još gadnijem obliku, njegov kolega, bosansko-crnogorski psiho-pjesnik dr. Radovan Karadžić (“Izazivate Srbe referendumom o nezavisnosti BiH, kad oni polude, bit će krvoprolića”).

Prijeteću retoriku pak označavanja svih Hrvata “ustašama” lansirali su memorandumovsko-medijsko-politički glasnogovornici Miloševićeve “antibirokratske revolucije” još ranije: “ustašama” su tada – nakon što je dugo vremena taj termin bio rezerviran za Stepinca, Kuharića, papu i emigraciju (bilo koje vrste) – među prvima postali Stipe Šuvar, Ivica Račan, Branko Horvat, Ante Marković, ubrzo – doslovno svi Hrvati, a u šešeljevsko-draškovićevskom vokabularu, i Muslimani, koji se danas nazivaju Bošnjacima, a uz njih i ponešto Albanaca i Slovenaca.

Tu su retoriku u Hrvatskoj preuzeli prvo Josip Manolić, Josip Boljkovac i njima bliski krugovi (“Orešković u ZNG u Gospiću dovodi djecu ustaša”, “Šušak stvara Ustašku vojnicu” ), usavršio ju je Stipe Mesić (“ustašoidi”, “Bleiburg je ustaški dernek”), gotovo “ozakonio” njegov nasljednik Ivo Josipović (“Jurčević i Tomac su luđaci”, “ustaška guja u njedrima hrvatske nacije”), a do neslućenih razina ta je stigmatizirajuća, prijeteća retorika dospjela u doba vladavine Kukuriku-koalicije.

Sjetite se eskapada bivšega ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića s Markom Perkovićem Thompsonom, s Joeom Šimunićem, s “Vojnom povijesti”, sa školskim udžbenicima, sjetite se obitelji Goldstein-Ivin s Bleiburgom, sa “1941. – godinom koja se vraća” i s Jasenovcem, sjetite se Milorada Pupovca sa Srbom, Jadovnim, Glinom, Brezovicom, sjetite se tabloidno-bulevarsko-književnih kolumni Miljenka Jergovića i Ante Tomića.

Sjetite se pokušaja nasilnog uvođenja srbijanske ćirilice na vukovarske ulice i u vukovarski javni život, sjetite se Predraga Matića, Bojana Glavaševića, Olivera Frljića i teza o “nepotrebnoj, luđačkoj, neoustaškoj mržnji”, tako nekako, sjetite se Aleksandra Vulina koji se u Jadovnom obračunava s “ustaškim vikarom Stepincem” i hrvatskom predsjednicom, sjetite se mučnih izjava premijera i njegovih ministara o Crkvi, sjetite se brace i seke Pusić, Teršeličke, Documente, Recoma… Bože, sjećate li se vi ičega?

Pogana srpsko-srbijanska stigmatizacjska retorika postala je odjednom glavno oružje tzv. hrvatske ljevice na vlasti protiv vlastitih, tobože desničarskih (što god to po potrebi značilo) “podanika” i “kmetova”, dotle da je čak Marko Frančišković – označen lakonskom policijsko-političkom odlukom – završio u “ludari”. A moglo bi se nabrojiti još puno, puno toga.

Bivši je pak srbijanski predsjednik Boris Tadić, u znak dobre volje i u znak dobrih, srdačnih i prijateljskih odnosa, bivšemu hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću, svojedobno, ne tako davno, podario uvezane komplete “jedinoga srpskoga avangardnog časopisa Zenit” Ljubomira Micića, autora znamenite rečenice:  ” ’Hrvatska kultura’ je vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige”.

Taj Ljubomir Micić, inače hrvatski Srbin, rođen u Jastrebarskom, bio je pokretač i urednik zagrebačkog časopisa “Zenit” 1920-ih, i srbijanskog otvoreno fašističkog časopisa “Srbijanstvo” 1940-ih, a da ne duljimo o njemu, pogledajmo samo jedan mali citat o “nemogućnosti pomirenja i dogovora s Hrvatima”, koji može poslužiti kao jedan od detektiranih izvora za spomenutu retoriku o “ustašama, lupežima, ljubavnicima i luđacima”:

Doista, teško je otmeno se takmičiti sa besno nastrojenim skorojevićima i svesnim falsifikatorima kulturnih i istoriskih zbivanja. A onima što misle da su i krv izmenili kada cu verom krenuli, današnji muslimani, katolici, ili unijati, mi im uopšte i ne smemo da dopustimo da se takmiče sa nama. Zbog narodne izdaje njihovih predaka, zbog usađene mržnje njihovih potomaka, oni nisu ni dostojni bilo kakve ravnopravnosti sa Srbima starincima, pobednicima i kolenovićima.

Zato je i nemoguće sporazumeti se sa ljudima koji kroz ’sporazum’ traže uvek i samo tuđe jer svojega nemaju, koji u ’sporazumu’ traže srpski poraz, i koji se ubiše dokazujući da vatra gori kad kiša pada. A najteže je bratimiti se sa mesečarima što šetaju po krovovima derući se da su porobljeni baš od onog sveta koji im je sve dao, i koji se mirno odmara posle teškog i napornog opštenarodnog dela. A ti mesečari, kao i svi njihovi pomagači, blaženo su nesvesni svoga zločina, kao i svega što je sa njim u vezi.

U mesečarskom stanju, sa krovova svojih kuća, oni, svestrani golaći, izdajnički pomagani od strane izvesnih šumadiskih poštenjaka i glupaka, pred ceo svet iznose neka svoja izmišljena prava i bezlične samosvojnosti, iznose svoje umišljene moći i kriumčarena dela, veličaju neki svoj metafizički narod, neku svoju fantastičnu istoriju, neku svoju apstraktnu državu i državnost. U to ime, bolesni mesečari pozivaju ceo svet u krstaški rat protiv prirodne, ali na sveopštu žalost nigde izražene srpske prevlasti, prosto urliču protiv Srbije koja je sama sebe živu zakopala, bore se putem škole i krčme, a naročito putem državne uprave protiv srbijanstva koje najmanje postoji, jer je srpskom samoizdajničkom voljom svuda i nasilno ugušeno. (…)

Zato, otvorite dobro oči, uspavani i obmanuti: Srbi! Od pospanosti jednog naroda do njegovog poraza nije dalek put. Pohitajmo da opašemo granice svoje države i otadžbine obručem srbijanstva, zapnimo da je učinimo tvrđom od svake tvrđave, pohrlimo da je zaštitimo živim zidom neustrašive omladine srpske. Pregnimo da pretvorimo i sve zavičaje srpske u nepobedive kule sviju Srba – jer svi su Srbi Srbijanci! Požurimo da unutrašnjost srpskih nedeljivih zemalja preobrazimo u bogate njive pravde ljucke i dostojanstva srpskog, da stvorimo najplodnije oranice žita, hleba i slobode za sve one koji su ih dostojni, da obradimo sve rasadnike kulturnog, privrednog kao i političkog srbijanstva.

Očistimo sav korov sa zemlje srpske, omogućimo najzad da na svim poljima prvenstveno oru srpski jednoglasno, odlučno i gromko, da otpevamo opelo revizionističkom, otimačkom, pljačkaškom, ucenjivačkom, nemoralnom i tuđinskom, tojest austro-vatikanskom po duhu, a samo po imenu – ’hrvackom pitanju’. A vi, što ukaljaste čast i ime srpsko, vi izdajice srpstva-srbijanstva, vama iz sviju političkih stranaka poručujemo: prestanite da im kadite i služite ako vam je mila na ramenu glava!

Za tu sitnu uslugu mi vam obećavamo da ćemo vas po zasluzi bogato nagraditi, a verujte, bićemo i blagorodni prema svom unutrašnjem ali ukroćenom neprijatelju. Čak bićemo mu i blagodarni, ophodićemo se prema vašim miljenicima otprilike kao i Turci prema svojim ludacima. Ta množina neprijatelja i jakost neprijateljske mržnje merilo je srpske moći i veličine. Najzad, teško vuku za kim psi ne laju, ili: bedan je onaj koga niko ne mrzi – a niko ne mrzi Hrvate!“

I što se dogodilo jučer?

Pojednostavljeno, suho faktografski, Mađari su još ranije pred arapskim migrantima sagradili žičani zid, a Vučićeve su srbijanske vlasti prošloga tjedna golemi pokretni ljudski plimni val jednostavno preusmjerili u Hrvatsku (oni Arape ne zadržavaju, ne šalju ih ni u Bugarsku, ni u Rumunjsku, ni u BiH, ni na Kosovo, ni u Albaniju, niti ih vraćaju u Makedoniju preko koje su k njima stigli). Strategija otprilike slična onoj koju su primijenili na prošlogodišnji panonski povodanj kad se povampirilo Panonsko more – skreni bujicu sa svojega teritorija, pusti stihiju u Bosnu, olakšaj katastrofu prebacujući makar dio na Gunju, u Hrvatsku.

Hrvatski SDP-ov premijer Milanović i njegov potpredsjednik Vlade i ministar policije Ostojić, odlučili su te migrante ponovo slati uglavnom prema Mađarskoj, a dok srbijanski premijer Vučić i njegov ministar Vulin ne shvate tešku političku “matematiku kilometara” (mak-dizdarovski rečeno: “Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova, ti ne znaš da put od tebe do mene nije isto što i put od mene do tebe.”) u trokutu Beograd-Tovarnik-Horgoš, zatvorili su granične prijelaze između Srbije i Hrvatske (članice EU, kao što je i Mađarska, i kao što Srbija NIJE, kako u odnosu na jednu, tako ni u odnosu na drugu, i kao što nije uopće).

Granični su prijelazi zatvoreni samo za kamionski promet, što – nota bene! – u ekonomskom smislu šteti najviše hrvatskom gospodarstvu, no Srbijanci su promptno odgovorili “protumjerama”: zabranom uvoza svih hrvatskih proizvoda, tj. zabranom bilo kakve robne razmjene (što dodatno šteti najviše hrvatskom gospodarstvu, eto bratske pomoći u nevolji!), a SDP-ova Kukuriku Vlada spremno je na naslovnicama srbijanskih novina – i onih kontroliranih (ako takvih tamo, kao i u Hrvatskoj uostalom, uopće ima), i onih manje kontroliranih – uskrsnula u svojemu “pravom svjetlu”, kao “banda ustaška“, a premijer i ministri kao “izazivači rata”, “silovatelji Srbije”, “idioti” i “luđaci”.

Doista, baš je dugo trebalo da im se bumerang vrati u glavu – i retorički i stvarno, ali iz Srbije – da im od kisela grožđa otrnu zubi, a kiselina im izađe na nos.
Ustashas, madmen, lover, robbers and itiots forever, njima je svejedno. Problem je, čini se, ipak u nama: sad samo treba pričekati dok se Milanović i Ostojić počnu posipati pepelom po glavi, i ispričavati se zbog “nedostatka budnosti” prema “ustaškoj guji u vlastitim njedrima” koja se, eto, nenadano i nehoteći, otela (pograničnoj?) kontroli.

Misle li SDP-ovci da će im takvo što pomoći u domaćoj predizbornoj kampanji?

Da, da, hoće, hoće, baš kao što im je pomagalo kad su se istom retorikom i istim sredstvima proteklih godina služili na nepostojećim unutarnjim podjelama, u Hrvatskoj, prema vlastitu narodu.

Dugo  im je trebalo da im se bumerang vrati u glavu, da im od kisela grožđa otrnu zubi, a kiselina im izađe na nos.

Ilustracija: Mate Bašić



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button