Milanović na Trgu bana Jelačića: Od dečka koji obećava do alfa-mužjaka zaražena političkim bjesnilom

studeni 5, 2015 maxportal
Share Button

PIŠE: Višnja Bojanić
Ilustracije: Mate Bašić



POSLJEDNJE javno ukazanje na Trgu bana Jelačića uoči izbora ove nedjelje tehnički premijer Zoran Milanović odradio je u utorak 3. studenoga vrlo srčano, iako pred razočaravajućih sedamstotinjak nazočnih. Iskreno se trudio animirati ne pretjerano brojnu publiku – nedostatnu čak i za uobičajenu tramvajsku gužvu na središnjem gradskom trgu, a nekmoli vrijednu mitinga vladajućeg SDP-a pa još i koalicije Hrvatska raste koja se bori za novi mandat – čak je i ‘patriotski zanos’ odglumio više nego solidno, svoju zapretenu agresivnost uspješno je držao pod kontrolom, a i neartikuliranih izjava bilo je mnogo manje nego što je inače njegov standard.

No, koliko god se trudio iz njegovog nastupa dalo se naslutiti da je tu večer – ako ne već i prije? – postao svjestan kako se ipak malo prekasno probudio.

Gotovo od prvog dana mandata premijer Milanović svojim javnim nastupima držao je hrvatske građane u stanju permanentnog stresa; nitko, naime, nije mogao unaprijed predvidjeti hoće li premijer izvrijeđati branitelje ili seljake, hoće li nasrnuti na vjernike ili će se pak zadovoljiti samo time da u Saboru malo ‘pomete pod’ s oporbenim čelnicima. A kad god bi se zaputio u službene posjete u inozemstvu, bojazan kako će opet dati kakvu nesuvislu izjavu ili osramotiti državu gotovo se uvijek pokazala opravdanom.

Nekoliko posljednjih godina mandata HDZ-a (drugi mandat Ive Sanadera i oktroirani ‘mandat’ Jadranke Kosor) kultura političkog dijaloga počela se stabilizirati, a oštre podjele između lijevog i desnog pomalo gubiti na važnosti. No, početkom 2012., dolaskom Kukuriku koalicije na vlast, taj je proces posve zaustavljen, a politički prostor osvaja jedan arogantan, neuljuđen, nimalo urbani, pače primitivan, a kadikad i vulgaran politički diskurs.shogun, mate bašić

Vrijeđanje ad hominem, ružno etiketiranje, često na, ili preko ruba ‘govora mržnje’, ponižavanje svih koji ne dijele svjetonazor njega i njegove partije – to je bio Milanovićev forte protekle četiri godine.

Frustraciju zbog gubitka Pantovčaka koji je pod Ivom Josipovićem bio centar šutnje na uništavanje države od strane njega i njegove Vlade, rješavao je kontinuiranim vrijeđanjem i bagateliziranjem pozicije predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Njegovo odbijanje da joj čestita na izbornoj pobjedi – do sada nezabilježena praksa u svjetskim, ali i hrvatskim diplomatskim krugovima – bio je valjda vrhunac premijerova ‘ludila’. Ili kako je on to javnosti obrazložio, ‘nepristajanja na licemjerje’.

Kada se u svibnju 2013., vratio sa summita NATO-a u Chicagu, Milanović je, dječački fasciniran, izjavio za medije kako je, eto, imao čast biti u ‘najboljem društvu na svijetu’ i dodao, bedasto i potpuno neshvatljivo – jer tamo je bio kao  premijer, a ne privatna osoba – kako ne može otkriti što je pričao s Obamom jer bi to bilo ‘indiskretno’. Na nesreću, od tog ‘najboljeg društva na svijetu’ taj nije baš ništa naučio. Nije naučio da jedan Obama, Merkel ili Hollande nikad ne vrijeđaju svoje građane, da se ponose svojom zemljom i bez obzira na probleme i svekolike nesavršenosti o njoj uvijek govore afirmativno.

Ne, Milanović je nastavio perverznu navadu činjenja štete i ‘pljuvanja’ po vlastitoj državi, na tragu bivših predsjednika Mesića i Josipovića. Bezbroj puta majstorski je ‘zakucao’ čitavoj naciji, primjerice, kada je ustvrdio kako je do raspada SFRJ došlo jer je ‘svatko vukao na svoju stranu’; ili kada je izjavio kako sve do osnivanja NDH u Europi nije bilo masovnih egzekucija; ili kada je naciji tumačio kako ‘Europska komisija od Hrvatske traži da u Vukovar uvede ćirilicu’ a što je notorna laž, itakodalje, itakodalje.

Možda ponajbolju ocjenu političkog diskursa premijera Milanovića dala je prof. dr. Mirjana Kasapović u svojoj analizi prvih šest mjeseci rada koalicijske vlade: ‘Premijer Zoran Milanović provodi sustavnu, neodgovornu i opasnu dekonstrukciju javnoga političkog diskursa čiji su elementarni standardi u proteklih dvadesetak godina u ovoj zemlji uspostavljani teškom mukom. Njegovo komuniciranje s hrvatskom javnošću je neozbiljno, neugodno, uvredljivo, a povremeno i gotovo infantilno i šarlatansko‘.

Odavno sam zaključio da se premijer ponaša kao nabildani tinejdžer’, ‘ovo nije ponašanje odraslog čovjeka’, ‘on postaje opasan za državu Hrvatsku‘ – izjavio je dr. Ivo Banac u povodu jednoga u nizu agresivnih verbalnih ispada premijera Milanovića.

Dr. Nikica Gabrić u ocjeni osobnosti premijera Milanovića bio je kratak i jasan: ‘Milanović je psihički nedovršena ličnost’. A dr. Mirjana Krizmanić – za koju se zna da diše ‘lijevo’ – jednom prigodom je izjavila kako je Milanoviću potrebna ‘kojekakva pomoć pa i ona stručnjaka za komunikaciju‘.

Od prvog dana Kukuriku koalicija je demonstrirala specifičan mentalitet ljevičarskih vlada kojeg je dr. Slaven Letica u svojoj knjizi ‘Strašni sud’ opisao  riječima: ‘Ta žudnja za destrukcijom svega što je stvorila prethodna politička elita (bilo to glupo ili dobro) iskristalizirala  se već u prvih 400 dana Račanove vlade.’

No, za razliku od Račanova mandata, destrukcija Milanovićeva mandata za hrvatske je građane bila pogubnija. Većina njihovih poteza bila je usmjerena na ideološki teren, u pravilu bez ikakva smisla i logike (npr. promjena imena Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja, ili izbacivanje dijakritičkih znakova iz naziva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, ili ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga jezika), često i nasilno.

‘Zakucavanje’ ćiriličnih ploča u Vukovaru u cik zore – s ciljem skretanja pažnje od afere Lex Perković – bio je jedan od takvih nasilnih poteza koji je rezultirao doživotnim invaliditetom jednog mladog branitelja i vraćanjem suživota Hrvata i Srba u Vukovaru na razinu ispod 1998. godine, prije završetka mirne reintegracije Podunavlja. Unatoč svemu, tu mučnu vukovarsku epizodu premijer je besramno nazvao ‘trijumfom hrvatske volje i hrvatske države’.  A zapravo se radilo isključivo o trijumfu njegove volje.

U svibnju 2014., uoči izbora za Europski parlament Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, na jednom skupu u Karlovcu izjavio je: “Ovi naši nespretni partneri, na vlasti (SDP op.a.) nikako da se opamete i shvate da vlast nije samo u tome da je imaš nego da je spretno i uspješno vodiš“.

Je li to ključni partner vladajućih imao napad iskrenosti ili je bio dekoncentriran, ne zna se. No, ono što je rekao, hrvatski građani su shvatili već nakon prvih dana mandata Kukuriku koalicije, a to je da Milanović & co. intelektualno i iskustveno nisu kapacitirani za vođenje države.

Milanović je zapravo tragična figura hrvatske političke scene; pojavio se kao netko tko je ‘čist’, bez repova ili afera iz prošlosti, netko tko je veći dio svojega života proveo u relativno normalno uređenoj državi, neopterećen totalitarističkim nasljeđem, dobrog obrazovanja, u najboljim godinama za političara, u riječ, bio je ‘dečko koji obećava’. Nekim čudom, svi ti aduti kao da su nestali onog časa kada je zasjeo u premijersku fotelju.

Vrlo brzo pokazalo se da Milanović, osim što je deficitaran u znanju, iskustvu i razumijevanju politike, jednostavno nema kvalitete pravog, rasnog državnika. Svojom konfrontacijskom politikom duboko je razjedinio hrvatsko društvo, a usput demontirao i vlastitu stranku. Očito, nije shvatio važnost onoga što je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman davno rekao: ‘Hrvatska treba i lijevu i desnu nogu da bi mogla hodati’. Ili, riječima generala Ante Gotovina, prigodom otkrivanja spomenika prvom predsjedniku prošle godine u Pakoštanima: ‘Ptica leti s dva krila, i koliko je važno lijevo, toliko je i desno‘.

U jedinom intervjuu kojeg je prošle godine dala za jedan dnevni list, Sanja djevojački Musić, supruga premijera Milanovića, izjavila je kako Zoran sluša njene političke savjete (?!), da joj se sviđa njegova arogancija i da voli što je ‘alfa mužjak’. Tko zna, možda bi Milanović bio mnogo bolji premijer da je navedene ‘kvalitete’ egzercirao isključivo u privatnom okružju?

Danas, kada nam premijer neuvjerljivo – i ako ćemo pravo, bezobrazno i drsko – samo nekoliko dana prije parlamentarnih izbora – poručuje “nisam više elitist, ja sam sad jedan od vas” možemo mu tek reći:  Good night, Zoki, and good luck!

Na kakvom drugom, manje zahtjevnom i tvojim kapacitetima primjerenijem poslu.

 



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button