Otvoreno pismo Mile Kekina: Nakon novog albuma mrzit ćete me još više

prosinac 20, 2014 maxportal
Share Button

NA SLUŽBENOJ Facebook Hladnog piva objavljeno je danas “Otvoreno pismo Mile Kekina dragim fanovima i mrziteljima”.



Frontmen Hladnog piva objašnjava njegove nedavne izjave da razmišlja o odlasku iz Hrvatske:

“Dragi moji gore navedeni, osjećam potrebu da vam se ovako obratim zbog neugodne situacije u kojoj sam se danas našao. Naime, kao skoro svaki dan, dovezao sam se svojim kolima na probu gdje me dočekao moj voljeni bend, već na prvi pogled, vidno iziritiran mojom pojavom.

Šta me gledate? Kaj je bilo? upitao sam nesigurno i u nevinom neznanju.

Govno jedno, odbrusio mi Zoki, moj voljeni gitarist, kojeg poznajem već trideset godina. Zar iz novina moramo saznati?

Šta saznat? Koji ti k? Šta je bilo?

Ne seri, kaj se praviš Tošo, seliš se. Ideš van, uključio se Suba, svugdje piše, svi komentiraju koji si seronja. Svugdje po netu. Po fejsu, u novinama. Seliš se. A nama nisi ništa reko!
Mi tu radimo stvari za novi album, a ti jednom nogom već u Njemačkoj – zakucao me na kraju Šoki.

I onda mi pokazao Večernji gdje piše da razmišljam o odlasku iz Hrvatske i još neke portale po kojima sam se već praktički odselio, živim u Berlinu, a nikom nisam rekao.

Moram priznat da sam ostao bez teksta kad su mi pobrojali sve medije koji su prenijeli totalno blentavu vijest o mojoj skorašnjoj emigraciji. Trebalo mi je malo da shvatim kaos koji sam izazvao i evo dopustite da objasnim, ovako hladne glave, što se dogodilo.

Novinarka Večernjeg, Ivana, vrlo draga i profesionalna mlada cura, me pitala u intervjuu da li, budući da sam rođen u Njemačkoj, ponekad razmišljam da se odselim i ja sam rekao da ponekad razmišljam. Što zbog djece, što zbog frustracije situacijom da svake četiri godine moram birati između nesposobnih i nepoštenih, što zbog drugih privatnih razloga, a što zbog toga što nemam normalni posao nego imam vremena o svemu razmišljati.

Ali braćo i sestre, dragi moji sugrađani, voljeni fanovi i nimalo dragi mrzitelji, ja samo PONEKAD razmišljam o tome. Odnosno, ponekad RAZMIŠLJAM o tome. Da me pitala da li ponekad razmišljam da odem iz benda također bih potvrdno odgovorio. Barem dvaput mjesečno bude mi puna kapa i benda, svirki u jedan poslije ponoći i vucaranja po putu i presvlačenja na gajbama. Šest do sedam puta mjesečno razmišljam da se manem muzike i otvorim birc. A par puta godišnje mi dođe da ostavim familiju, da se istetoviram i odem surfat i lovit valove na Jamajku. Ukratko , jako je malo stvari o kojima PONEKAD ne RAZMIŠLJAM.

Ono što me pak najviše iznenadilo, da ne kažem šokiralo bilo je gomila komentara na tu blentavu vijest, naročito od strane mojih vjernih mrzitelja. To me priznajem malo i ganulo. Jer ta silna količina emocionalnog angažmana dokazuje koliko im je zapravo stalo do mene, obične Jugoslavenčine, Bosanca, dotepenca, ocvalog i prodanog punkera. Ta nevjerojatna količina poremećenih, polupismenih komentara dokazuje koliko me zapravo baš oni – trebaju. Osjetio sam prvi put da sam nasušno potreban onom bolesnijem dijelu naše nacije, kao neki lijek za živce.

Nije važno što ćemo sljedeće godine možda bankrotirat, bitno je da tamo neki ofucani muzikant razmišlja dići sidro, pa da se cijela horda pomahnitalih psihopata lati tipkovnica. A zašto? Zašto me trebaju?

Pa kog će pljuvati ako mene ne bude.

Frljića? Glupo, jer ne idu u kazalište. Nije zahvalno pljuvat nešto što nisi vidio (osim, naravno, ako nisi profesionalni pljuvač s diplomom Filozofskog fakulteta).

Tomića? Onda moraju čitat, što isto ne vole? Dežulovića? Prekompliciran? Urbana? Ma o čemu on to pjeva?

Ostaju im samo moj bend, s tekstovima koji čak i čitatelji hejterskih portala mogu shvatit. Hajde, možda ne baš sve, ali barem nešto mogu shvatiti.

Pa evo da njih, i sve vas koji me volite, utješim. Ne idem nikuda. A ako odem, otići ću kad ja budem htio, ne zato što mi neki moron piše Mile Srbine, mrš iz Hrvacke. Ovo je moja zemlja. I neće me ni tisuće dripaca otjerat komentarima iz nje. Već preko trideset godina je Zagreb moj grad. Sve što sam u životu napravio dugujem njemu. I zato ga imam pravo PONEKAD i mrziti više nego recimo Reykjavik, za koji me recimo baš zaboli. Sorry Island.

Skupa s bendom upravo završavam novi album na kojemu će bit puno materijala za fanove i mrzitelje. Očito me ovi potonji trebaju još i više. Ali, da se razumijemo, i ja trebam njih jer bez tih zatucanih, mržnjom zadojenih dripaca bi mi rock’n’roll bio dosadan, predvidljiv, anemičan i lišen bilo kakvog dubljeg smisla.

Hoću da me vole ili mrze, a ja im obećajem da će nakon sljedećeg albuma imati još više razloga za oboje.

Voli vas od srca i mrzi iz duše
Vaš Mile
P.S.
Piše se ubij, a ne ubi, mamicu vam nepismenu!!!”.



Komentari
Share Button